Talijanska kinematografija: razlika između inačica

Na kraju [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], talijanski "neorealistički" pokret počinje poprimati konture. Neoralistički filmovi su obrađivali uglavnom teme iz života radničke klase (za razliku od ''Telefoni Bianchi''), i snimani su na lokacijama a ne u studiji. U velikom broju neorealističkih filmova, ali ne svim, glumili su amateri. Iako je pojam "neorealizam" korišten prvi put da bi opisao film [[Luchino Visonti|Luchina Viscontija]], ''[[Ossessione]]'' (1943.), bilo je nekoliko filmova koji su prethodili ovom pokretu a najpoznatiji je Camerinijev ''[[Gli uomini, che mascalzoni! (1932.)|Gli uomini, che mascalzoni!!]]'' (1932.), koji je bio prvi talijanski film koji je snimljen potpuno na lokacijama izvan studija i Blassetijev film ''Quattro passi fra le nuvole'' 1942..<ref name=bergan>Ronald Bergan, ''[http://books.google.com/books?id=f8YeCNSBiOcC&pg=PA154&lpg=PA154&dq=italian+neorealism+blasetti+four+steps&source=bl&ots=LeRKxCQUIg&sig=y5NDB4Qrd7-UJbjlPfLdSq_yCFw&hl=en&sa=X&ei=JJrEUei4N4bM9gT66oCYCQ&ved=0CEYQ6AEwBQ#v=onepage&q=italian%20neorealism%20blasetti%20four%20steps&f=false The Film Book]'' (Penguin, 2011), p. 154.</ref>

Dok je neorealizam eksplodirao poslije rata, i bio nevjerojadno utjecajan na internacionalnom planu, neorealistički filmovi su činili vrlo mali postotak talijanske kinematografije tijekom ovog perioda, pošto je talijanski auditorij više volio komedije u kojima su glumili [[Totò]] i [[Alberto Sordi]].<ref name=bergan />

Neorealistički radovi poput [[Roberto Rossellini|Rossellinijeve]] trilogije ''Roma, città aperta'' (1945.) (hr. Rim, otvoreni grad), ''Paisà'' (1946.), i ''Germania anno zero'' (1948.) (hr. [[Njemačka, nulte godine]]), s profesionalnim glumcima poput [[Anna Magnani|Anne Magnani]] i brojnim ne-profesionalnim glumcima, pokušavaju opisati ekonomske i moralne uvjete poslijeratne Italije i promjene u javnom mentalitetu svakodnevnog života.

Viscontijev ''[[La Terra Trema]]'' (1948.), snimljen je u [[sicilija]]nskom ribarskom naselju a svi su glumci bili amateri. Giuseppe De Santis je s druge strane koristio poznate glumce [[Sivana Mangano|Silvana Mangana]] i [[Vittorio Gassman|Vittoria Gassmania]] u svom filmu iz 1949., ''Riso Amaro'' (hr. [[Gorka riža]]), snimljen u [[Dolina Poa|Dolini Poa]] tijekom sezone žetve riže.

Poezija i okrutnost života skladno su kombinirani u djelima koje je [[Vittorio De Sica]] napisao i režirao zajedno sa scenaristom [[Cesare Zavattini|Cesareom Zavattinijem]]: između ostalih, ''Sciuscià'' (1946.), ''[[Kradljivci bicikla]]'' (1948.) i ''Miracolo a Milano'' (1951.) (hr. [[Čudo u Milanu]]).

Ovakav trend je dozvolio bolje "opremljenim" glumicama da postanu zvijedze kaoo npr. [[Sophia Loren]], [[Gina Lollobrigida]], Silvana Pampanini, Lucia Bosé, Barbara Bouchet, [[Silvana Mangano]], [[Claudia Cardinale]] i [[Stefania Sandrelli]]. Uskoro je pink neorealizam s filmovima poput ''Pane, amore e gelosia'' (1954.)') s [[Vittorio De Sica|De Sicom]] i [[Gina Lollobrigida|Lollobrigidom]], zamijenjen žanrom ''[[Commedia all'italiana]]'', jedinstvenim žanrom, rođenom na humorističkom pristupu koji govori o ozbiljnim socijalnim temama.

U ovom periodu, pojavljuje se glumac iz Napulja [[Totò]], koji tvrdi da je najveći komičar u talijanskoj kinematografiji. Njegovi filmovi, obično u društvu s [[Peppino De Filippo|Peppinom De Filippom]] i uvijek s Mariom Castellanijem, izražavaju neku vrstu neorealističke satire ali s dramatičnimm sredstvima. Snimao je nekoliko filmova godišnje i priča se uglavnom cijelo vrijeme ponavljala; princ koji je rođen u siromašnoj četvrti Napulja s čudnim izrazima lica i mimičkim izrazima, postaje miljenik talijanske publike 1960-ih.

Računa se da žanr talijanske komedije započinje s filmom [[Mario Monicelli|Maria Monicellia]] ''I soliti Ignoti'' a svoj naziv je dobio po naslovu filma [[Pietro Germi|Pietra Germia]] ''Divorzio all'Italiana'' (hr. ''[[Razvod na talijanski način]]'') (1961.). Dugo vremena je ova definicija korištena kao uvrjedljiva.

[[Vittorio Gassman]], [[Marcello Mastroianni]], [[Ugo Tognazzi]], [[Alberto Sordi]], [[Claudia Cardinale]], [[Monica Vitti]] i [[Nino Manfredi]] bili su između ostalih zvijezde ovih filmova koji opisuju talijanske običaje ali i etnološka istraživanja.

[[Dino Risi]] je 1961. režirao ''Una vita difficile'' (hr. ''Težak život''), zatim ''Il sorpasso'' sada kult film, a zatim slijede: ''I Mostri'' , ''In nome del Popolo Italiano'' (''U ime talijanskog naroda'') i ''Profumo di donna'' (hr. ''[[Miris žene]]'').

Monicellijevi filmovi bili su ''La grande guerra'' (''Veliki rat''), ''I compagni'' (''Drugovi''), ''L'Armata Brancaleone'', ''Vogliamo i colonnelli'' (''Želimo pukovnike''), ''Romanzo popolare'' (''[[Popularni roman]]'') i ''Amici miei'' (''[[Moji prijatelji]]'').