Razlika između inačica stranice »Užička republika«

bez sažetka
|fusnote= <sup><small>1</small></sup> - Kao neslužbena himna su se koristile razne partizanske pjesme i ''[[s:sr:Hej, Sloveni|Hej, Sloveni]]''<br><sup><small>2</small></sup> - Predsjednik [[Glavni narodnooslobodilački odbor za Srbiju|Glavnoga narodnooslobodilačkog odbora za Srbiju]].<br><sup><small>3</small></sup> - Sekretar (hrv. tajnik) Glavnoga narodnooslobodilačkog odbora za Srbiju.
}}
'''Užička republika''' je naziv za veliki slobodni teritorij, nastao [[1941|za vrijeme]] [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] 1941. godine u zapadnoj [[Srbija|Srbiji]] u ustanku [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|jugoslavenskih partizana]] i [[Četnici|četnika]], nakon [[Raspad Kraljevine Jugoslavije|raspada Kraljevine Jugoslavije]] i posljedične uspostave marionetske [[Nedićeva Srbija|Nedićeve Srbije]] u rujnu 1941. godine. Vlast partizana predvođenih [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističkom partijom Jugoslavije]] trajala je od 24. rujna do 29. studenog 1941. godine: početkom studenog došlo je do sukoba između (prokomunističkih) partizana i (monarhističkih) četnika u kojima su partizani na stanovito vrijeme nadvladali.
 
O Užičkoj republici je 1974. godine snimljen i [[Užička republika (1974)|istoimeni film]].
 
=== Vlast i snage na oslobođenom teritoriju ===
Naziv "Užička republika" je bio kolokvijalne prirode, te ga ni sami komunisti nisu koristili u nikakvim dokumentima: u tadašnjoj Srbiji nije vjernost monarhiji [[Karađorđevići|Karađorđevića]] još nije bila ozbiljno dovedena u pitanje.
 
Njemačke snage - koje su u Srbiji bile svedene na mali broj zbog potreba izvođenja [[Operacija Barbarossa|napada na Sovjetski Savez]] - su napustile Užice bez većih borbi, ostavivši iza sebe netaknutu tvornicu oružja.
U gradiću Užicu je smješten Centralni komitet [[Savez komunista Jugoslavije|KPJ]], te [[Vrhovni štab NOVJ-a|Vrhovni štab NOVJ]] - obje ustanove pod vodstvom [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]]; izlazio je također i komunistički list "Borba". 17. studenog 1941. godine uspostavljen je Glavni narodnooslobodilački odbor za Srbiju - tijelo koje je trebalo povezivati mrežu ''Narodnooslobodilačkih odbora'' koje su partizani uspostavljali po mjestima koje su kontrolirali, kao tijela civilne vlasti.
 
Kontrolu nad teritorijem oko Užica partizani su ostvarivali u napetoj suradnji s [[Četnici|četnicima]], čiji jeae glavni štab kojemu je na čelu bio [[Dragoljub (Draža) Mihailović|Draža Mihailović]] nalazio u 25 kilometara udaljenom gradiću [[Požega (Srbija)|Požega]].
 
=== Sukob s četnicima početkom studenog 1941. ===
U tvornici oružja u Užicu proizvedeno je 21.000 pušaka, 2,7 milijuna metaka i 30.000 ručnih bombi koje su podijeljene ustanicima pod kontrolom partizana (njih je bilo oko 25.000, dijelom u seoskim stražama koje često i nisu znale jesu li odane Titu ili Mihajloviću, a nešto u partizanskim postrojbama koje su doista bile spremne za borbu), osim oko 1.200 pušaka i nešto municije koje su dostavljene četnicima (prema sporazumu J. B. Tita i Draže Mihajlovića sklopljenom u selu Brajićima 27. listopada 1941.).
 
U biti, jedina veza "Užičke republike" s državnošću bila je organizirana vlast na privremeno oslobođenom području. Užička republika nije imala stalne granice, već su se one mijenjale gotovo svakodnevno sa svakim pokretom partizana i četnika na jednoj i okupatora na drugoj strani, a otprilike su zauzimale područje od rijeka [[Drina|Drine]] na zapadu [[Zapadna Morava|Zapadne Morave]] na istoku i od rijeke [[Skrapež]]a na sjeveru do [[Uvac|Uvca]] na jugu.
 
