Grobnica za Borisa Davidoviča: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
nastavak
info okvir
Redak 1:
{{Infobox knjiga
{{radovi24}}
| naziv = Grobnica za Borisa Davidoviča
'''Grobnica za Borisa Davidoviča''' (podnaslovljena: ''Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti'') je zbirka od sedam [[novela]] objavljena [[1976]]. godine, srpskog pisca [[Danilo Kiš|Danila Kiša]].
| naziv_izvornika =
| prijevod =
| slika =
| opis_slike =
| autor = [[Danilo Kiš]]
| ilustrator =
| dizajn_korica =
| država =
| jezik = [[srpski jezik]]
| žanr = zbirka novela
| vrsta_djela =
| izdavač = BIGZ / Liber (1. izdanje)
| datum_izdanja = 1976.
| vrsta_korica =
| broj_stranica =
| pripovjedač =
| gledište =
| vrijeme_radnje =
| mjesto_radnje =
| glavni_lik =
| vrhunac =
| teme =
| isbn =
}}
'''Grobnica za Borisa Davidoviča''' (podnaslovljena: ''Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti'') zbirka je zbirka od sedam [[novela]] objavljena [[1976]]. godine, srpskog pisca [[Danilo Kiš|Danila Kiša]].
 
Novele suse zasnovanetemelje na povjesnim događajima i bave se temama političke obmane, izdaje i ubojstva u Istočnoj Europi u prvoj polovini 20. stoljeća (osim novele „Psi i knjige“ u kojoj se radnja odvija u 14. steoljećustoljeću). Neke od priča su napisane kao fiktivni životopisi u kojima glavni likovi interaktivno djeluju sa stvarnim osobama.
 
Kiš je ovu knjigu napisao dok je radio na sveučilištu u [[Bordeaux]]u, motiviran uglavnom svojom frustracijom prouzročenom neznanjem i nevjerovanjem svojih studenata koji su, mahom [[Politička ljevica|ljevičarski]] orijentirani, odbijali čak povjerovati i u postojanje [[gulag]]a.<ref>Danilo Kiš Home Page – [http://www.kis.org.rs/web/Acitav/B/index.htm Podmuklo dejstvo biografije], prema ''Gorkom talogu iskustva'' (207)</ref>
Line 9 ⟶ 34:
 
== Novele ==
 
Svaka priča, osim posljednje, posvećena je nekom Kišovom suvremeniku.
 
Line 15 ⟶ 39:
Priča je posvećena [[Mirko Kovač|Mirku Kovaču]]. Radnja priče odvija se između 1925. i 1940. godine.
 
Mikša (Miksat Hantesku) je vješti krojački šegrt kod majstora E. M. Mendela. Noć zaSvake noći, Mendelu nestaje po jedna dragocjena kokoška iz kokošarnika. Kada ni poslije nekoliko probdjevenih noći Mendel ne uspije uloviti [[tvor]]a koji mu krade kokoške, očajan se obraća Mikši koji mu obećava da će odmah riješiti problem. Naredne večeri, Mikša tvoru postavlja klopkuzamku u kojoj ga ujutru i nalazi, kači ga za dovratnik i dere ga živog. VidevšiVidjevši prizor odranog tvora, Mendel otpušta Mikšu i proklinje ga, i Mikša se otad više ne uspijeva zaposliti ni kod jednog majstora, osim kod M. L. Jusefa, „najgoreg od svih majstora“, mada i kod njega dobija otkaz poslije samo dva dana. Mikša se zaklinje da će se majstorima („talmudistima“) jednog dana osvetiti.
 
Mikša potom upoznaje E. V. Ajmikea koji ga uvodi u tajnu revolucionarnu organizaciju. Nakon par mjeseci, Ajmike mu povjerava da u organizaciji postoji doušnik kojeg treba ubiti, ali mu ne saopćtavasaopćava njegovo ime, već samo lokaciju gdegdje Mikša sutra da se sastanetreba sasastati s izdajnikom. Mikša se sutra u zakazano vrijeme susreće s Hanom Kšiževskom koju, bez progovorene riječi, davi i tjelo joj baca u rijeku. Međutim, Kšiževska u vodi neočekivano dolazi svijesti, koprca se i dopire do suprotne obale. Mikša hitro prelazi preko obližnjeg mosta i zadaje joj desetine uboda nožem, vadi joj utrobu i baca tijelo u rekurijeku.
 
