Tin Ujević: razlika između inačica

[[Datoteka:Tin_Kovačić_Wiesner.jpg|mini|300px|Tin Ujević, Krešo Kovačić i Ljubo Wiesner u Zagrebu, 1911.]]

[[Datoteka:Tin_Rukopis.jpg|mini|300px|Rukopis Ujevićeve pjesme "Blaženo jutro"]]

U početku vjerni obožavatelj [[Antun Gustav Matoš|Matoša]], javno se odrekao Rabbia (članci ''[[Gaj Julije Cezar|Cezar]] na samrti''; ''Barres i Oinobarres'', [[1911]].) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do [[Baudelaire]]a, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "''Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.''" Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma [[filozofija|filozofske]] vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema [[Rimbaud]]u. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" [[1923]].) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao [[umjetnost]]i i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.