2. i 3. studenog 1941. godine četnici su napali Užice u pokušaju da preuzmu kontrolu nad tim gradom: u tome nisu uspjeli, a u partizanskom protunapadu je 3. studenog 1941. godine četnicima oduzeta Požega. Međutim je u borbama kod [[Kosjerić|Kosjerića]] 7. i 8. studenog odred od oko 1.500 četnika pod zapovjedništvom kapetana Dragoslava Račića nanio ozbiljan poraz partizanima; barem 120 partizana se pritom predalo četnicima, koji su ih u grupi od ukupno 365 zarobljenih partizana predali [[Wehrmacht|Wehrmachtu]] 13. studenog 1941. godine u selu Slovac kod [[Lajkovac|Lajkovca]]; iz te grupe, njih 263 su Nijeci strijeljali u [[Valjevo|Valjevu]] 27. studenog 1941. Četnici Draže Mihailovića, koji su sada otvoreni neprijatelji partizanima, uspijevaju ostvariti kontrolu nad znatnim dijelom oslobođenog područja na zapadu i jugu Srbije.
 
NakonIza toga su četnici Draže Mihailovića - nakon što su četnici [[Kosta Pećanac|Koste Pećanca]] još od 18. kolovoza 1941. godine bili sklopili sporazum s Nijemcima - po selima legalizirani kao pomoćne trupe okupatora u ruralnoj Srbiji, koje su narednih godina primali plaće putem žandarmerije Nedićeve Srbije, a osobe koje bi uhitili zbog suradnje s komunistima su četnici nerijetko predavali Nijemcima i nedićevcima (koji su ih opet, uglavnom strijeljali) - ako ih sami četnici ne bi na svoju ruku pogubili.
 
Za vrijeme ovih sukoba, Nijemci su pazili svoje vojne snage, a za svoje gubitke su vršili vrlo teške represalije: prema zapovijedi [[Wilhelm Keitel|feldmaršala Keitela]] od 16. rujna 1941. god. trebalo je za svakog ubijenog njemačkog vojnika u Srbiji (i drugdje u Istočnoj Europi) treba pobiti 100 talaca, a za svakog ranjenog njih 50. Nakon što je u partizansko - četničkom napadu na [[Kraljevo]] poginulo 10 njemačkih vojnika, pogubili su Nijemci 20. rujna 1941. godine čak 1.700 srpskih civila. Od 21. do 23. rujna je u [[Kragujevac|Kragujevcu]] pogubljeno oko 7.000 civila, kao odmazdu za gubitke koje su Nijemci imali proteklih dana u tom dijelu Srbije.
 
=== "Prva neprijateljska ofenziva" krajem studenog 1941.: gubitak Užica ===
Krajem prosinca i tijekom siječnja pokušali su se partizani vratiti u Srbiju iz koje su Nijemci opet povukli većinu svojih snaga. U tome su ih spriječile snage četnika (snage pod kontrolom Koste Pećanca i Draže Mihailovića se ni tada ni poslije nisu mnogo razdvajale) i Nedićeve vojske.
 
Pravilno ocijenivši slabost partizana koji tijekom zime nisu uspjeli osigurati dobru opskrbu i koji su pretrpjeli seriju neuspjeha u nastojanju da se vrate prema Srbiji, koordinirane snage nedićevaca, četnika i muslimana iz Sandžaka su u razdoblju 5. - 9. veljače 1941. godine čak i bez potpore Nijemaca i Talijana izvršile koncentrični napad na snage NOVJ. Partizani su bili razbijeni, te su tek stanovitim dijelom organizirano prešli u Bosnu. Manji dio partizana iz tih postrojbi uključen je u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade NOVJ, koje su djelovale na području [[Bosna i Hercegovina|BiH]]; ostali su se demoralizirani vratili kućama. U Srbiji se partizanski pokret počinje obnavljati tek 1943. godine.
 
== Vidi još ==