Ovo ubojstvo isprva ostaje nerešenonerješeno. Nakon što je, nekoliko godina kasnije, uhićen za podmetanje požara u tvornici u kojoj je radio, Ajmike priznaje da je zapravo on bio doušnik, te otkriva Mikšu kao ubojicu Kšiževske. Dvije godine kasnije, Mikša, koji se sada krio pod pseudonimom M. L. Hanteši, biva uhićen i mučen mjesecima. Napokon, pristaje napisati priznanje da je ubio Kšiževsku i pritom, ugledavši portret [[Staljin]]a na zidu istražiteljeve kancelarije, neočekivano navodi i imena svih ostalih revolucionara iz grupe, kao i imena majstora Mendela i Jusefa (koji su kasnije svi poslani na dugogodišnju robiju), te umire u [[gulag]]u nekoliko godina kasnije.
 
=== Krmača koja proždire svoj okot ===
Priča je posvećena [[Borislav Pekić|Borislavu Pekiću]].
 
Gould Verskojls je sin carinika koji u svojim dvadesetima napušta rodni, turobni [[Dublin]] u potrazi za boljim životom. Ubrzo, 1936. godine, dolazi u Španjolsku gdje postaje dragovoljac na strani republikanaca u [[Španjolski građanski rat|Španjolskom građanskom ratu]]. Jednog dana krišom priopćava svom komandantu da poverljivepovjerljive poruke dospjevaju u pogrešne ruke, ali ga komandant ignorira, smatrajući ga naivnim. (Kasnije će se saznati da mu je Verskojls priopćio kako poruke stižu do sovjetskih vlasti.)
 
Par dana kasnije, Verskojls je na prevaru doveden na vojni parobrod na kojem je navodno trebao napraviti sitnu popravku, te je odmah zatočen u potpalublju. Nakon tri dana zatočeništva, u ćeliji mu se pridružuju dvojica uhićenih komunista i trio provodi naredne dane u žustroj diskusiji, dok brod nije najzad stigao na odredište. Sva trojica su potom sprovedena u [[gulag]] gdje strahovito pate.
Line 34 ⟶ 58:
Priča je posvećena [[André Gide|Andréu Gideu]] (posveta je napisana na francuskom jeziku: ''Hommage à André Gide''), a glavni dio radnje odvija se u [[Kijev]]u, studenog 1934. godine.
 
A. L. Čeljustnikov je sovjetski aparatčik, veteran [[Španjolski građanski rat|Španjolskog građanskog rata]], novinar lokalnog lista i ljubavnik Nastasje Fedotjevne, žene svog šefa. Jednog dana, u zoru, on je pozvan u podružnicu KP SSSR-a gdegdje mu je rečeno da sutra u grad stiže uvaženi gost, Édouard Herriot, značajan francuski političar, vođa radikala i gradonačelnik [[Lyon]]a. Pjasnikov, sekretar podružnice, objašnjava Čeljustnikovu da je Herriot nereligiozan, ali da i dalje staje u zaštitu ljudskih prava pripadnika klera. S tim u vidu, dvojac provodi dan u žurnim pripremama, te Pjasnikov i odbor za doček sutra dočekuju Herriota na žjelezničkojželjezničkoj postaji sa čije zgrade prethodno uklanjaju jedan boljševički transparent.
 
[[Datoteka:Édouard Herriot 01.jpg|100px|mini|desno|Povjesni Édouard Herriot]]
Čeljustnikov odmah po Herriotovom dolasku odlazi u crkvu Svete Sofije koja služi kao pivnica, te dovodi grupu zatvorenika da građevinu hitno preurede da bi ličila na funkcionalnu crkvu. Zatim, odlazi u kazalšte gde ga kostimiraju u protojereja, i to toliko dobro da ga ni njegov vozač nije uspio prepoznati. UvečrUvečer, Herriot stiže u crkvu, a „pop“ Čeljustnikov održava lažnu liturgiju „vjernicima“ sačinjenim od članova podružnice i njihove rodbine. S obzirom na vjerodostojan izgled kompletnog događaja, Herriot se sutra vraća u Francusku zadovoljan, i bilježi prijatne utiske sa svoje posete.
 
