Hrvatski jezik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
dodao još malo dijalektologije |
maknuo nepotrebna podebljanja i nazovi kriterije razdiobe koji su pisani apsolutno nerazumljivo, gramatički neispravno, bez temelja u literaturi i ovdje im nije ni mjesto. |
||
Redak 66:
U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju [[narječja hrvatskog jezika|narječja]] :
*
*
*
<!--
----
Osnove razdiobe narječja su sljedeće;
U čakavskim dijalektima je prisutnija vokalizacija (gubljenje suglasnika), čakavski i štokavski imaju većinski refleks poluglasa [a], a kajkavski [e]. Uz prisutnu šćakavsku isoglosu, čakavski i štokavski dijalekti se većinom određuju s obzirom na refleks jata (zatvorenog e), a kajkavski na refleks njegovog parnjaka (zatvorenog o).
Između ta tri narječja postoje razni prijelazi, a tijekom stoljeća dolazi i do njihovih miješanja: tako ranije prostorno vrlo raširena [[Šćakavski|starošćakavski]] imaju dosta dodirnih točaka s čakavskim narječjem, te su tijekom stoljeća mnogi originalno čakavski krajevi postali štokavski - da bi tijekom 20. stoljeća mnoge ranije šćakavske sredine preuzimale sve više novoštokavskih elemenata, pa naposljetku i standardni, jekavski refleks jata.
-->
Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je [[Isusovci|isusovac]] Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine pod imenom ''Institutionum linguae illyricae'' (''Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika''): oslanjajući se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narječja, on se većinom oslanja na novoštokavsku jekavicu (koju zove "dubrovačkim" govorom) na koju 1630.-ih godina prevodi [[Biblija|Bibliju]], te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno raširenije štokavske ikavice (koju Kašić zove "bosanskim" govorom), kojom piše svoj ''Ritual Rimski'' (službena zbirka tekstova i uputa za bogoslužje) iz 1640. godine.
| |||