Trnovac Glinski: razlika između inačica

Po popisu 1948.god.u Trnovcu je bilo popisano 90 seoskih kućanstava i svako kućanstvo imalo je vlastitu kuću. Kuće su bile različite veličini zavisno o mogućnostima vlasnika, ali su sve kuće bile istog načina gradnje, tj.ruralne arhitekture tipične za ovo područje. Princip gradnje prenosio se usmenom predajom pa su kuće svojom jednostavnošću odražavale mogućnosti i želje svog vlasnika te se uklapale u prostor. Kuće su građene od hrastove rezane građe (brvana) većinom debljine 80 mm i imale su dvije ili više prostorija. Za ulaz su se koristila drvena stubišta i tzv.ganjak jer su kuće imale podrum koji je uglavnom rađen od kamena i služio za gospodarske svrhe. Krov je visok i pokriven "biber" crijepom i bez dimnjaka. Nakon mnogih devastacija 90-ih godina prošlog20-og stoljeća, kuće se proglašavaju vrijednim doprinosom ruralnoj arhitekturi i nasljeđem ovog kraja pa se nastoje zaštiti od daljnjeg urušavanja ograničavanjem prodaje, prenošenjem u druge krajeve i sl.

Sve do IIDrugog svjetskog rata u Trnovcu nije bilo objekata od zajedničkog interesa za cijelo selo kao što su škola, crkva,trgovina i slično. Djeca su pješačila u susjedna sela da bi pohađala školu. Za vrijeme rata 1943.godine vlasti narodnooslobodilačkogNarodnooslobodilačkog pokreta osnivaju osnovnu školu. Prve dvije godine nastava se održavala u privatnim kućama bez posebnog namještaja, opreme i nastavnih sredstava. Nastava se odvijala uz mnogo improvizacija i snalaženja. Učitelji su bili volonteri, omladinci koji su imali završeno po nekoliko razreda neke srednje škole. Nakon završetka rata 1945.g. sagrađena je privremena školaškolska zgrada od drvene zgrade iz partizanske bolnice. Za učitelja je imenovan profesionalni učitelj s radnim iskustvom koji je svojim radom i zalaganjem i iskustvom doveo školu u rang s drugim školama koje su imale dugu tradiciju i iskustvo. 60-ih godina 20.stoljeća sagrađena je nova školska zgrada s jednom učionicom i stanom za učitelja. Stanovnici sela dali su veliki doprinos izgradnji škole kroz dobrovoljni rad i ispomoć u prijevozu građevinskog materijala. Škola je imala veliki značaj za razvoj sela jer su djeca nakon završetka osnovne škole nastavljala školovanje u drugim mjestima završavajući razne zanatskezanate i srednje škole i,te fakultete.

Zbog smanjenja broja stanovnika u selu, škola je postepeno imala sve manji broj učenika pa je za vrijeme rata početkom 90-ih prestala s radom. Dakle, nakon punih 50 godina ili pola stoljeća Trnovac ponovo ostaje bez svoje jedine obrazovne ustanove. Za vrijeme završnih ratnih operacija 1995.godine, školska zgrada je u potpunosti porušena zajedno sa spomen pločom žrtvama fašizma iz IIDrugog svjetskog rata.

Po svim popisima stanovništva do 1991.godine u selu Trnovac Glinski je bilo 10 prezimena i to: '''Banjanac''', '''Birač''', '''Drekić''', '''Drljača''', '''Paripović''', '''Sanković''','''Radulović''', '''Šukunda''', '''Tintor''' i '''Vučković'''. Do 2. svjetskog rata u selu su živjele dvije porodice Roma koji su se prezivali Grubić. Neka prezimena su opće poznata i česta ( Vučković, Radulović), a neka rijetka i specifična za ove krajeve ( Birač i Šukunda). Tradicionalno najbrojniji su bili Birači i Vučkovići. Prema podacima iz popisa 1948. godine kada su tek započele migracije stanovništva iz sela, prezimena Birač sa 138 i Šukunda sa 48 stanovnika bila su najbrojnija u SR Hrvatskoj, dok je prezime Vučković sa 111 stanovnika zauzimalo treće mjesto. UKrajem zadanjih20-og i 10početkom 21-akog godinastoljeća dolazi do velikih promjena pa i do samanjenja broja prezimena. Po popisu 2001. imamo tri prezimena manje (Banjanac, Drekić i Drljača).

Povijest sela poslije Drugog svjetskog rata do početka 90-ih godina može se poistovijetiti s drugim brdsko-planinskim selima u Hrvatskoj čija je osnovna značajka masovno iseljavanje u razvijenija mjesta (gradove) i postepeno uvođenje agrotehničkih mjera kod obrade zemlje, no postoje neke specifičnosti i događaji koji spadaju samo u povijest Trnovca pakoje ćemo ih samo spomenuti.

Odmah poslije rata 40-ih i 50-ih godina teško se živi jer osim stradanja i osiromašenja u ratu, država uvodi i nove namete i davanja koje ljude dovode do očaja i još većeg siromaštva, a neke do teškog preživljavanja i gladi. 1947-e godine gradi se uskotračna pruga koja prolazi kroz južni dio sela i ljudima pravi veliku štetu na usjevima,voćnjacima i vrtovima za koju nikad nisu dobili odštetu. Prugu su gradile omladinske brigade. Pruga je građena za odvoz drvnih sortimenata iz obližnje šume koja jese sjekla u to vrijeme i dosta godina poslije.Postojala je mogućnost zaposlenja sposobnih seljana na sječi šume i drugim poslovima što je mnogima omogućilo lakše preživljavanje i obnovu svog gospodarstva.

U drugom desetljeću 21-og stoljeća Trnovac sa tako malo stanovnika starije životne dobi je selo na izumiranju. Tu je prestao da buja život i da se rađaju djeca. Prostorm sve više ovladavaju šikare i grmlje umjesto oranica, livada i pašnjaka. No, Trnovac nisu samo njegovi stanovnici, nego i oni Trnovčani koji danas žive u mnogim mjestima Hrvatske i Srbije, te u drugim državama Evrope i Sjeverne Amerike. Sve njih za Trnovac još uvijek vežu napušteni posjedi ili zemljište koje su imali ili naslijedili,a neke samo ljubav i nostalgija za mjestom gdje su proveli djetinjstvo i gdje su živjeli njihovi preci. Veliko smanjenje broja stanovnika i prestanak svakog razvoja nije samo prisutno u Trnovcu, nego i u mnogim drugim selima Banije i šire. Svako od tih sela ima svojih određenih specifičnosti i neiskorištenih potencijala. Za sada nema nikakvog izgleda da dođe do nekog preokreta i da ova sela i zaseoci dožive bilo kakvo poboljšanje.