Prvi logoraši stigli su na otok, točnije bili izbačeni iz broda na stijene jer nije bilo pristaništa, [[9. srpnja]] [[1949.]], ukupno oko 1200 ljudi.<ref name="Sušačka revija">[http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=60&C=5 Sušačka revija: Jelena Butković: Goli otok - Logor u kojem se lomilo ljude], preuzeto 29. siječnja 2012.</ref> Prema procjenama na [[Goli otok|Golom otoku]] je bilo između 16 i 32 tisuće logoraša, od kojih je umrlo između 400 i 4000.<ref>[http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4484078,00.html Goli otok - zloglasna Titova kaznionica], preuzeto 29. siječnja 2012.</ref> Na Golom otoku je bio je logor za muške, dok se na [[Sveti Grgur (otok)|Svetom Grguru]] nalazio logor za ženske zatočenike. Kao najzaslužnijiNajodgovorniji za formiranje političkog logora "Goli otok" bili su zapovijednikzapovjednik [[UDBA|UDBE]] za Hrvatsku, general [[Stevo Krajačić]] i [[Edvard Kardelj]]. Jedan od zapovijednikazapovjednika logora bio je i [[Narodni heroji Jugoslavije|narodni heroj Jugoslavije]] [[Ante Raštegorac]].
Većina je zatočenika otpuštena sas Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili [[Josip Broz Tito|Tito]] i [[Nikita Hruščov]], Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1986. godine. {{citiranje|Briga [[Savez komunista Jugoslavije|Partije]] za naše zdravlje svijetao je primjer čovječnosti.|Natpis u logoru Goli otok}}
