Razlika između inačica stranice »Viktor Kovačić«

Dodano 11 bajtova ,  prije 5 godina
redirect avoided
m (lektura)
(redirect avoided)
[[Datoteka:Kovačić- Kuća Frangeš, Rokov Perivoj 2, Zagreb, 1910.jpg|mini|250px|desno|Viktor Kovačić- Kuća Frangeš 1910.]]
 
Diplomiravši, 1899. Kovačić se vraća u Zagreb, gdje se vrlo brzo uključuje u javni život. Već 1900. inspiriran istoimenom Wagnerovom knjigom objavljuje u časopisu »Život« programski tekst Moderna arhitektura. Izuzmemo li kritičke dopise iz Pariza [[1897]]. arhitekta [[Josip Marković (arhitekt)|Josipa Markovića]] o zagrebačkoj arhitekturi, ili pak istup [[Ivo Pilar|Ive Pilara]] u »Vijencu« 1898, riječ je o prvom arhitektonskom programskom istupu u nas, kojim će biti zacrtani temeljni ciljevi i problemi arhitektonske struke što će prema dosadašnjim iskustvima ostati aktualnim sve do kraja 20. stoljeća. Stanovi, kuće i uopće sve zgrade, ističe Kovačić kritizirajući postojeću arhitekturu, »moraju biti gradjene prema našim potrebama... Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika gradjene ciglom i željezom... Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost.« »Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva« citirat će Kovačića Jiroušek u »Vijencu«. Mnogo je radikalniji Loos. Čemu ugađati, pita se on, lošem ukusu stanara koji uživaju pri pomisli da im fasada pruža iluziju raskoši?« »Dekoracije koje nemaju pravo društveno pokriće zapravo su smiješne, još i više: one su nemoralne.«
 
Takvi istupi obojici će, i Loosu u Beču i Kovačiću u Zagrebu, stvoriti mnogo neprijatelja. Već je glasovita anegdota kada je Kovačić nakon povratka u Zagreb u potrazi za poslom pokucao na vrata tada poznatu vladinu inženjeru, doslovce mu sasuvši u lice: »Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove — ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.« Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: »Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.« Kovačić će sve do smrti biti u bespoštednom sukobu, osobito s [[Izidor Kršnjavi|Izidorom Kršnjavijem]]. No čangrizavi i ostarjeli vladin predstojnik za bogoštovlje i nastavu znao mu je žestoko uzvratiti: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.«
181

uređivanje