MiG-21: razlika između inačica

U razdoblju nakon [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]], glavni dizajner sovjetskih lovačkih zrakoplova bio je [[OKB]] pod vodstvom [[Artem IvanovičArtjom Mikojan|Artema Ivanoviča Mikojana]]. [[MiG-15]] je bio dostojni protivnik američkom [[F-86 Sabre]]u, te je doveo do razvoja poboljšane inačice u obliku [[MiG-17|MiGa-17]]. Sredinom 1950-ih, manje-više isti dizajn pojavio se u obliku dvomotornog [[MiG-19]], prvog sovjetskog nadzuvčnog zrakoplova koji je u ušao u operativnu uporabu.<br>

Još dok je MiG-19 ulazio u službu, OKB Mikojan je radio na njegovom nasljedniku koji je trebao inkorporiratiutjeloviti naučeno iz Korejskog rata. Državni zahtjev za razvoj brzog, lakog lovca je objavljen pred kraj [[1953.]] te je "ugrubo" tražio zrakoplov maksimalne brzine [[Mach]] 2, naoružan s topovima i opremljen s radarskim nišanomciljnikom, te kasnije s mogućnošću nošenja raketa zrak-zrak.

MiG-21 je izrađen uglavnom od [https://bs.wikipedia.org/wiki/Aluminij aluminija[aluminij]]a s dodacima [https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%8Celik čelika[čelik]]a, [https://bs.wikipedia.org/wiki/Magnezij magnezija[magnezij]]a te fiberglasastakloplastike. MiG-21 je poznat po svom dizajnu u obliku "cigarete" s svojim delta krilima. Ima izduženi okrugli trup koji započinje s kružnim usisnikom zraka. U njemu je smješten stožasti nosni konus koji se može automatski namještati te tako da može ograničavati količinu zraka koji ulazi u usisnik. Repne površine su izrađene na konvencionalan način te su imale: horizontalnivodoravni stabilizator koji se mogao cijelom svojom površinom pomicati te jedan vertikalniokomiti stabilizator. Neke verzijeinačice su imale i padobran koji se koristio za usporavanja prilikom slijetanja na kratke piste, a bio je montiran u repnom dijelu. Pilot je sjedio ispod jednodijelnog poklopca koji se otvarao prema naprijed. Prvobitna ideja dizajnera je bila da se poklopac kabine izbaci prema naprijed u slučaju pilotovog katapultiranja. To je ostalo samo kod prvih modela te je kasnije zamijenjeno poklopcem koji se otvara sa strane.<ref>Toperczer 2001, p. 27.</ref>

MiG-21 je pokretao Tumansky R-11-300F turbomlazni motor s 38,1 kN potiska pri normalnom radu, te 56,3 kN s "afterburnerom"naknadnim (naknadno sagorijevanje)izgaranje. Za pokretanje je koristio ugrađeni električni starter, a imao je i automatski sistem za gašenje vatre u slučaju problema oko motora. Usisnik zraka je imao pokretni konus stožastog oblika, koji se automatski namještao kako bi motor opskrbio većom ili manjom količinom zraka. Uz konus su smješteni i manji pomoćni otvori, koji su se hidraulički automatski otvarali ako je potrebna još veća količina zraka. Ovo zadnje se koristilo uglavnom u borbenim uslovima pri visokim napadnim uglovima. MiG-21 F-13 ima 10 ugrađenih spremnika. 6 fleksibilnih spremnika smješteno je unutar trupa, te po 2 spremnika u svakom krilu. To mu omogućuje unutrašnji kapacitet goriva od 2.280 litara bez dodatnih vanjskih spremnika.

