Razlika između inačica stranice »Tehnologija srednjeg vijeka«

m
(sitnice)
 
=== Materijali: drvo, kamen i željezo ===
Srednji je vijek svijet drveta. [[Drvo (materijal)|Drvo]] je u ono doba bilo sveprisutni [[materijal]]. A i to je drvo bilo slabe [[Kakvoća|kakvoće]], komadi manjih dimenzija i osrednje obrađeni. Veliki komadi u jednom dijelu, za [[jarbol]]e ili [[krov]]nu konstrukciju, teško se sijeku i obrađuju, rijetki su i dragocjeni. Drvo je također bilo jedan od prvih [[izvoz]]nih proizvodproizvoda zapadnoga srednjovjekovlja, a prodavano je muslimanima.
 
[[Željezo]] je na srednjovjekovnome Zapadu bilo rijetko. Sredinom 13. stoljeća engleski [[franjevac]] Bartolomej u svojoj enciklopediji ''De proprietatibus'' još uvijek spominje željezo kao dragu [[kovina|kovinu]], čovjeku korisniju od [[zlato|zlata]]. Željezo je bilo predmet pozornosti i čak se uspoređivalo s čudom. [[Kovač]] je u ranom srednjem vijeku bio izuzetna osoba, bliska vještcu. Dio tog ozračja valja zahvaliti kovaču kao kovaču [[oružje|oružja]]. Cijenu željeza u srednjem vijeku najbolje pokazuje pozornost koju mu pridaje [[sveti Benedikt]], učitelj srednjovjekovnoga materijalnoga i duhovnoga života. U svojoj ''Reguli'' on posvećuje čitavo poglavlje brizi koju redovnici moraju posvećivati ''ferramenta'' – [[alat]]kama od željeza kojima raspolaže [[samostan]]. Opat ih smije povjeriti samo redovnicima u koje ima puno povjerenje, a izgubiti ili oštetiti takve alatke je ozbiljan promašaj za koji su predviđene stroge kazne. Vladari također pridaju veliku vrijednost željeznim [[plug]]ovima i predviđaju visoke kazne za njihovu krađu.
 
==== Vitez na bojnom konju ====
[[Stremen]] je bio ključni [[izum]] koji je omogućio pojavu jednog od svojstvenih likova europskog feudalizma – oklopljenog [[vitez]]a na [[oklop]]ljenom bojnom [[konj]]u. Do 9. stoljeća je u Europi [[ratnik]] na konju ostao na konju samo dok nije stigao do bojnog polja, kada bi sjahao i borio se kao [[pješak]]. Bez stremena koji osigurava stabilnost, samo su se najvještiji konjanici mogli boriti kao prava [[konjica]], te zamahivati [[mač]]em i napinjati [[Luk (oružje)|luk]] bez da izgube ravnotežu. Stremen su [[Tehnologija drevne Kine|izumili Kinezi]] u 4. stoljeću i nakon toga se on širi prema [[Zapadni svijet|Zapadu]]. Stremen je iznimno jednostavna izrađevina, bez pokretnih dijelova, ali stabilizira ratnika na konju i omogućuje borbu s konja. Sa stremenom i primjereno oblikovanim sedlom je jahač s [[koplje]]m pričvršćenim za oklop postao moćna bojna jedinica, pri čemu je [[Impuls sile|impuls]] zamijenio [[mišić]]e u novoj vrsti [[rat]]ovanja. No otvoreno je pitanje koliko je takvo koplje uistinu rabljeno na bojnom polju, tj. izvan viteških turnira. Prikazi s kraja 11. stoljeća i dalje prikazuju jahače u boju koji bacaju koplja. Europski se je vitez razvio u srednjovjekovni ekvivalent [[tenk]]a, gdje su sve teže oklopljeni vitezovi i konji bili najmoćnija sila na bojnom polju. Europljani su konjici dodali dva izuma: [[Mamuza|ostruge]] i uzde.
 
Nova europska tehnika borbe na konju se skladno preplela s vlastelinskim sustavom uvedenim poljodjelskom revolucijom. Vitez je zamijenio seljaka-vojnika, uobičajenog u ranom srednjem vijeku, a biti vitezom je postao posao s punim radnim vremenom. Cijena opremanja viteza u oklopu, premda prilična, bila je unutar mogućnosti lokalnih vlastelina. Bojni konj je vrijedio 4-10 [[vol]]ova ili 40-100 [[ovca|ovaca]]. Tipični [[oklop]], načinjen od željeznih prstenova, je vrijedio 60 ovaca. Kako je rasla cijena opreme, vojnu preobrazbu je slijedila društvena. Vitez je od vojnika srednjeg statusa postao član prestižne [[kaste]].
 
==== Samostrijel ====
Jedno od najvažnijih srednjovjekovnih oružja je [[samostrijel]]. Poznavali su ga Rimljani i Kinezi, ali u antičkojantičkom obliku nije bio osobito djelotvoran i iščeznuo je s bojnoga polja. Bit samostrijela je u tome da se luk postavljen na nosaču (kundaku) može jače napeti i tako dati veću [[brzina|brzinu]] [[Strijela|strelici]]. Srednjovjekovni samostrijel se isprva napinjao tako da se nosač [[Luk (oružje)|luka]] uspravno stavio na tlo, a strijelac je stavio stopalo u stremen na dnu nosača, te se sagnuo da bi tetivu luka zakvačio za kuku na opasaču. Uspravljajući se napinjao je luk cijelim tijelom, a ne tek rukom, te je zakvačio tetivu za okidač. U žlijeb na nosaču je stavio debelu strijelu s teškim željeznim vrhom. Samostrijel je bio skuplji od običnoga luka i duže se je pripremao za izbacivanje [[projektil]]a, ali u obrani utvrde (u pravilu stotinjak zaštićenih branitelja protiv više tisuća napadača) to mu nisu bile mane. Luk samostrijela je poboljšan na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, uvođenjem "kompozitnog" luka (sastoji se iz više različitih [[materijal]]a) koji je mogao podnijeti jače napinjanje od običnog drvenog luka: s prednje strane luka je dodana traka životinjske tetive, a sa stražnje sloj [[rog]]a. Kasnije, oko 1370., samostrijeli su se počeli izrađivati od [[čelik]]a, što je njihov domet povećalo na 400 [[metar]]a. Takvi su samostrijeli bili opremljeni različitim mehanizmima za napinjanje.
 
