Teorija glazbe: razlika između inačica

'''Teorija glazbe''' je skup spoznaja o naravi i zakonitostima [[Glazba|glazbene umjetnosti]] stečenih proučavanjem stvaralačke ([[skladatelj]]ske) i izvoditeljske glazbene prakse.{{fusg|1}}<ref>M. Kuntarić: »TEORIJA MUZIKE« (u: ''Muzička enciklopedija'' [[JLZ]]-a, sv. 3), str. 561.</ref> Osim što su [[Glazba|glazbu]] rado izvodili i slušali, mnogi su ju skladatelji, glazbenici i glazbeni teoretičari oduvijek s jednakom strašću i analizirali. Mnogi su skladatelji – primjerice [[Philippe de Vitry]], [[Gioseffo Zarlino]], [[Michael Praetorius]], [[Johann Joseph Fux]], [[Jean-Philippe Rameau]], [[Théodore Dubois]], [[Hugo Riemann]], [[Heinrich Schenker]], [[Arnold Schönberg]], [[Paul Hindemith]], [[Olivier Messiaen]] i [[Pierre Boulez]] – još i danas vrlo cijenjeni kao glazbeni teoretičari, o čemu svjedoče mnogobrojne njihove sačuvane i objavljene teorijske rasprave i knjige. Temeljni glazbeni parametri poput [[Glazbena ljestvica|ljestvica]], odnosno odabrane [[ton]]ske građe, [[Ritam (glazba)|ritma]], [[Harmonija (glazba)|harmonije]], [[Melodija|melodije]] i njihov odnos spram pojedinih glazbenih struktura i oblika te njihova moguća međusobna ovisnost ili uvjetovanost, česte su teme u raspravama glazbenih teoretičara. I dok [[Muzikologija|muzikolozi]] glazbu najčešće proučavaju u [[Povijest|povijesno]]-[[Sociologija|sociološkom]] i [[Kultura|kulturološko]]-[[Humanističke znanosti|humanističkom]] kontekstu, pojedini ju glazbeni teoretičari objašnjavaju i kao [[Akustika|akustičku]] pojavu povezanu s [[Fiziologija čovjeka|ljudskom fiziologijom]] i [[Psihologija|psihologijom]].

Glazba je iznimno složena umjetnost, pa je njezina [[teorija]] vrlo opsežna i raznolika. Znanja o glazbi razvrstavaju se stoga u posebna područja. Iz tih se područja pojedini sadržaji metodički obrađuju i, kao normativno znanje o glazbenoj umjetnosti, iznose kroz teorijske nastavne predmete u sustavu glazbenog [[Obrazovanje|obrazovanja]]. To su nauk o [[Harmonija (glazba)|harmoniji]], nauk o [[Polifonija|kontrapunktu]], nauk o glazbenim oblicima, upoznavanje [[glazbala]] i orkestracije itd. No da bi se uopće moglo razgovarati o tim i drugim područjima glazbene teorije, valja poznavati obilježja [[zvuk]]a, [[Note|notno pismo]] te mnoštvo glazbenih pojmova i oznaka, što se najčešće svrstava pod '''osnove teorije glazbe'''. Sve one koji prikupljaju znanja o glazbi, istražuju glazbene pojave i traže im uzroke, sjedinjavaju zaključke i razvrstavaju ih te tako stvaraju '''nauk o glazbi''' nazivamo glazbenim teoretičarima.{{fusg|2}}<ref>T. Petrović: ''Osnove teorije glazbe'', str. 6-7.</ref>

::''»{{citat|[[Umjetnost]] u pravom smislu riječi je način oblikovanja djela u skladu s određenim metodama stečenim ili naukovanjem ili inventivnošću. A metode su izravni i ustanovljeni putevi koji osiguravaju preciznost našeg djelovanja.«'' (|[[Igor Stravinski]]){{fusg|3 <ref>I. Stravinski: ''Poetika glazbe'', str. 34.</ref>}}

::''»{{citat|Dvostrukost teorije i prakse pripada načelu [[Zapadna kultura|zapadnjačke]] glazbe, pri čemu teorija prethodi praksi, postoji pokraj nje, zbiva se kao glazbeno mišljenje i unutar prakse (kao ''poiesis'') i zbog toga stalno opet isijava iz prakse. Praksa bez teorije ne postoji. Zato teorija i praksa nisu suprotnosti nego dvije strane iste stvari, baš same glazbe, koja, prema svojem zapadnjačkom pojmu, ima [[Glazba#Glazba kroz povijest|povijest]] kao jedinstvo teorije i prakse – tradiciju u zapadnjačkom smislu.«'' (|[[Hans Heinrich Eggebrecht]]){{fusg|4 <ref>C. Dahlhaus / H. H. Eggebrecht: ''Što je glazba?'', str. 23.</ref>}}

== BilješkeIzvori ==