MiG-21F je bio samo dnevni lovac bez realne mogućnosti borbe u noćnim uslovima, te u svim vremenskim uslovima, pa je zbog toga bio praktički neupotrebljiv za Sovjetsku protivvazdušnuprotuzračnu obranu (Protivovozdusdushnoi Oborony), kojoj je glavni zadatak bila obrana zračnog prostora i presretanje špijunskih aviona. Zbog velike površine [[:bs:SSSR|SSSR]]-a, Sovjetska PVOPZO je koristila razvoj teških dalekometnih presretača poput Jakovljeva Jak-25 (NATO naziv "Flashlight") te njegove poboljšane inačice [[:bs:Jak-28|Jak-28]]P (NATO naziv "Firebar"). Međutim, takvi avioni su bili složeni te skupi za proizvodnju. Stoga se u PVOPZO-u javila potreba za lahkimlakim i jeftinim avionom koji bi branio zapadne granice SSSR-a gdje veliki domet ne bi igrao ključnu ulogu.<p>Pred kraj [https://bs.wikipedia.org/wiki/1957 [1957]]. Mikojan počinje s razvojem projekta oznake "Ye-7". Iza tog imena krio se zapravo MiG-32F s novim Safir radarom te nekim dodatnim manjim izmjenama. Uskoro su izrađena 3 prototipa, a prvi je imao probni let 10. augustakolovoza 1958. nakon čega je uslijedilo još 5 prototipova za dodatna testiranja. Testiranja su prošla uspješno te proizvodnja započinje u junulipnju 1960. u Gorkom (naziv od 1932. do 1990., danas [https://en.wikipedia.org/wiki/Ni%C5%BEnji%20Novgorod [Nižnji Novgorod]]), pod oznakom MiG-21P (P = Perekvatchik tj. presretač, NATO naziv "Fishbed D") te tvorničkom oznakom '''I-75'''.

Unatoč uspješnim testovima, ova inačica nije smatrana zadovoljavajućom te je proizvedeno samo nekoliko aviona koji su uglavnom korišteni za daljnji razvoj. Proizvodnja puno boljeg MiGaMiG-21PF (ili I-76) započinje na početku [https://bs.wikipedia.org/wiki/1962 [1962]].<ref>Herzog, Chaim. The War of Atonement. Boston: Little Brown and Company, 1975. [[Posebno:KnjizniIzvori/0316359009|ISBN 0-316-35900-9]].</ref></p>MiG-21P je imao RP-21 Safir radar (NATO naziv Spin Scan-A), mogućnost nošenja dvije rakete zrak-zrak Atoll (nije imao strojnice), jednostavni autopilot te mogućnost spajanja RATO raketnih potisnika koji su se koristili za brzo polijetanje.

'''MiG-21PF''' se razlikuje od MiGa-21P po tome što je dobio dodatna dva spremnika goriva iza kokpita, što je stvorilo izgled "debelog vrata" koji danas poznajemo, a omogućili su mu i veći kapacitet goriva, sada od 2.750 litara. Kod MiGa-21PF uveden je i novi motor, R-11-F2-300 koji je stvarao 38,7 kN potiska pri normalnom radu, te 60,0 kN potiska s "afterburnerom"naknadnim izgaranje. NATO oznaka za ovu inačicu je "Fishbed-E".[[Datoteka:MiG-21_RB6.jpg|link=https://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:MiG-21_RB6.jpg|thumb|250x250px|MiG-21PFM Poljskog zrakoplovstva]]<p> Godine 1964. počinje proizvodnja nove verzijeinačice oznake '''MiG-21PFS''', a najveća razlika od prethodnika je bila, novi motor R-11F2S-300 koji je bio posebno dizajniran da omogući polijetanje i slijetanje pri niskim brzinama te je imao i ugrađeni dvo-stepenskidvostupanjsko "afterburner"naknadno izgaranje. No MiG-21PFS nikad nije krenuo u masovniju proizvodnju te je na kraju izrađeno samo nekoliko primjeraka, stoga su se Mikojanovi dizajneri okrenuli njegovom nasljedniku <b>MiG-21PFM</b> koji se počinje proizvoditi već [https://bs.wikipedia.org/wiki/1964 [1964]]. s tvorničkom oznakom I-94 (tvorničku oznaku I-94 je koristio i MiG-21 PFS).

Dok je Mikojan razvijao presretačke verzijeinačice, istovremeno su radili i na taktičko izviđačkim verzijamainačicama, a kao baza za razvoj je trebao poslužiti Ye-7 (MiG-21P). Ideja je bila da se po sredini trupa spoji kapsula s kamerom te dodatni spremnici goriva na krilima za duge misije.[[Datoteka:Mikoyan_MiG-21R.png|link=https://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Mikoyan_MiG-21R.png|left|thumb|300x300px|MiG-21R]] Uskoro je jedan Ye-7 presretač modificiran te je postao izviđački prototip. Nova inačica je dobila oznaku '''MiG-21R''' (Razvedchik - Izvidnik) dok su avioni za izvoz nosili oznaku MiG-21RF, a proizvodili su se od 1965. - 1971. pritom dobivši [[:bs:NATO|NATO]] oznaku Fishbed-H. Ova inačica je imala i nekoliko noviteta poput "debelog vrata" koji se protezao od pilotske kabine pa sve do repa, što je omogućilo ugradnju dodatne elektronike i goriva, četiri podkrilne tačke za 2 spremnika goriva, dvije rakete zrak-zrak, napredniji auto-pilot, R-11F2S-300 motor te je imala novije sjedište za katapultiranje KM-1.