==== Barut i vatreno oružje ====
[[Barut]] i [[vatreno oružje]] su ustvari [[Tehnologija drevne Kine|kineski izumi]]. U Europi se barut prvi put spominje u tekstu [[Roger Bacon|Rogera Bacona]] iz 1268., a čini se da se opis odnosi na kineski [[vatromet]]. Dok tehnologija proizvodnje baruta i ranih vatrenih oružja potiče iz Kine, čini se da su topovi nastali u Europi oko 1310. – 1320. Neki dokumenti iz [[Firenca|Firence]] iz 1326. upućuju na to da su do tad [[metal]]ni [[top]]ovi već dobro poznati, a prva dokumentirana europska uporaba topa datira iz 1331. Ta se [[tehnologija]] potom brzo raširila natrag do [[Bliski istok|Bliskog istoka]] i Azije, tako da u [[islam]]skim zemljama topove nalazimo već oko 1330., a u Kini 1356. Do 1500. je proizvodnja topova postala uobičajena širom [[Stari svijet|Staroga svijeta]], sa središtima u Kini, [[mongoli|mongolskom]] carstvu u Indiji, [[Osmansko Carstvo|Otomanskom carstvu]] i Europi. Rani su europski topovi bili izrađivani od [[Bakar (element)|bakra]], [[mjed]]i (slitina bakra i [[cink]]a, mesing) ili [[bronca|bronce]]. No ubrzo se našao način izrađivanja topova od jeftinog željeza dobivenog u [[visoka peć|visokim pećima]]: [[kovač]] je oblikovao [[cijev]] topa slažući [[željezo|željezne]] šipke oko valjkaste [[Glina (tlo)|glinene]] jezgre, a takvu bi cijev ojačao željeznim vrpcama.
 
Topovska zrna su isprva izrađivana od [[Olovo (element)|olova]] ili željeza, a kasnije od jeftinijeg [[kamen]]a. No kad je postalo moguće [[Lijevanje|lijevati]] zrna od željeza, kamen je izgubio prednost u cijeni. Barut su isprva spravljali sami kovači koji su izrađivali topove. Omjer salitre ([[kalijev nitrat]], KNO<sub>3</sub>), [[sumpor]]a i [[ugljik]]a ([[drveni ugljen|drvenoga ugljena]]) nam nije pouzdano poznat. Neželjene [[eksplozija|eksplozije]] bile su česte. Prvo europsko osobno [[vatreno oružje]] pojavilo se je krajem 14. stoljeća. Željezni top, premda nespretan, bio je jeftiniji i pokretljiviji od [[katapult]]a i izazvao je tehničku revoluciju u ratovanju. Barut, top i [[mušketa]] učinili su posjednika nepobjedivim u sukobu s neprijateljem koji ih ne posjeduje. Top je postao neizbježan u ratu i povećao je njegove troškove. Jedino su bogate republike i kraljevi, poduprti trgovcima, mogli raspolagati [[kovina|kovinom]] i vještinom da ju se oblikuje u top. Top je uništio neovisnost [[aristokracija|aristokracije]] zasnovane na posjedu zemlje, kao što je uništio i njihove [[Utvrdno graditeljstvo|zamkove]]. Tijekom 14. stoljeća, pa čak i poslije, prvi topovi prije pobuđuju strah svojom bukom nego ubilačkim djelovanjem. Oni će dobiti na važnosti naročito od 15. stoljećustoljeća nadalje, kada razvoj topništva potakne razvoj [[metalurgija|metalurgije]].
 
U znanstvenom smislu barut je otvorio mnoge [[kemija|kemijske]] probleme, koji su naposljetku doveli do otkrića [[kisik]]a i moderne kemije. S druge strane, očigledno je bila potrebna valjana [[balistika]] (razmatranje gibanja topovskog zrna), i to [[matematika|matematički]]. Naposljetku, izrada [[oružje|oružja]] je potaknula i razvoj metalurgije.
 
=== Srednjovjekovna poljodjelska revolucija ===
Unaprjeđenje [[poljodjelstvo|poljodjelstva]] u Europi nije slijedilo isti obrazac kao na drevnom Istoku, gdje je tehničko rješenje bilo umjetno [[navodnjavanje]]. Europa je već bila prirodno navodnjena dovoljnim [[padaline|padalinama]] tijekom proljeća i ljeta. Umjesto toga, europski su [[Ratarstvo|ratari]] proizvodnju mogli povećati jedino oranjem teškog tla, u područjima koja nisu bila prikladna za obradu pomoću lakog sredozemnog [[plug]]a. Stoga je do europske poljodjelske revolucije doveo jedinstveni sklop tehnoloških novina primjerenih jedinstvenim uvjetima okoline [[Sjeverna Europa|sjeverne Europe]]. Širenje trogodišnjeg plodoreda (tropoljnog sustava) omogućilo je povećanje obradivih površina (odmara se trećina, a ne polovica zemljišta). Raznolikost [[Sjetva|posijanih]] kultura omogućila je uspješniju borbu protiv vremenskih nepogoda. Korištenje asimetričnog pluga s kotačima i odgrnjačom i sve češće korištenje željeza za izradu poljodjelskih [[alat]]a omogućili su dublja oranja uz češća ponavljanja. Sve je to poboljšalo [[prehrana|prehranu]] stanovništva.
 
Čimbenici koji su prije sprječavali razvitak zapadne Europe – [[šume]] i tvrdo [[tlo]] – sada su ubrzali taj napredak. Od 10. stoljeća pokazuju se vlastite gospodarske prednosti Europe. One su prvenstveno poljodjeljske, zasnovane na prikladnosti klime i tla, kad su prevladane početne teškoće ssa sječom šuma i oranjem tvrda tla. Nema veće potrebe za navodnjavanjem, a manja je i [[erozija]], naspram [[Istočna Europa|istočnoj Europi]]. Zbog toga su bili dovoljni lokalni i nacionalni napori (nije potrebno državno nadgledanje navodnjavanja i pravilnog korištenja tla). Polako ali neodoljivo, rađala se nova civilizacija na dobrom temelju bogate, plodne i dobro obrađene zemlje. Poljodjelska je revolucija stvorila bogatiju, produktivniju, urbaniziranu Europu i stvorila u njoj uvjete za razvoj moderne [[znanost]]i i tehnološki napredak. No ta je nova Europa sadržavala i sjeme mnogih budućih problema: manjak tla, oskudicu [[Drvo (materijal)|drvene građe]], pritisak rasta stanovništva, imperijalnu okrutnost, razorne [[epidemija|epidemije]], svjetske ratove i, naposljetku, globalnu [[ekologija|ekološku]] krizu.
 
==== Teški plug ====
[[Plug]] je najvažnija orača sprava, a svojom [[konstrukcija|konstrukcijom]] omogućava dublje [[rezanje]] i prevrtanje zemlje na jednu stranu. Obrada plugom mrvi, miješa i okreće čestice tla, što tako obrađeno [[tlo]] čini vrlo pogodnim za razvoj [[usjev]]a. Plug za razliku od rala u pravilu ima kolica ornice, na koje se naslanja gredelj koji je kraći nego kod rala, a rezanje zemlje okomito u odnosu na površinu tla se obavlja pomoću crtala. Najveća razlika, a ujedno i najvažniji dio pluga je daska ili odgrnjača, koja osigurava da plug može i prevaljivati zemlju. Pored toga, lemeš (vodoravno rezanje brazde) je proširen i oštar samo s jedne strane (asimetričan), a najčešće ima dvije ručice za upravljanje.
 