Četiri godine kasnije, Čeljustnikov biva zatvoren na deset godina pod optužbom da je podrivao vlast, sudjelovao u jednom ubojstvu, i da se u Španjolskoj bio pridružiti [[trockizam|trockistima]], a zapravo zbog toga što je razotkrivena njegova ljubavna afera. Nekoliko godina po oslobađanju, rehabilitiran je, i na kraju posećuje spomen-knjižnicu Édouarda Herriota u Lyonu.
 
Svega par tjedana nakon završetka rada na knjizi, Kiš slučajno saznaje da je izvjesni Édouard Herriot zapravo postojao i da je bio važna javna osoba u Francuskoj, i to upravo u periodu kada se odvija radnja priče.<ref>Danilo Kiš Home Page – [http://www.kis.org.rs/web/bzivot/a/A/R/index.htm Skladište: La part de Dieu]</ref> Stoga, Kiš prepravlja početak priče i već u prvoj rečenici navodi da je u priči, Édouard Herriot jedina povjesna osoba.
 
=== Magijsko kruženje karata ===
Line 49 ⟶ 73:
Doktor Karl Georgijevič Taube je ubijen u svojoj kancelariji, naizgled bez razloga. Motiv ubojstva se saznaje tek četiri godine kasnije kada je uhićen Kostik Koršunidze, dugogodišnji robijaš u gulagu gde je robijao zajedno s Čeljustnikovim i Nastasjom Fedotjevnom, i kada je nakon toga otkriveno da su otisci prstiju na alatu kojim je Taube ubijen – njegovi.
 
Taube je rođen u malom gradu, ali je bio osoba sa krupnim revolucionarnim ambicijama; objavljivao je zapaljive tekstove (koristeći i pseudonime), surađivao je s Borisom Davidovičem Novskim, i bio jedan od prvih zatvorenika u [[Koncentracijski logor Dachau|Dachau]]. Nakon što se razočarao u zapadnjački nedostatak vjere u komunističke ideje, a i u zapadnjačko sljepilo za stvarnost užasa koncentracijskog logora, Taube odlazi u [[Moskva|Moskvu]] gdje godinu dana radi u raznim državnim strukturama, a potom biva uhićen. Po uhićenju, biva premeštanpremještan iz gulaga u gulag, i u jednom od njih obavlja kiruršku operaciju kojom spašava dva od četiri prsta bivšem obijaču koji je pokušao odsjeći iheih, kako bi bio lišen kuluka. Pacijent, po imenu Segidulin, zaklinje se da će se za ovu operaciju doktoru osvetiti smrću, ali mijenja mišljenje nakon što saznaje da bi ipak mogao biti pomilovan i pušten na slobodu.
 
U jednoj kartaškoj partiji odigranoj u ćeliji, Koršunidze gubi od Segidulina i time preuzima na sebe obvezu ubojstva doktora Taubea. Doktor, međutim, saznaje za prijetnju (vjerojatno od samog Segidulina) te biva već sutradan premješten u drugi, udaljeni logor, i Koršunidze ne uspijeva doći do njega sljedećih osam godina. Najzad, Koršunidze slučajno saznaje da je Taube rehabilitiran i da je postao upravnik u jednoj udaljenoj bolnici, odmah odlazi tamo i ubija Taubea u kancelariji, sleđa.
Line 57 ⟶ 81:
Priča je posvećena „uspomeni Leonida Šejke“.
 
