Rodio se je u Novigradu Podravskom. U svojstvu kadeta pridružio se je [[varaždinska graničarska pukovnija|varaždinskoj graničarskoj pukovniji]] 1800. godine.
Sudjelovao je u [[Napoleonski ratovi|napoleonskim ratovima]]., Našaonašavši se u habsburško-francuskim borbama u Hrvatskoj. 1809. ustrojene su dvije čete u [[Bilaj]]u koje je vodio satnik Ivan Marojević, a jednu je vodio Baltazar Šimunić. Te su se čete borile se protiv Francuza u [[bitka kod Bilaja|bitci kod Bilaja]]. 28% bilajskih vojnika izbačeno je iz stroja smrću ili ranjavanjem, Bilaj je razrušen i popaljen uz velike žrtve, pučanstvo koje nije moglo biti u borbi iza Rebranićeve vojske izašlo je prema Gospiću, dok je većina bilajskih ratnika ili otišla s [[Matija Rebrović Razbojski|Rebrovićevom (Rebranićevom)]] vojskom ili se skrila u okolnim šumama.<ref>[http://blog.dnevnik.hr/dubcen/2010/01/1627181093/bilaj-kroz-vrijeme.html Bilaj kroz vrijeme]</ref><ref>[http://blog.dnevnik.hr/dubcen/2010/01/1627181088/bitka-kod-bilaja-1809.html Bitka kod Bilaja 1809.]</ref>
Šimunić je poslije ratovao protiv Napoleona u Poljskoj u bitci kod [[bitka kod Krakova 1809.|Krakova]] 1809. godine i u Saskoj u [[bitka kod DražđanaDresdena 1813.|Dražđana]] 1813. godine.
Sljedećih je desetljeća napredovao u činu do pukovnika 1834. godine, a general-bojnikom postao je 1840. godine. Nakon toga obnašao je dužnost vojnog zapovjednika u Zagrebu i Beču.
Početkom 1848. promaknut je u podmaršala poručnika(feldmarschalleutnanta). Istaknuo se je u ratu protiv Mađarske. Spominje ga se u [[slovački ustanak rujna 1848.|drugom slovačkom ustanku]] kojim su se Slovaci na austrijska obećanja o ravnopravnosti naroda, odazvali se carskom pozivu u borbi protiv [[Mađarska revolucija 1848.|mađarskih ustanika]]. U zimskoj kampanji bile su dvije slovačke postrojbe, a manja od njih bila je slabije opremljena, jer ju je Šimunić tolerirao iz puke neophodnosti.<ref>Július Bartl: [https://books.google.hr/books?id=3orG2yZ9mBkC&pg=PA329&lpg=PA329&dq=baltazar+%C5%A1imuni%C4%87 Slovak History: Chronology & Lexicon], Bolchazy-Carducci Nakladatelstvo, 2002., Google Knjige, str. 329</ref> Potkraj 1849. godine postavljepostavljen neje na mjesto zapovjednika utvrde [[Komárno]]g.
Odlikovan je [[Dodatak:Popis nositelja Vojnog reda Marije Terezije rodom iz Hrvatske|Vojnim Redom Marije Terezije]] 1849. u činu podmaršala. 1850. godine postaje plemić, dobivši naslov [[barun]]a.
1853. godine je umirovljen. Memoari su mu objavljeni 1861. godine.