Prva novina poljodjelske revolucije bilo je uvođenje teškog pluga početkom 8. stoljeća. Zemlja je temelj materijalnoga života srednjovjekovlja, ali ona je škrta zbog toga što ljudi nisu sposobni iz nje mnogo izvući. [[Alat]]i su samo osnovni, zemlja je loše obrađena, oranje je plitko. Dugo je u uporabi bio [[antika|antički]] nepoduprti laki plug, primjeren površinskom tlu i neravnim terenima [[mediteran]]skog područja. To je u biti bila [[motika]] koju je vukao jedan ili dva vola, a polja su se orala unakrsno više puta. Njegov simetrični lemeš, ponekad prekrivenoprekriven [[željezo]]m, ali najčešće izrađen od drva otvrdnulog na vatri, prije grebe zemlju nego što je sječe. No teški plug je povećao poljoprivrednu proizvodnju time što je omogućio ratarima da obrađuju vlažne europske doline.
 
Teški plug, plug s crtalom, asimetričnim lemešom i odgrnjačom, s pokretnim prednjim dijelom, postavljen na [[kotač]]e, zacijelo je bio značajan napredak. Bio je to gigant od drveta i željeza. Raskopavao je tlo do dubine [[Korijen (biljke)|korijena]] i prevrtao ga, dajući prave brazde i uklanjajući potrebu za unakrsnim oranjem. Teškom se plugu opiralo golemo [[trenje]] i stoga ga je moralo vući do osam volova. Taj plug, jedan od najvažnijih srednjovjekovnih [[izum]]a, je antičkoga podrijetla i gotovo se sigurno razvio na temelju pluga s kotačima kojeg opisuje [[Plinije Stariji]] u 1. stoljeću. Iako su teški plug izumili [[stari Rim]]ljani, oni su ga rijetko koristili.
Antička zaprega, koja je ormu stavljala na [[vrat]], pritiskala je grudi životinje, otežavala joj [[disanje]] i brzo je umarala. Orma koju su koristili za konje bila je u biti ista kao za volove. Tradicionalna vratna orma, koju je vol podnosio zbog kratkog vrata, nije bila primjerena konju. Ta je orma bila donekle prikladna za volove (glavnu životinju za vuču), ali je bila posve neprikladna za korištenje konja u istu svrhu, jer je prsni pojas, čim bi konj jače povukao, skliznuo prema vratu i gušio životinju, drastično smanjujući učinkovitu [[snaga|snagu]].
 
Europljani su prilagodili konjski ovratnik koji se oslanja na konjska ramena i koji je zamijenio traku preko konjskih prsa. Novi način uprezanja je premjestio [[pritisak]] na životinju s [[dušnik]]a na ramena i [[Prsna kost|prsnu kost]], omogućio životinji da lakše diše, što joj je pak omogućilo da snažnije vuče, i tako povećao učinkovitost konja pri vuči za četiri do pet puta. Konjski ovratnik je [[izum]] koji potičepotječe iz Kine, iz 7. stoljeća. Prvi sigurni europski prikaz konjskog ovratnika nalazimo u jednom rukopisu iz približno 800., ali se je ta nova tehnologija proširila tek u 11. i 12. stoljeću. To je, u kombinaciji s korištenjem željeznih [[potkova]], zamijenilo vola konjem kao glavnom životinjom za vuču. Prvi prikaz konja koji vuče poljodjelski alat (branu), nalazimo na [[tapiserija|tapiseriji]] iz oko 1080. Željezne se potkove počinju rabiti u 9. ili 10. stoljeću, moguće je da su i one stigle iz Azije, ali bi mogle biti i izvorni europski izum. Ta je novina bila veoma važna i u poljodjelstvu i u [[prijevoz]]u, jer je omogućila da konji obavljaju teže poslove. Neposredna je posljedica bila to što su sada konji mogli zamijeniti volove u vuči pluga. Uporaba konja, koji je brži od vola, za vuču i oranje omogućuje ubrzanje i povećanje broja obavljenih poslova. Istodobno su konjska kola zamijenila kola s volovskom vučom, jer su konjske potkove s [[čavao|čavlima]] omogućile uporabu konja za prijevoz tereta [[cesta]]ma.
 
Valja imati na umu da je veličina i snaga srednjovjekovnih teglećih životinja bila daleko manja od one današnjih. Tegleći je konj općenito manji od bojnoga, koji mora nositi oklop i teško naoružanoga konjanika. Tu se potvrđuje prvenstvo vojnih potreba pred gospodarskim. Također, mnogi su se seljaci i velikaši skanjivali uposliti konja zbog njegove visoke [[cijena|cijene]] i teškoće njegove prehrane ([[zob]]i). Stoga konj nije posvuda odmijenio vola. Do 12. stoljeća konju je dana prednost kao životinji za vuču kola. Upravljivost kola je poboljšana na razne načine.
 
==== Otvorena polja ====
Do 11. stoljeća selom su zavladala dva usporedna sustava: na razini sela i seljaka organizacija rada poznata kao '''sustav otvorenih polja''', a na razini vlastelina '''vlastelinski sustav'''. Feudalni posjed je bio imanje vlastelina. Obično se je sastojao od zemlje koju je iskorištavao izravno vlastelin i zemlje koju su iskorištavali seljaci, a od kojih je vlastelin ubirao zakupninu i namete, uključujući i obvezu rada na njegovoj zemlji.
 
Podrijetlo sustava otvorenih polja je u 10. i 11. stoljeću, ali su izvori vrlo škrti. U 12. stoljeću sustav je već dosegnuo zrelost. Nekoliko je čimbenika doprinijelo oblikovanju toga sustava. Jedan je rast stanovništva, koji je rascjepkao [[obitelj]]ske posjede zbog dijeljenja nasljeđa među djecom ili samo sinovima. Drugi je kultiviranje nove zemlje, koja je dijeljena u trake prikladne za oranje. Treći je uporaba teškoga pluga, kojim je lakše obrađivati duge trake zemljišta nego kvadratna polja (često okretanje većeg broja upregnutih životinja je vrlo nespretno). Tako su s vremenom velika područja [[Britanija|Britanije]] i kontinentalne Europe postala prekrivena selima okruženim s dva ili tri velika polja koja su činile kultivirane trake prilagođene [[reljef]]u, a ona bi se obrađivala redom zadanim dvopoljnim ili tropoljnim sustavom (stoga su seljaci imali zemlju u svim poljima), a na isti je način bila organizirana i zemlja koju je izravno koristio vlastelin. No u nekim se je područjima održao sustav odvojenih posjeda, a postojali su i drukčiji sustavi.
 
U takvom je sustavu rotacija polja postala organizirana i regulirana. Sve se je radilo u dogovoru : oranje, sijanje, [[žetva]]. Suradnja je glavna značajka ovoga sustava. Ispunjavajući svoje obveze u radu i novcu prema vlastelinu, seljaci su oblikovali vlastitu samoupravu zasnovanu na pravilima koja su vladala njihovim radom. Tu se ne radi niti o slobodnom [[poduzetništvo|poduzetništvu]] niti o [[socijalizam|socijalizmu]], već o posebnoj srednjovjekovnoj tvorevini. Teški plug i uprezanje konja su se dobro uklopili u sustav otvorenih polja. Plug je naglasio potrebu za suradnjom, budući da nisu svi seljaci posjedovali plug i tegleće životinje. Konjska [[balega]] se lakše prikuplja (konj se hrani u štali), što je povećalo uporabu [[gnojivo|gnojiva]].
 