Boris Davidovič Melamud, poznatiji pod prezimenom Novski, značajan je sudionik [[Oktobarska revolucija|revolucije]], kog povijest nije dostojno upamtila. Rođen je iz veze kćeri lokalnog učitelja i Davida Abramoviča, jedinog ŽivodvaŽidova u regimenti. Već u ranoj mladosti, bio je buntovan: bježao je od kuće, potom je kojekuda nadničio, a sa dvadesetak godina ulazi u petrogradsko visoko društvo gdje se predstavlja kao Zemljanikov i šarmira dame. Ipak, ubrzo pada na niske grane, nakon što je par puta uhićen zbog učešća u krijumčarenju oružja, u jednoj velikoj pljački, i u revolucionarnim bombaškim akcijama, te je zatvoren u ludnicu, iz koje uspijeva pobjeći i prebaciti se u [[Pariz]] gdje postaje sindikalni zvaničnik.
 
Početkom [[Prvi svjetski rat|Pvog svjetskog rata]], sklanja se na jug Francuske gde je ponovo uhićen, a potom seli u Berlin gdje u novinama objavljuje socijalističke tekstove. Nakratko se primiruje u Švicarskoj, a na vijest da je u Petrogradu izbila revolucija, ponovo se aktivira, na strani [[boljševici|boljševika]] te se bori u [[Ruski građanski rat|građanskom ratu]] u kom je i lakše ranjen. U ovom periodu se i ženi, ali je brak trajao kratko. Novski službuje i kao diplomat, a po okončanju rata nastupa kao predstavnik na pregovorima s Engleskom i stupa u kontakt s tamošnjim sindikatima.
Line 63 ⟶ 87:
Boris Davidovič Novski uhićen je krajem 1930. godine, nakon što ga je potkazao jedan zatvorenik svojim priznanjem da je špijunirao za Englesku. Novski pada u nadležnost istražitelja Fedjukina i biva podvrgnut mučenju ne bi li dao lažno priznanje na svoju štetu. Novski se, sada u svojim kasnim tridesetim, iscrpljen i izmučen, ipak odupire i odbija da lažnim priznanjem ukalja svoj bogati životopis. Međutim, Fedjukin mijenja taktiku i dvije večeri zaredom izvodi Novskog iz samice i suočava ga sa po jednim, tek uhićenim zatvorenikom; ucjenjuje ga zatvorenikovim životom, a pošto Novski ne prizna, zatvorski čuvari ovog odmah ubiju.
 
Treće večeri, Novski pristaje na razgovor, ali je odmah smejštensmješten u bolnicu. Nakon djelimičnog oporavkuaoporavka suočava se s Fedjukinom i dvojac provodi noći u rapraviraspravi oko teksta priznanja (prvobitna optužnica o špijuniranju za Engleze je odbačena); nakon dva tjedna ubjeđivanja, Novski je najzad zadovoljan postignutom inačicom svog priznanja. Dva mejsecammjeseca kasnije, Fedjukin, neočekivano, ponovo mijenja optužnicu jer je u međuvremenu iznudio lažna priznanja od neke druge dvojice zatvorenika. Na to, Novski u ćeliji se pokušava ubiriubirt, ali ga spasavajuspašavaju i Fedjukin ponovo mijenja optužnicu u kojoj ovog puta imenuje Novskog za vođu grupe sabotera, smatrajući da mu, uzdizanjem na bitniju ulogu, čini uslugu. Najzad, na suđenju, Novski se nada smrtnoj kazni strijeljanjem kao časnom skončanju, ali ipak, nakon još godinu dana tamnovanja, prognan je u Sibir.
 
U zimu 1937. godine, Novski je ponovo uhićen, ali iz gulaga uspjeva ponovo pobbjećipobjeći. Četvrtog dana bejekstvabjekstva, stražari ga nalaze kod neke livnice, žure ga uhititi, ali on umire skočivši sa skele u kotao užarene šljake.
 
=== Psi i knjige ===
Line 71 ⟶ 95:
Priča je posvećena [[Filip David|Filipu Davidu]] i zapravo je prijevod zapisa jednog svećenika iz vremena [[inkvizicija|inkvizicije]] na jugu Francuske.
 
