5.234
uređivanja
Razlika između inačica stranice »Užička republika«
bez sažetka
|
U biti, jedina veza Užičke republike s državnošću bila je organizirana vlast na privremeno oslobođenom području. Užička republika nije imala stalne granice, već su se one mijenjale gotovo svakodnevno sa svakim pokretom partizana i četnika na jednoj i okupatora na drugoj strani, a otprilike su zauzimale područje od rijeka [[Drina|Drine]] na zapadu [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] na istoku i od rijeke [[Skrapež]]a na sjeveru do [[Uvac|Uvca]] na jugu.
2. i 3. studenog 1941. godine četnici su napali Užice u pokušaju da preuzmu kontrolu nad tim gradom: u tome nisu uspjeli, a u partizanskom protunapadu je 3. studenog 1941. godine četnicima oduzeta Požega. Međutim je u borbama kod [[Kosjerić|Kosjerića]] 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića nanio ozbiljan poraz partizanima; barem 120 partizana se pritom predalo četnicima, koji su ih u grupi od ukupno 365 zarobljenih partizana predali [[Wehrmacht|Wehrmachtu]] 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod [[Lajkovac|Lajkovca]]; iz te grupe, njih 263 su Nijeci strijeljali u [[Valjevo|Valjevu]] 27. studenog 1941. Četnici Draže Mihailovića, koji su sada otvoreni neprijatelji partizanima, uspijevaju ostvariti kontrolu nad znatnim dijelom oslobođenog područja na zapadu i jugu Srbije.
Nakon toga su četnici Draže Mihailovića - nakon što su četnici [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] još od 18. kolovoza 1941. godine bili sklopili sporazum s Nijemcima - po selima legalizirani kao pomoćne trupe okupatora u ruralnoj Srbiji, koje su narednih godina primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije, a osobe koje bi uhitili zbog suradnje s komunistima su nerijetko predavali Nijemcima i nedićevcima (koji su ih opet, uglavnom strijeljali) - ako ih sami četnici ne bi na svoju ruku pogubili.
Za vrijeme ovih sukoba, Nijemci su pazili svoje vojne snage, a za svoje gubitke su vršili vrlo teške represalije: prema zapovijedi [[Wilhelm Keitel|feldmaršala Keitela]] od 16. rujna 1941. god. trebalo je za svakog ubijenog njemačkog vojnika u Srbiji (i drugdje u Istočnoj Europi) treba pobiti 100 talaca, a za svakog ranjenog njih 50. Nakon što je u partizansko - četničkom napadu na [[Kraljevo]] poginulo 10 njemačkih vojnika, pogubili su Nijemci 20. rujna 1941. godine čak 1.700 srpskih civila. Od 21. do 23. rujna je u [[Kragujevac|Kragujevcu]] pogubljeno oko 7.000 civila, kao odmazdu za gubitke koje su Nijemci imali proteklih dana u tom dijelu Srbije.
=== "Prva neprijateljska ofenziva" krajem studenog 1941.: gubitak Užica ===
Nakon 67 dana vlasti NOVJ u Užicu (od [[24. rujna]] do [[29. studenoga]] 1941.), snage njemačkog [[Wehrmacht]]a - koji je radi slamanja ustanka u Srbiji angažirao oko 80.000 vojnika -
Smatra se da su partizani u tom vojnom sučeljavali imali preko 4 tisuće mrtvih, te znatno veći broj ranjenih - gubici kakvi vojne postrojbe od dvadesetak tisuća ljudi u principu čine nesposobnima za daljnju borbu. Njemačke su snage su pretrpjele tek manje gubitke.
=== Slom partizana na Zlatiboru u veljači 1942. ===
Krajem prosinca i tijekom siječnja pokušali su se partizani vratiti u Srbiju iz koje su Nijemci opet povukli većinu svojih snaga. U tome su ih spriječile snage četnika (snage pod kontrolom Koste Pećanca i Draže Mihailovića se ni tada ni poslije nisu mnogo razdvajale) i Nedićeve vojske.
Pravilno ocijenivši slabost partizana koji tijekom zime nisu uspjeli osigurati dobru opskrbu i koji su pretrpjeli seriju neuspjeha u nastojanju da se vrate prema Srbiji, koordinirane snage nedićevaca, četnika i muslimana iz Sandžaka su u razdoblju 5. - 9. veljače 1941. godine čak i bez potpore Nijemaca i Talijana izvršile koncentrični napad na snage NOVJ. Partizani su bili razbijeni, te su tek stanovitim dijelom organizirano prešli u Bosnu. Manji dio partizana iz tih postrojbi uključen je u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade NOVJ; ostali su se demoralizirani vratili kućama. U Srbiji se partizanski pokret počinje obnavljati tek 1943. godine.
== Vidi još ==
| |||