=== Razvoj gradova i specijalizacija proizvodnje ===
[[Germani|Germanski]] su narodi u Europu uveli nemediteranski stil odijevanja: [[krzno]], [[čarape]], [[hlače]], [[čizme]], te ideju šivanja [[odjeća|odjeće]] iz više dijelova [[tkanina|tkanine]]. U ranom srednjem vijeku, kao i u rimsko doba, izrada odjeće bila je gotovo isključivo ženski posao. One su šišale [[ovca|ovce]], drobile [[lan]], češljale [[vuna|vunu]], prele, tkale, rezale tkaninu i šivale. Kao i u rimsko doba, glavne tkanine bile su laneno platno i vuna. Izradom [[pamuk|pamučne]] i [[svila|svilene]] odjeće je kršćanska Europa ovladala tek u 12. stoljeću.
 
Ovčje runo se je pralo, a zatim češljalo, da bi se uklonile nečistoće i čvorovi i da bi vlakna postala paralelna. Pređa se prela pomoću vretena na način opisan još u 1. stoljeća pr. Kr: prelja je u lijevoj ruci držala preslicu, kratki viličasti štap na koji je bila namotana neka količina pripremljenih sirovih vlakana, uzela bi nešto vlakana između prsta i palca desne ruke, te ih zasukala nježno ih povlačeći. Kad je tako dobivena nit bila dovoljno duga, stavila bi preslicu pod ruku i zavezala nit za vrh vretena, trbušastog štapića s utegom na dnu, te ga zavrtjela. Uteg je polako vukao vlakna kroz preljine prste, a vrtnja ih je sukala u pređu. Postupak je ovisio o vještini prelje da upravlja otpuštanje vlakana, a ponavljao bi se sve dok vreteno dođe do tla. Tada bi se vreteno podiglo, a dobivena nit bi se namotala na njega. Kad je vreteno bilo puno, nit bi se namotala u [[kugla|kuglu]]. Prema izvorima, pisanim i slikovnim, taj je posao bio sveprisutan, napose među ženama nižih slojeva, i gotovo se nije prekidao. Žene gotovo da nisu ispuštale vreteno iz ruku, prele su dok su kuhale, hranile stoku, čuvale djecu.
 
==== Tkalački stan ====
Jedna od najranijih raširenih industrijskih primjena [[vodenice]] bilo je valjanje sukna. Valjanje sukna je jedan korak u izradi vunene odjeće, kojim se vunena tkanina čisti i čini gušćom. Prije primjene vodenice izvodilo se je gaženjem nogama, a potom teškim drvenim batovima koji su se podizali i spuštali vrtnjom [[vodeničko kolo|vodeničkog kola]]. Proizvodnja [[uže|užadi]] od [[konoplja|konoplje]] zahtijeva sličan postupak, kojim se razbijaju osušene stabljike i oslobađaju vlakna. Uporaba vodenice u tu svrhu je dokumentirana u jugoistočnoj Francuskoj oko 900.
 
Do 12. stoljeća organizacija rada se je promijenila. Žene su ostale prelje, ali su sada muškarci postali tkalci. Promijenili su se i [[alat]]i. Pojavio se je mehanizirani tkalački stan, načinjen vjerojatno po uzoru na kineski tkalački stan za tkanje svile. Tkalački je stan sada postavljen vodoravno i omogućio je tkalcu da radi sjedeći. Pomicanje parnih i neparnih osnova naprijed-nazad (tj. sada gore-dolje) se sada izvodilo pomoću para pedala koje se je gazilo [[Stopalo|stopalima]], što je oslobodilo ruke tkalca. Za provlačenje potke kroz tako nastali prostor korištena je druga novina: tkalački čunac na kojem se nalazio kalem pređe.
 
U 13. stoljeću razvio se novi način organizacije posla. Dobru sliku daju nam dokumenti sudskog procesa iz 1285. - 1286. u gradu Douai, na sjeveru [[Francuska|Francuske]]. [[Trgovac]] je kupovao vunu u Engleskoj, te ju je prodavao lokalnim tkalcima. Tkalci su pak njemu prodavali nedovršenu tkaninu, a on ju je prodavao valjačima. Valjači su opet njemu prodavali dovršenu tkaninu, a on ju je prodavao na bojanje. Onda bi opet otkupio obojenu tkaninu i konačno ju prodavao na [[tržište|tržištu]]. Tako je istu vunu kupovao i prodavao 4 puta, a cijena je pritom narasla od 5 do 6 puta. U čitavom postupku ključni su bili tkalci. Oni su bili prvi radnici u povijesti koji su putem [[štrajk]]a zaustavili neku industriju (Douai, 1245.).
 
Srednjovjekovni gradovi koji su u 13. stoljeću najjasnije nagovještavali budući razvoj bili su veliki ''tekstilni'' gradovi [[Flandrija|Flandrije]] i [[Italija|Italije]], u kojima je umjesto mnogih specijaliziranih [[obrt]]a manjih gradova prevladavajuća [[tekstilna industrija]] dovela do velikih klasnih razlika. Kuće bogatih trgovaca tekstilom gomilale su se u prvim europskim [[luksuz]]nim stambenim četvrtima, dok su [[labirint]]i stambenih zgrada u kojima su živjele obitelji tkalaca činili prve [[Proleteri|proleterske]] sirotinjske četvrti.
 
==== Kolovrat ====
Krajem 13. stoljeća dolazi do daljnjeg mehaniziranja tekstilne industrije uvođenjem kolovrata, koji je vjerojatno izumljen na [[Bliski istok|Bliskom istoku]] ili u [[Indija|Indiji]]. Najstariji poznati pouzdani prikaz je iz [[Bagdad]]a, a datira iz 1237. Najstarije spominjanje u Europi je iz oko 1280. U najranijem zapadnom obliku sastojao se od malenoga vretena učvršćenog na držače i putem [[Remenski prijenos|remena]] povezanog s većim kolom. Prelja je držala preslicu s vlaknima u lijevoj ruci, desnom rukom sučući nit koja se namatala na vreteno, a vrtnja vretena se je održavala okretanjem velikoga kola na mahove. Važno je istaknuti uporabu [[Remenski prijenos|prijenosnog remena]] i [[zamašnjak]]a. Takav kolovrat nije davao jednoliku pređu i nije bio dobro primljen. No s vremenom je sve više korišten stoga što je bitno ubrzavao predenje. Isprva se na kolovratu prela samo potka, koja je mogla biti slabija od osnove. Također, isprva je više korišten u proizvodnji lanenoga i pamučnog [[tekstil]]a nego u proizvodnji vunenog.
 
