Folkloristika: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
novi članak (početak)
 
nova dorada
Redak 1:
'''Folkloristika''' je skup [[znanost|znanstvenih disciplina]] interdisciplinarno povezanih [[folklor]]om kao predmetom istraživanja; u užem smislu znanost o verbalnim oblicima folklora. U sklopu folkloristike proučavaju se usmena i pučka [[književnost]] ([[znanost o književnosti]]), folklorna [[glazba]] ([[etnomuzikologija]]), folklorni [[ples]] ([[etnokoreologija]]), folklorno [[kazalište]] ([[etnoteatrologija]]), folklorni likovni izraz ([[povijest umjetnosti]]) te [[narod]]ni [[običaj]]i i obredi ([[etnologija]]).
 
== Povijest ==
Zanimanje za [[život]] i književno stvaralaštvo nižih [[stalež]]a javilo se u [[Europa|Europi]] već u kasnom [[srednji vijek|srednjem vijeku]] (žanr pastorale), nastavilo se stvaranjem [[mit]]a o dobrome divljaku (nakon 1492.) i uočavanjem narodnog [[pjesništvo|pjesništva]] domaćeg puka ([[Michel de Montaigne]] u 16. stoljeću, u nas [[Petar Hektorović]]). U 18. stoljeću u [[Engleska|Engleskoj]] i [[Škotska|Škotskoj]] nastale su zbirke pjesama – najpoznatije su one [[James Macpherson|Jamesa Macphersona]] (1760.) i [[Thomas Percy|Thomasa Percyja]] (1765.) – i stvorena je predromantička koncepcija o starim [[balada]]ma kao izvorištu narodne [[povijest]]i i [[tradicija|tradicije]]. Toj je ideji u nas blisko djelo A.[[Andrija Kačić Miošić|Andrije Kačića Miošića]] (''Razgovor ugodni naroda slovinskoga'', 1756.). [[Johann Gottfried Herder|Herderove]] Narodne''Pučke pjesme'' (1778.) uključile su pjesme mnogih naroda (i ''[[Asanaginica|Asanaginicu]]'' u [[Alberto Fortis|Fortisovu]] zapisu iz [[Dalmacija|Dalmacije]]), a ''Dječje i obiteljske bajke'' [[Braća Grimm|braće Grimm]] (I, 1812;. i II, 1814.) utjelovile su romantički ideal kolektivnoga narodnog pjesništva koje izvire iz duše naroda.
 
Folkloristika se formirala u [[Romantizam|romantizmu]] i obilježena je višeznačnom kovanicom W.[[William Thoms|Williama Thomsa]] ''folklore'' (1846.). U XIX19. i XX20. st.stoljeću dijelila je sudbinu [[Humanističke znanosti|humanistike]], razvijajući se kroz mijene znanstvenih paradigmi. Nazivak ''folklor'' obojen je [[prošlost|prošlošću]] pa je folkloristika dugo bila povijesno i skupljački usmjerena, želeći spasiti od zaborava prežitke idealizirane starine. Europskom je [[Građanstvo|građanstvu]] u borbi za vlast odgovaralo povijesno glorificiranje puka. Baveći se folklorom kao spojem romantičarskih ideja naroda i umjetnosti[[umjetnost]]i, folkloristika je sudjelovala u stvaranju modernih [[nacija]] u duhu ideje o duši naroda, naglašavajući arhaične aspekte tradicija, otkrivajući drevne mitološke korijene i izvorno značenje.
 
Pojmovi narod i folklor proizvod su modernog [[Društvo|društva]]. Folkloristika se razvijala kao tihi drugi [[Moderna|moderne]], preuzevši od nje binarne opozicije [[estetika|estetike]] i [[etika|etike]], objektivnosti i subjektivnosti, izvornosti i neizvornosti, dominante i manjine, globalnoga i lokalnoga, tradicije i suvremenosti, [[selo|seoskoga]] i gradskoga[[grad]]skoga, zajedničkoga i pojedinačnoga, naroda i gospode. Mitološke, poredbene, migracijske i slične teorije koje su se u XIX19. st.stoljeću bavile podrijetlom [[bajka|bajki]] objašnjavale su simbole[[simbol]]e u motivima i slikama, često zapostavljajući kulturno okruženje i cjelinu priče. Na tim iskustvima nastala je početkom XX20. st.stoljeća zemljopisno-povijesna metoda tzv. finske škole. J.[[Julius Krohn]] je egzaktnom usporedbom inačica utvrđivao zavičaj i praoblik pojedinih pjesama epa[[ep]]a ''[[Kalevala]]''. Metodu je K.[[Kaarle Krohn]] primijenio na [[proza|prozu]], što je rezultiralo prvim izdanjem međunarodnoga kataloga tipova [[pripovijetka|pripovijedaka]] (A. Aarne, 1910.). Kasnija proširena izdanja i opsežno kazalo motiva u folklornoj književnosti pripremio je S. Thompson. Mnogobrojni katalozi nastali prema tome uzorku i danas su u uporabi. Nasuprot migracijskoj orijentaciji finske škole, poredbena istraživanja junačke epike u XX20. st.stoljeću više su se bavila općim obilježjima žanra (C. M. Bowra), podrijetlom žanra (V.[[Vladimir J.Jakovljevič Propp]], E.[[Jeleazar M.Moisejevič MeletinskiMeletinskij]]), uzajamnim utjecajima kroz povijest (V.[[Viktor M.Maksimovič ŽirmunskiŽirmunskij]]) te tipološkim poredbama različitih epskih tradicija (B. N. Putilov).
 
