Ratno umijeće: razlika između inačica

Prijašnji vojni teoretičari 18. i 19. stoljeća, osobito Clausewitz, vrlo dobro su raščlanjivali strategiju, ali su je ograničili na čisto vojnu odrednicu. Razlog takvom ograničavanju strategije u to vrijeme leži u činjenici što se je u to vrijeme rat vodio isključivo kao sukob između dviju vojski koje su stajale na bojnom polju jedna na-suprotnasuprot druge te se na tom bojnom polju i rješavao rat između zaraćenih država. S porastom gospodarske moći i društvene svijesti ljudi o pripadnosti određenoj naciji, kao i globalnim interesima velikih gospodarskih sila, i u tom međusobnom odno-suodnosu rat postaje složena društvena pojava, te na njega počinju sve više utjecati i civilni elementi: moral, politički, gospodarski, diplomatski, psihološki, tehničko–istraživački i ostali čimbenici društva, glede toga ukazuje se potreba za novim i širim teoretskim uopćavanjem pojam strategije. Nekada se cilj rata postizao fizičkim uništenjem protivničkih oružanih snaga, a danas je cilj rata postao uništenje opće sposobnosti protivnika kao ne bi mogao poduzeti učinkovito vojno djelovanje. Od sukoba dviju vojski na bojnom polju rat se pretvorio u sukob naroda u kojem se iscrpljuju sve duhovne, moralne, materijalne i vojničke moći jedne zemlje.

Operativno umijeće je umijeće koje se bavi proučavanjem pripreme, planiranja i provedbe vojnih operacija u okviru strategije i taktike. Možemo dalje kazati kako je područje istraživanja operativnog umijeća kao dijela vojne doktrine jesu djelatnosti operativnog umijeća kao razine ustrojstva modernog ratovanja. Konkre-tnoKonkretno bi to značilo, to su skupine obvezujućih načela koja se moraju poštivati u pripremi, planiranju i provedbi operacija na strateškoj i taktičkoj razini.

Davanje tolike pozornosti operativnom umijeću glavna je značajka po kojoj se i današnje doktrine razlikuju od prethodnih. Razlog nije u veličini snaga, vreme-nuvremenu i prostoru, nego isključivo u značaju, složenosti i različitosti sadržaja potrebnih za ostvarenje cilja, koji može biti strateške, operativne ili taktičke razine.

Veoma je važno uporno i stalno nastojati prilikom teorijskih rasprava i uopćavanja što bolje shvatiti tendencije općeg razvoja i naših konkretnih uvjeta, osla-njajućioslanjajući se pri tome na današnju, živu praksu i na iskustvo koje još nije zastarjelo. U ratnom umijeću stalno se vodi sukob mišljenja između starog i novog. Nijednom kao sadašnjem naraštaju vojnika i nijednoj kao sadašnjoj vojnoj teoriji nije bilo tako teško ići u korak s vremenom i pratiti sve promjene koje se odigravaju u vođenju oružane borbe i rata.

U istraživanju, teorijskom oblikovanju i praktičnim odgovorima na vojne po-javepojave općenito, pa i one u područjima boja koji je predmet taktike, najčešće se primjenjuju dvije grupe metoda:

Taktika grana na temelju teorijskih stavova i načela op-ćeopće taktike, istražuje i proučava uporabu taktičkih i združenih taktičkih postrojbi grana – [[HKoV]], [[HRZ|HRZ i PZO]] te [[HRM]]. Težište ove taktike je na onim specifičnostima koje određuju svaku granu oružanih snaga. S obzirom na vrstu oružja, prostor i uvjete u kojima se izvode borbena djelovanja, opći i posebni zadaci granskih pos-trojbi biti će specifični, te se od njih zahtijevaju i posebni taktički postupci u boju.