U 13. stoljeću je uvedeno grebenalo s [[metal]]nim zupcima, koje je postupno zamijenilo stare koštane ili drvene češljeve, pomoću kojih su vlakna pripremana za predenje. Sljedeća novina je bila naprava za pripremanje snopova niti osnove za smještanje na [[tkalački stan]]. To je bio kvadratni drveni okvir koji se je naslanjao na zid, a sa svake je strane imao niz metalnih klinova, oko kojih se je u cik-cak obrascu namatalanamotavala osnova s desetak ili više kalema. To je omogućilo korištenje dugih osnova i izradu dugih komada tkanine. Na vodoravnom tkalačkom stanu 12. stoljeća mogla se je proizvesti tkanina onoliko široka koliko je tkalac mogao dosegnuti s tkalačkim čuncem. U 13. stoljeću se pojavio široki tkalački stan, na kojem su radila dva tkalca, dodajući čunac jedan drugome. Iznenađuje nekorištenje [[Hidroenergija|vodene energije]] u tekstilnoj industriji. Čini se da se nije isplatilo ulagati u skupe [[stroj]]eve sve dok se je moglo osloniti na jeftini rad prelja.
 
==== Svilena tkanina ====
 
==== Radilica ====
Obrtna ručica izgleda da je ipak srednjovjekovni [[izum]]. Pojavila se u ranome srednjem vijeku u jednostavnim mehanizmima, kao što je [[Brušenje|obrtni brus]] prikazan u ''Utrechtskom psalitru'' sredinom 9. stoljeću, ali čini se da nije bila u širokoj uporabi prije kraja srednjega vijeka. Kako god bilo, njezina najuspješnija inačica, sustav radilica ([[koljenasto vratilo]]) - obrtna ručica, pojavljuje se tek potkraj 14. stoljeća. Čini se ipak prema nekim nalazima, premda spornim, da je radilica također antički izum. [[Mač]]eve i bojne sjekire, kao i mnoge poljodjelske, kućanske i obrtničke alate trebalo je oštriti. Odavno je za brušenje korišten postupak višestrukog povlačenja oštrice preko [[abrazija|abrazivnog]] kamena (obično [[pješčenjak]]a). U Kini se je obrtni brus pojavio mnogo prije nego u Europi i nije poznato je li taj izum uvezen iz Kine ili je neovisno izumljen u Europi. Njegova je važnost u tome što se radi o primjeni načela radilice. Prvi slikovni prikaz obrtnog brusa u srednjovjekovnoj Europi nalazimo u ''Utrechtskom psalitru'' iz 834. Obrtna ručica je najprije korištena u obrtnom brusu, potom u verglu, još kasnije u [[samostrel]]u i stolarskom vrtalu sa [[svrdlo]]m, da bi tek krajem srednjega vijeka postala sastavnica [[stroj]]eva.
 
==== Bregasta osovina ====
 
==== Tokarilica ====
Za potrebe obrade [[Drvo (materijal)|drva]] je uvedeno malo novih pomagala, ali su se mnoge stare počele češće rabiti, uključujući [[tokarenje|tokarilicu]]. Radi se o [[stroj]]u koji brzo vrti komad drveta kojeg se obrađuje pomoću nekog [[Rezni alat|alata za rezanje]], a u srednjem su vijeku rabljene dvije mogućnosti: tokarilica s motkom i tokarilica s lukom. U tokarilici s motkom uže je namotano oko osovine i jednim krajem privezano za kraj motke učvršćene iznad osovine; povlačenje drugog kraja užeta prema dolje vrti osovinu i savija motku, koja, kad se ispravlja, vrti osovinu u suprotnom smjeru. U tokarilici s [[Luk (oružje)|lukom]] se je osovina vrtjela pomoću tetive luka omotane oko nje. Slabost srednjovjekovnoga stroja proizlazi nadasve iz općega tehnološkog stanja povezanog s gospodarskim i društvenim ustrojem. Kad dolazi do stanovitih usavršavanja, kao kod [[tokarenje|tokarilica]], ona su ili kasni izum, kao što je tokarilica s ručicom koji se pojavljuje približno 1280., ili se njihova uporaba ograničuje na rad s materijalom male [[Vlačna čvrstoća|čvrstoće]], što objašnjava činjenicu da je iz srednjeg vijeka očuvano vrlo malo predmeta izrađenih na tokarilici.
 
==== Lončarsko kolo ====
 
==== Kovano željezo ====
U proizvodnji [[Povijest metalurgije željeza|željeza]] su se i dalje koristili stari postupci. Prvi je korak bilo pranje i pečenje rude, te njeno mrvljenje u komade prikladne za preradu u [[plitko ognjište|plitkom ognjištu]] (''redukcijskoj peći''). Nakon što je stoljećima bila tek udubljenje u zemlji s [[Glina (tlo)|glinenom]] oplatom i [[Kupola|kupolom]], [[peć]]i je dodan zdepast [[dimnjak]] od gline i [[pješčenjak]]a. Peć je imala otvor za izlaz [[plin]]ova, otvor za punjenje rudom, te otvor pri dnu za vađenje žara, mekog i usijanog (ali ne rastaljenog) [[željezo|željeza]] ([[spužvasto željezo]] ili porozno željezo) i upuhivanje zraka pomoću [[mijeh|mjehova]]. Za proizvodnju 1 [[kilogram]]a željeza takva je peć trošila 12 kilograma [[drveni ugljen|drvenog ugljena]]. Spužvasto željezo se je tuklo na plosnatom [[kamen]]u, da bi se iz njega izbacila [[šljaka]] ([[pijesak]] i glina) i da bi se željezu dao oblik šipki i ploča, prikladan za [[kovač]]a.
 
Naravno, nije se znalo što se uistinu događa u [[peć]]i (plitkom ognjištu). Znalo se je da drveni ugljen daje željezo, ali se nije znalo da se to postiže izvlačenjem [[kisik]]a iz rude ([[željezovi oksidi]]) i njegovim vezanjem s [[ugljik]]om u plin ([[ugljikov dioksid]]) koji je izlazio iz peći. Znalo se je da predugo zagrijavanje daje neuporabiv proizvod, ali se nije znalo da do toga dolazi stoga što željezo, nakon što se je riješilo kisika, počne upijati (apsorbirati) [[ugljik]]. Mnogo kasnije, kad se je u pećima uspjelo postići dovoljno visoku temperaturu za taljenje željeza, rastaljeno [[sirovo željezo]] je ulijevano u kalupe ili [[ingot]]e (otud naziv [[lijevano željezo]]), no u ranom je srednjem vijeku slučajno dobivanje gruda kovine odveć krte za obradu kovanjem bilo naprosto neprilika. No ako je sve prošlo dobro, nekoliko sati rada je davalo oko 1 kilogram uporabivog željeza.
 