Krajem 1330. godine, monsinjor Jacques Fournier, biskup Palmeirsa,<ref> Jacques Fournier je 1334. postao [[papa]] [[Benedikt XII.]]</ref> saznaje da se David Neuman, lokalni Židov, nakon što je bio pokršten, vratio sena [[judaizam|judaizmu]], i daje ga uhititi. Neuman tijekom saslušanja prepričava događaje koji su doveli do njegovog krštenja:
 
Mjesec dana ranije, u Grenadi kraj [[Toulouse|Toulousa]] silom su pokrštena dvojica Židova koji zatim dolaze u Toulouse da se s Neumanom posavetuju oko toga daje li je nasilno [[krštenje]] važeće. Neuman se raspituje kod lokalnog katoličkog svećenika i, po odobrenju ovog, dvojica se ipak vraćaju judaizmu.
 
Nakon jednog thednatjedna, vlasti Toulousea dovode u grad desetine uhićenih za pokolj nad Židovima u jednom drugom gradu. Kako su ih provozili kroz grad, ovi počeše dozivati u upomoćpomoć, na šta imih građani pomogoše da se oslobode, te svi zajedno pohrliše u židovsku četvrt, željni krvi. Dolaze tako do Neumanove kuće, upadaju u nju i uništavaju mu dragocijene knjige, a njega odvode na krštenje. On najpre odugovlači, ali ipak pristaje nakon što je uvidio da su odmah ubijeni svi koji su krštenje odbili. Pogrom traje cio dan, a počevši od večeri, Neuman traži načina poništiti svoje nasilno krštenje i odlazi u obližnji Monžiskar po savetsavjet. Tamo ga ponovo zarobljava rulja i sutradan ga sprovode u PalmeirsaPalmeirs, gde su Židovi imali određene građanske slobode.
 
TijkomTijekom dugotrajnog isleđivanja biskupa Fourniera, dolazi do obimne rasprave o postulatima vjere i Neuman najzad, pod mukama, pristaje se odreći judaizma. Godinu dana poslije, Neumanu je ponovo suđeno jer je posumnjao u svoju novu vjeru, a još šest godina kasnije, mu je ponovo suđeno, kojomi tom prigodom vjerojatno umire na mukama.
 
U napomeni nakon priče, Kiš tvrdi da je na ovaj zapisnik naišao nakon završetka pisanja naslovne novele, i navodi mnoge sličnosti između Davida Neumana i Borisa Davidoviča Novskog – njihova imena, istrajnost, tematiku, datume uhićenja, itd.
Line 85 ⟶ 109:
A. A. Darmolatov je pjesnik revolucije, od minornog značaja, premda doseže određene pjesničke domete koji „nisu bez draži“. Surađuje sa B. D. Novskim koji mu je neka vrsta političkog zaštitnika. Kada je Novski uhićen, i Darmolatov strahuje za svoju sudbinu i počinje fizički i umjetnički propadati, ali ipak ne biva uhićen.
 
Na [[Cetinje|Cetinju]], autor knjige, tada još uvijek dijete, prisustvuje Darmolatovljevoj posjeti lokalnom muzeju gdegdje ovaj sjeda na izloženu [[Njegoš]]evu stolicu.
 
U ''post scriptumu'' priče, navodi se da je bolest [[Limfatička filarijaza|elefantijaza]] koja je već tada zahvatila Darmolatovljeve [[mošnja|mošnje]] bila tako odmakla da je fotografija istih pretiskavana u udžbenicima patologije širomdiljem svetasvijeta.
 
== Optužbe za plagijat ==
 
Nekoliko mjeseci poslije objavljivanja, knjiga se našla u kontroverzi povodom optužbi za plagijat. Napadi i optužbe su trajali mjesecima, najčešće vezani za navodno plagiranje romana „7000 dana u Sibiru“ Karla Štajnera. Sam Štajner nije reagirao,<ref>„Globus“ – [http://globus.jutarnji.hr/kultura/mark-thompson--najveci-grijeh-danila-kisa- „Najveći grijeh Danila Kiša“], 23.7.2013.</ref> a Kiš je 1978. godine objavio obimnu polemičku obranu na napade, pod nayivom „Čas anatomije“.
 
 
 
 
 
== Izvori ==
{{izvori}}
 
[[Kategorija:Srpski književnici]]