Već od XIX19. st.stoljeća postoji zanimanje za način postojanja usmene književne tradicije u društvu i za tehniku usmenoga stvaranja, ali teorijski pomak prema istraživanjima strukture i funkcioniranja folklora ostvaren je tek u knjizi (zakašnjela utjecaja) ''Morfologija bajke'' (V. J. Propp, 1928.) te u članku R. Jakobsona i P. G. Bogatirjova ''Folklor kao naročit oblik stvaralaštva'' (1929.), koji ističe razlike u načinu postojanja literarnih i folklornih tvorevina. Djelo postoji kao folklorno tek u obliku u kojem ga zajednica prihvati. Ideja kolektivnog stvaranja zamijenjena je idejom kolektivnog prihvaćanja, preventivne [[cenzura|cenzure]] zajednice. Poput jezika[[jezik]]a, folklorno djelo potencijalno postoji izvan pojedinca kao kompleks normi i poticaja, podloga koju izvođači oživljuju individualnim stvaralaštvom. Autori se zauzimaju za sinkronijsku folkloristiku te za istraživanje aktualnog repertoara ne samo etnografskih i geografskih skupina nego i onih koje se određuju po spolu[[spol]]u, dobi ili profesiji.
 
Istraživanja južnoslavenske usmene epike M. Parryja i A. Lorda urodila su knjigom ''Pjevač priča'' (Lord, 1960.) i studijama u kojima se usmeni značaj Homerovih[[Homer]]ovih djela argumentirao tehnikom pravljenja stihova uz pomoć formula (kao ritmičkih i sintaktičkih modela). Najpotpuniji pregled folkloristike do polovice XX20. st.stoljeća dao je G. Cocchiara u knjizi ''Povijest folklora u Europi'' (1971.).
 
U drugoj polovici XX20. st.stoljeća folkloristika je otvoreno napustila povijesnu orijentaciju. Kritika pojma narod (H. Bausinger) te isticanje usmenosti kao načina postojanja i prenošenja folklora (u nas → M.[[Maja Bošković-Stulli]]) najavili su kontekstualnu folkloristiku koja folklor redefinira kao izravnu umjetničku komunikaciju u malim skupinama (D. Ben-Amos, K. V. Čistov i dr.). Folklor je komunikacijski proces, umjetnički čin izvedbe (performance) gdje nema razlike između procesa i proizvoda. Manifest je kontekstualizma zbornik Prema novim perspektivama u folkloru (urednici A. Paredes i R. Bauman, 1972). Pojam kontekst uveo je u folkloristiku već 1930-ih B. Malinowski razlikujući kontekst kulture i kontekst situacije, a analitičke razine teksture, teksta i konteksta uveo je A. Dundes u studiji Tekstura, tekst i kontekst. Kontekstualna analiza ne objašnjava folklor: ona ga interpretira, tražeći prije značenja nego uzroke (L. Honko, Folklorističke studije o značenju: uvod, 1986). Ta su shvaćanja potaknula istraživanje folklora današnjice u različitim društvenim skupinama te novih folklornih žanrova.
 
Folkloristika na pragu novog tisućljeća ispituje teorijske, socijalne i političke temelje svojega sudjelovanja u stvaranju moderne kulture i društva (A. Shuman i C. Briggs, urednici, Teorija folklora: prema novim perspektivama u kulturnoj politici, 1993), iznova aktualizira povijest (i vlastitu), zapaža proces tradicionalizacije (identificiranja aspekata prošlosti kao važnih za sadašnjost te izmišljanja tradicije – E. Hobsbawm i T. Ranger, Izmišljanje tradicije, 1983). Upitni su istraživačka pozicija folkloristike (s obzirom na naciju, stalež i spol) te pojmovi prirodnoga konteksta i autentične izvedbe, nestaju granice folklora i folklorizma. Kriterij usmenosti zakazao je u analizi izvedbe i neverbalnih sastavnica folklora. Izdvajanje umjetničke komunikacije u malim skupinama previdjelo je globalne probleme. Otkrivaju se društvene konstrukcije temeljnih pojmova i okvira struke – pa i kategorije umjetničkoga u folkloru.