Srednjovjekovni mjehovi su bili drvene kutije zatvorene komadom [[Koža (materijal)|kože]], koje se je moglo pritiskati rukom ili nogom, što je zrak kroz malu rupu tjeralo u cijev i kroz [[mlaznica|mlaznicu]] (sapnicu) u vatru, a mijeh se je ponovno napuhivao [[uže]]tom i elastičnim komadom drveta. U kasnijim pećima koje su talile željezo, korišten je par mjehova koji su ispuhivani naizmjenično, tako da se dobije stalna struja zraka. Kovač koji je obrađivao željezo iz plitkog ognjišta oslanjao se je na iskustvo, vještinu i tradiciju. Znao je da kovinu može načiniti tvrđom tako da ju zagrije i drži na visokoj temperaturi neko vrijeme, ali nije znao zašto se to događa: željezo bi na površini iz drvenog ugljena apsorbiralo malu količinu ugljika, manje od 1%, a i u ovom je slučaju predugo zagrijavanje davalo loman i neuporabiv proizvod. Najznamenitiji proizvod kovača bio je dugi [[mač]], koji se proizvodio višestrukim stanjivanjem i preklapanjem na gornji način očvrsnutih traka željeza. Oko 800. dobar je mač vrijedio tri [[krava|krave]].
 
Jedna od novina u obradi željeza bilo je uvođenje naprave za izvlačenje željezne [[žica|žice]]. Velike količine željezne žice bile su potrebne za izradu žičanih [[oklop]]a (oklopa od međusobno povezanih prstenova). Umjesto da se žica proizvodi dugotrajnim [[kovanje]]m, sada se je proizvodila [[Izvlačenje|provlačenjem]] usijanog željeza kroz sve uže rupe.
 
Tijekom 12. stoljeća opaža se širenje kovača na [[selo]]. Isprva su kovači bili prije svega proizvođači [[oružje|oružja]] i opreme za [[vitez|vitešku]] elitu, a pojavljuju se na selu tek kad se je [[poljodjelstvo]] počelo oslanjati na njihove proizvode. Jedna studija o francuskoj pokrajini [[Pikardija|Pikardiji]] pokazuje da u njoj do 1125. uopće nije bilo seoskih kovača, a da ih je 1180. već bilo 30. Prirodni potrošači kovačevih proizvoda bili su stolari ([[sjekira|sjekire]], [[pila|pile]], [[čavao|čavli]], [[svrdlo|svrdla]], dlijeta i drugo). S vremenom su im se pridružili [[zid]]ari, kolari, [[mlin]]ari, [[brodogradnja|brodograditelji]].
 
==== Visoka peć i lijevano željezo ====
Prema nekim [[povijest|povjesničarima]] je [[visoka peć]] ([[peć]] za proizvodnju [[sirovo željezo|sirovog željeza]]) najveće [[tehnologija|tehnološko]] postignuće [[srednji vijek|srednjega vijeka]]. U postupku oblikovanja srednjovjekovne visoke peći je [[vodeničko kolo]] još jednom igralo glavnu ulogu. Širenje vodeničkih kola s pritoka i malih rijeka na velike rijeke bilo je omogućeno izgradnjom [[brana]] i vodeničkih jaraka, koja se opaža naročito nakon 1300., a okomito je kolo opremljeno nizom dodataka, poput mehaničkog automatskog regulatora: kvadratni segment [[osovina|osovine]] mlinskog kamena je vrtnjom udarao u produžetak na lijevku [[mlin]]a i istresao [[brašno]] iz njega: što se je kolo brže vrtjelo to se je [[lijevak]] brže tresao. Razvijeno je više novih primjena [[Hidroenergija|snage vode]], poput izvlačenja metalne žice ili [[crpka|crpljenja]] vode iz [[rudnik]]a, no najznačajnija je bila taljenje željezne rude u novim visokim pećima.
 
Kada su i gdje visoke peći nastale nije posve jasno. Kineske visoke peći pogonjene snagom vode su se s vremenom proširile do [[Perzija|Perzije]], ali nije poznato kada, niti kako su se otuda širile dalje na Zapad. Prva poznata europska visoka peć je otkrivena je u [[Švedska|Švedskoj]], a vjerojatno je radila prije 1350. Stari postupak redukcije željezne rude u [[spužvasto željezo]] i njegova daljnja obrada u [[kovanje|kovano]] [[željezo]], očigledno je nudila mogućnost mehaniziranja pomoću vodeničkog kola i [[čekić]]a kojeg pokreću zrakasto postavljene drvene [[poluga|poluge]], koja je kombinacija do 14. stoljeća bila u širokoj uporabi. Sada je vodeničko kolo iskorišteno za pokretanje [[para]] velikih mjehova koji su naizmjence upuhivali [[zrak]] u peć, što je znatno povisilo [[temperatura|temperaturu]] u peći. Osim time, struja zraka je pojačana i novim oblikom peći. Dotad je peć bila tek jama sa zdepastim [[dimnjak]]om. Sada je postala visoka zidana građevina kvadratne baze, uzdignuta iznad talioničke posude izgrađene na kamenom [[Ognjište|ognjištu]]. Dimnjak je bio načinjen od dva okomita dijela. Kraći niži dio imao je oblik obrnute krnje [[Piramida (geometrija)|piramide]], a gornji viši dio oblik uspravne krnje piramide. Čitava je struktura bila visoka desetak [[metar]]a.
 
Snažna struja zraka u takvim pećima zagrijava rudu do temperature na kojoj apsorpcija [[ugljik]]a postaje vrlo brza, što daje slitinu koja sadrži oko 96% željeza i 4% ugljika. Temperatura taljenja takve slitine je oko 1100° [[celzij|C]], što je mnogo niže od temperature taljenja čistog željeza (1530 °C), a to pak omogućuje [[lijevanje]] rastaljenog željeza. Tako je visoka peć drevno umijeće proizvodnje željeza uvela u [[Industrijska revolucija|industrijsko doba]]. Lijevano je željezo postalo traženi poluproizvod posve novoga dvostupanjskog postupka.
 
Visoka peć pokretana [[vodeničko kolo|vodeničkim kolom]] je mogla raditi bez prestanka tjednima ili mjesecima. Pijesak i glina koji su sadržavali željeznu rudu su miješani s [[vapnenac|vapnencem]] (talionički dodatak). Peć je punjena slojevima te smjese, između kojih su dodavani slojevi drvenog ugljena. Tijekom zagrijavanja su glina, pijesak i vapnenac stvarali [[šljaka|šljaku]] koja je plutala na površini rastaljenoga željeza. Šljaka se je povremeno uklanjala kroz otvor smješten pri vrhu peći, a željezo je istjecalo kroz otvor pri dnu peći. Takvo je željezo nazivano [[sirovo željezo]] ([[Engleski jezik|eng]]. ''pig iron''). Ohlađeni [[ingot]] sirovog željeza, težak stotinjak [[kilogram]]a, je prevožen u drugu peć. Ta je peć imala ognjište u kojem je izgarao [[drveni ugljen]] i dva ulaza za struju zraka (koju su također davali mjehovi pokretani vodeničkim kolom): jedan za ognjište, a drugi za puhanje na željezo koje se je zagrijavalo. [[Kisik]] iz struje zraka koja je upuhivana na željezo se je spajao s [[ugljik]]om iz željeza, dajući čisto željezo. Novi je način proizvodnje davao mnogo više željeza uz mnogo manje rada, što je snizilo cijenu željeza i umnožilo njegove primjene.
 
