Paul Hindemith: razlika između inačica

Djelovao je kao skladatelj, [[dirigent]], solistički i komorni virtuoz na [[violina|violini]] i [[Viola|violi]] te kao pedagog. Jedan je od pionira europske glazbene moderne. U svome stvaralaštvu, sazrijevajući Hindemith je skladao u raznim stilovima od [[ekspresioznizamekspresionizam|ekspresionizma]] do [[neoklasicizam|neoklasicizma]] i [[neobarok]]a. Hindemith je možda najznatnija umjetnička ličnost koju je njemačka glazba dala poslije [[Richard Strauss|Richarda Straussa]], već je kao dvadesetogodišnji mladić bio koncertni meštar opere u Frankfurtu. Zatim se posvetio violi i osnovao glasoviti Amar-Hindemith kvartet, s kojim je kao njegov violist organizirao brojne turneje, gorljivo propagirajući suvremenu glazbu. Nastupao je i samostalno uz pratnju orkestra. Ali Hindemithovo praktično poznavanje instrumenata ide još i dalje. Doista su rijetki glazbenici koji poput njega mogu većinu dionica svojih orkestralnih partitura sami odsvirati. Hindemith nije bio samo skladatelj i praktični glazbenik-instrumentalist; on je neprekidno nastupao i kao dirigent svojih i tuđih djela. Uz to je poučavao i pisao teoretska djela.

U koncertantnu Hindemithovu glazbu pripadaju dva koncerta za klavir, dva koncerta za violinu, tri za violončelo, pa koncerti za klarinet (1947), za rog, za orgulje (1963), za trublju, fagot i gudački orkestar, za drvene duhačke instrumente, harfu i orkestar, Koncertna glazba za klavir, limene duhačke instrumente i dvije harfe, Koncertna glazba za gudački orkestar i limene duhače (1931), koncert za violu i orkestar poznat pod nazivom Der Schwanendreher (1935), skladan prema starim narodnim napjevima, tema s varijacijama za gudački orkestar i klavir (1940; varijacije prikazuju četiri osnovna ljudska temperamenta) i concertino za [[trautonium]] i gudački orkestar. Niz skladbi posvetio je Hindemith orkestru: koncert za orkestar (1925), Filharmonijski koncert u obliku orkestralnih varijacija, Simfonijske plesove (1937), Simfoniju u Es (1940), Simfonijske metamorfoze [[Carl Maria von Weber|Weberovih]] tema (1943), Sinfonia serena (1946), sinfoniettu u E, simfoniju u B za duhački orkestar, simfoniju Die Harmonie der Welt (1951) i Pittsburgh Symphony (1959). Za klavir solo Hindemith nije mnogo pisao: Tanzstücke op. 19, suitu 1922, ciklus Klaviermusik op. 37 i značajnu zbirku preludija i fuga, u neku ruku Hindemithov Das wohltemperierte Klavier, objavljenu pod naslovom Ludus tonalis (1943). Tom raskošnom bogatstvu scenskih i instrumentalnih djela treba dodati njegove brojne skladbe za vokalno-instrumentalne ansamble: oveći broj popjevaka (među njima uspjele cikluse Die junge Magd, 1922, i Das Marierileben iz 1924, koje je autor 1947. temeljito preradio), zborna djela, [[oratorij]] Das Unaufhörliche (1931), koji govori o neprekinutom, neprestajućem (njem. unaufhörlich) izmjenjivanju, pretvaranju i prolaženju svih elemenata zemaljskog života, Hérodiade, recitaciju za komorni orkestar prema pjesmi [[StephaneStéphane Mallarmé|S. Mallarméa]], requiem na tekst W. Whitmana (1946), kantate Apparebit repentina dies za mješoviti zbor i 10 limenih instrumenata (1947) i Gesang an die Hoffnung (1953, na tekst P. Claudela), zatim Mainzer Umzug za tri pjevača, recitatora, zbor i orkestar. Za sebe stoji opsežno djelo Dan glazbe u Plönu (Plöner Musiktag) što ga je Hindemith u lipnju 1932. napisao za omladinsku glazbenu školu u Plönu. Kao što je i razumljivo, djelo ne postavlja velike tehničke zahtjeve na izvođače te se sretno uklapa u literaturu namijenjenu Omladinskom glazbenom pokretu, kojoj je Hindemith dao i drugih priloga.