==== Bušotine i rudnici ====
Tijekom ranoga srednjega vijeka [[brodogradnja]] je napredovala i na jugu i na sjeveru Europe. Na [[Sredozemno more|Sredozemnom moru]] je tijekom ranog srednjeg vijeka trokutasto [[latinsko jedro]] konačno uspješno postavljeno na veća plovila. Tu su tehniku najprije razvili [[muslimani]], od njih su je preuzeli [[Bizant]]inici, a potom i ostali Europljani, tako da je do 800. latinsko jedro prevladalo na Sredozemnom moru. Bilo je obješeno na dugi nakošeni križ [[jarbol]]a. Jedan kraj križa se uzdizao iznad vrha jarbola, a drugi je dopirao gotovo do [[Paluba|palube]]. Takvo jedro može zahvatiti [[vjetar]] s obje strane i poboljšalo je pokretljivost broda. No baratanje takvim jedrom nije bilo lako.
 
Istodobno s uporabom latinskoga jedra, na Sredozemnom moru se je pojavio korjenito novi sustav izgradnje [[Trup broda|trupa broda]]. Dotada je korito građeno tako da su najprije slagane daske, a potom unošen kostur. Sada je postupak obrnut, tako da je najprije građen kostur (kobilica i rebra broda). Takvi brodovi nisu bili onoliko čvrsti kao rimski građeni na stari način, ali su zahtijevali mnogo manje rada i stoga su bili jeftiniji, što je pojeftinilo i trgovinu.
 
Na sjeveru Europe se brodogradnja razvijala zasebno. Najstariji poznati sjevernjački brod pronađen je u [[Danska|Danskoj]] i datira iz oko 350. pr. Kr. Dug je oko 13 [[metar]]a, građen je tako da mu se daske preklapaju (''preklopna građa''), a daske su međusobno privezane, a ne zabijene [[čavao|čavlima]]. [[Brod]] nema niti jarbol, niti kobilicu, niti brave za duga [[veslo|vesla]] i očigledno ga se je pokretalo kratkim veslima (veslači su veslali okrenuti prema pramcu), kao pri veslanju u [[kanu]]u. Drugi poznati stari sjevernjački brod datira iz 3. stoljeća, dug je 24 metra, građen je na isti način kao onaj stariji (''preklopna građa''), ali su daske sada, osim što su međusobno privezane, još i pribijene čavlima. Niti on nema jarbol, ali je u njemu 28 veslača sjedilo okrenuto prema [[krma|krmi]] i veslalo dugim veslima. Brod pronađen u [[Engleska|Engleskoj]], a koji potičepotječe iz oko 600., dug je oko 27 metra i preklopne građe, ali građen od spojenih kraćih dasaka, što je uklonilo potrebu korištenja dugih dasaka (nalaženja pogodnog visokog i ravnog [[drvo|drveća]]). Niti taj brod nema jarbol ni kobilicu. Najstariji sjevernjački brod s kombinacijom križnog (''kvadratnog'') jedra i dugih vesala je [[[[vikinzi]]|vikinški]] brod s kraja 9. stoljeća, otkriven u [[Norveška|Norveškoj]]. Jarbol mu je učvršćen u masivnu kobilicu izrađenu iz jednog komada drveta, što mu daje veliku [[Čvrstoća|čvrstoću]]. Ovakav dugi brod bio je rezultat dugoga razvoja i nije namjerno oblikovan za prepade, ali se je pokazao savršenim za tu svrhu. U to je doba Europa bila primamljiva meta, a istodobno ranjiva. Opljačkana roba je preprodavana, pa je u mješavini pljačke i trgovine naposljetku prevladala [[trgovina]].
 
[[Vikinzi]] su imali i svoju verziju obloga, trgovačkoga broda (''knorr''), brod preklopne građe, širok i uglavnom pokretan jedrima, uz nekoliko dugih vesala. No do 10. stoljeća preklopna je građa zastarjela, a u [[Nizozemska|Nizozemskoj]] se je pojavio bolji obli brod ili ''koga''«. Bio je građen od dasaka poredanih jedna do druge, koje se ne preklapaju (način gradnje preuzet sa Sredozemnoga mora) i imao je korito ravna dna. Takvo je dno bilo prikladno za pristajanje na [[plaža]]ma, ali je zbog njega brod bio izložen zanošenju. Povećanje broja [[luka]] na sjeveru u 11. stoljeću omogućilo je da se dno koga zaobli i da mu se doda duboka kobilica, što je riješilo problem zanošenja. Ti su brodovi bili pogonjeni isključivo [[energija vjetra|vjetrom]], imali su jedno veliko križno jedro od [[pamuk|pamučne]] ili [[lan]]ene tkanine. Bok broda izvan vode je povišen. Dok je ''knorr'' mogao prevoziti 50 [[tona]] tereta uz posadu od 12 do 14 ljudi, nova ''koga'' je mogla prevoziti 200 tona uz posadu od 18 do 20 ljudi, a do kraja 12. stoljeća kapacitet je dosegnuo 300 tona.
Krajem 12. stoljeća na Sredozemnom moru su se pojavili brodovi s dva jarbola. [[Brodogradilište|Brodogradilišta]] [[Venecija|Venecije]] i [[Genova|Genove]] su proizvodila brodove s dvije ili tri palube i parom jarbola s latinskim jedrima. Imali su velik teretni prostor što je snizilo cijenu [[prijevoz]]a i potaknulo trgovanje rasutim teretom.
 
Tijekom 13. stoljeća na Sredozemnom moru se je pojavila ''velika galija'', potekla iz venecijanskog Arsenala, koja zapravo uopće nije bila [[Galija (brod)|galija]], već jedrenjak koji je vesla koristilokoristio samo pri ulasku u i izlasku iz luke. Imala je dva, a kasnije tri jarbola, s velikim glavnim jedrima i mogla je prevoziti 150 tona tereta ([[svila]] i [[začini]] prema sjeveru, [[vuna]] i vunena tkanina prema jugu). Oko 1300. se je za plovidbu Sredozemnim morem počeo rabiti novi model sjevernjačke ''koge'', opremljen drugim jarbolom i latinskim jedrom. Takvi su brodovi napose građeni i korišteni u Genovi, i do 1400. su dosegnuli kapacitet od 600 tona.
 
U 11. stoljeću su sjevernjačkim ''kogama'' dodane ''kule'', nadgradnje na palubi na pramcu i/ili krmi, koje su služile za obranu od gusara. U sredozemnoj su [[brodogradnja|brodogradnji]] te kule preuzete i postupno su postale dio trupa broda te su se pokazale djelotvornima za obranu od gusara. Takva u trup broda ugrađena pramčana kula (prednja paluba), postala je stalna odlika [[jedrenjak]]a i služila je kao zaklon za posadu i spremište rezervne [[uže|užadi]].
 
==== Kompas ====
I [[kompas]] potičepotječe iz [[Tehnologija drevne Kine|Kine]]. Vodeni kompas, gdje [[magnet]]izirana željezna igla učvršćena na dašćicudaščicu pluta na vodi, opisan je u cijelosti u 11. stoljeća, ali je vjerojatno bio poznat mnogo prije. Prvi europski pisani izvor u kojem se opisuje mornarički kompas je djelo Alexandera Neckama ''De naturis rerum'', napisano oko 1190. [[Igla]] na [[osovina|osovini]] je talijanski [[izum]] iz 13. stoljeća. Uporaba kompasa se širi tek nakon 1280. Osim toga, srednji vijek ne poznaje kvadrant niti nautički [[astrolab]], [[mjerni instrument|mjerne instrumente]] [[renesansa|renesanse]]. Općenito se smatra da je ''Poslanica o magnetu'' Petra Hodočasnika (Pierre de Maricourt, Petrus Peregrinus) iz 1269. zapravo prvi pravi znanstveni rad zapadnoga kršćanstva. Iz njegova rada, nakon mnogo vremena, izrasla su istraživanja Normana i Gilberta, a iz njihova, pak, čitava teorija i praksa [[Elektromagnetizam|elektromagnetizma]]. Štoviše, utjecaj [[magnet]]a na kompas je postao [[znanost|znanstveni]] temelj učenja o utjecaju, koje je ranije bilo čisto magijsko. Ono je pružilo radni model za nauk o privlačenju ([[Johannes Kepler|Kepler]]), koji je prožeo čitavu znanost i koji je vodio [[Klasična mehanika|Newtonovu mehaniku]]. Kompas kao sredstvo [[Navigacija|navigacije]] je sazrijevao u Sredozemnom moru. Pritom je važna bila izrada pomorskih kartikarata. Osim toga brodovi su koristili i [[Pješčani sat|pješčane satove]] (računanje [[brzina|brzine]] broda i prijeđene udaljenosti).
 
==== Krmeno kormilo ====
[[Krma|Krmeno]] je [[kormilo]] je odavno bilo poznato u Kini i moguće je da je iz Kine stiglo u Europu, ali je isto tako moguće da je neovisno izumljeno u [[Bizant]]u ili na [[Baltičko more|Baltiku]]. Središnje je kormilo bilo teško postaviti zbog oblika kobilice na krmi broda, pa je rabljeno veslo za upravljanje sa strane broda. Čini se da u Europi uvođenje krmenoga kormila nije bilo potaknuto potrebom za boljom upravljivošću, jer je [[veslo]] za upravljanje sasvim dobro služilo toj svrsi. No nove su ''koge'' postale toliko visoke da su zahtijevale vrlo duga vesla za upravljanje, što je stvaralo probleme. Ravna krma ''koge'' je bila zgodno mjesto za postavljanje kormila. U 13. stoljeću krma je izravnana i dodano je krmeno središnje kormilo. To je jako poboljšalo upravljivost broda, vjetar se je mogao bolje iskoristiti, a moglo se je ploviti i po lošem vremenu.
 
Kompas i krmeno kormilo imali su na moru učinak jednak onome konjske orme na kopnu. Plovidba otvorenim morem je postala izvediva i zamijenila je obalnu plovidbu. Time su [[ocean]]i po prvi put postali dostupni za istraživanje. Neki pak smatraju da uvođenje krmenog kormila u 13. stoljeću vjerojatno ipak nije bilo toliko značajno kao što se vjerovalo. Nije se značajno poboljšala upravljivost, za značajnu promjenu smjera je i dalje trebalo pomicati jedra, ali je ovakvo kormilo ipak smanjilo vrijeme i napor potrebne za održavanje broda na pravcu (kursu).
 
Napredak u [[Pomorstvo|moreplovstvu]] imao je značajne posljedice pona napredak [[znanost]]i. Plovidba otvorenim morem zahtijeva astronomska motrenja i izravno je potaknula razvoj precizne [[astronomija|astronomije]] i instrumenata prikladnih za uporabu na palubi. Plovidba oceanima je napose nametnula problem određivanja [[Zemljopisna širina|zemljopisne širine]]. Potreba za kompasima i drugim instrumentima potaknula je novu industriju, koja je također imala veliki utjecaj na znanost, napose postavljajući sve više standarde točnosti [[mjerenje|mjerenja]]. Sva ta poboljšanja su dovela do revolucije u sredozemnoj pomorskoj trgovini. Tisuću godina se je od [[Italija|Italije]] u [[Egipat]] ili [[Mala Azija|Malu Aziju]] i natrag putovalo jednom godišnje. Sada su talijanski brodovi prestali prezimljavati na istoku i mogli izvesti dva takva putovanja tijekom jedne godine. Brodovi su iz [[Venecija|Venecije]] polazili u veljači i vraćali se u svibnju, te ponovno polazili na put u kolovozu i vraćali se prije [[Božić]]a. Novi veći brodovi ohrabrili su plovidbu u [[Sjeverno more]]. Prvo su 1277. stigle galije iz Genove, a nakon toga i jedrenjaci. Do 1314. su venecijanski brodovi redovito plovili do [[Flandrija|Flandrije]].
 
Rana uporaba vatrenogavatrenog oružja na moru nije dala osobite rezultate i iznijela je na vidjelo neke probleme. [[Galija (brod)|Galije]], koje su imale nizak bok iznad vode, nisu se pokazale prikladnim nosačima [[artiljerija|artiljerije]]. Postavljeni na palube i kule plovila višeg boka [[top]]ovi su pak dodatno otežavali brod i činili ga nestabilnim pri lošem vremenu. Ti će problemi biti riješeni tek kasnije, postavljanjem topova na vlastitu palubu s otvorima u koritu broda, što će pak dovesti do novog načina pomorskog [[rat]]ovanja.
 
=== Graditeljstvo ===
 
=== Papir ===
[[Papir]] je bio proizvođen u Kini već u 2. stoljeću. Otuda se proširio najprije [[islam]]skim svijetom, u [[Bagdad]]u je već korištena snaga vode, a u [[Španjolska|Španjolskoj]] se takve tvornice javljaju oko 1150. Veća proizvodnja [[lan]]enoga platna, potaknuta modom nošenja lanenih košulja i rublja, dala je sirovinsku bazu za proizvodnju papira u Europi, postupci koje su preuzeti iz Kine. Tako je cijena papira pala, a [[tržište]] se proširilo. Papir se proizvodio u dva koraka. U prvom krpe su se rezale, namakale, sjeckale i tukle u koritima [[Bat (alat)|batovima]] sa šiljcima. U drugom je koraku tako dobivena kaša prenošena u spremnik tople vode, miješana i uranjana u pravokutni kalup s rešetkastim dnom od žice. Slojevi kaše su podizani i slagani na hrpu, razdvojeni filcem, a iz hrpe bi se potom iscijedila voda. Tako dobiveni listovi su sušeni, izglađeni kamenom, te uronjeni u spremnik smjese od želatine i stipse. U kršćanskoj Europi se je snaga vode u proizvodnji papira počela koristiti 1276. u Italiji.
 
== Izvori ==
235

uređivanja