*'''Radio (R) kapsula''' - kapasula s ELINT opremom te jednom kamerom. Kasnije verzijeinačice se mogu prepoznati po karakterističnim antenama na rubovima krila.

Na sve kapsule su se mogle montirati i protumjere.[[Datoteka:MIG-21R.jpg|link=https://bs.wikipedia.org/wiki/Datoteka:MIG-21R.jpg|thumb|200x200px|MiG-21R s oznakom Poljskog zrakoplovstva]]Kako je MiG-21R sačuvao ograničenu mogućnost borbe u zraku, Mikojan je odlučio napraviti novu lovačku verzijuinačicu na njegovoj bazi oznake '''Ye-7S'''. Novi lovac u proizvodnju ulazi [https://bs.wikipedia.org/wiki/1965 [1965]]. u Gorkom pod oznakom '''MiG-21S''', te je u proizvodnji ostao do [https://bs.wikipedia.org/wiki/1968 [1968]]. (Mikojan je za ovu inačicu koristio i oznaku ''I-95''). Iako je uvelike baziran na R inačici, bio je opremljen s novim RP-22 Sapfir radarom koji je imao dvostruko veći domet te je na početku bio označen čak kao nosač taktičkog [https://bs.wikipedia.org/wiki/Nuklearno_oru%C5%BEje[Nuklearno oružje|nuklearnog oružja]. Razvijena je i izvozna inačica oznake MiG-21M koja se nije puno razlikovala od S inačice, a proizvodila se od 1968. - 1971. u tvornici Znamya Trudaya.

Nakon "druge generacije" MiGa-21, Mikojanovi inženjeri su odmah započeli s razvojem nove verzijeinačice baziraneutemeljene na R verzijiinačici, a trebala je imati još veći unutrašnji kapacitet goriva. Rezultat je '''MiG-21SMT''' (I-50) koji se počeo proizvoditi 1971. u Gorkom. Osim "glomaznog vrata", SMT je nalikovao kasnim SM inačicama s tim, da je bio opremljen najnovijom elektronikom te Tumansky R-13-300 motorom. No, unutaoč snažnom motoru, zbog velike nadodanedodane težine, MiG-21SMT nije zadovoljio, (u pogledu potiska), te je proizvedeno samo nekoliko zrakoplova. Tvornica Znamya Trudaya je proizvela 15 letjelica sas oznakama '''MiG-21MT''' (izvozna inačica MiGa-21SMT) namijenjenih izvozu 1971. godine, ali nikad nisu ni napustili tvornicu (tvornička oznaka I-96T).

Ono što je zaista bilo potrebno za novu verzijuinačicu je bio novi i snažniji motor, te je u to vrijeme Tumansky OKB predstavio novi R-25-300 motor, koji je pri normalnom radu stvarao 40,2 kN, s afterburneromnakanadnim izgaranjem 69,6 kN, te je imao mogućnost još jačeg afterburneranaknadnog izgaranja koji je mogao stvoriti 95 kN potiska no samo na 3 minute, te se ovo koristilo samo u ekstremnimiznimnim slučajevima u borbenim uvjetima.

R-25-300 je bio i optimiziranprilagođen zaniskim nisko-leteće misijeletovima za razliku od svojih prethodnika. Borbeno iskustvo je pokazalo da je bilo nerealno vjerovati kako će MiG-21 djelovati samo na velikim visinama, te je bilo jasno da će vršiti i misije na niskim visinama, što je opet stvaralo mogućnost gašenja motora zbog neprilagođenosti takvim uslovimauvjetima. Početna idejazamisao je bila da se nedavne verzijeinačice samo izmijene i opreme R-25-300 motorom, ali Mikojanovi inženjeri su se odlučili da to ipak postane potpuno nova verzijainačica oznake '''BIS''' (I-75).

Uz novi motor MiG-21bis koji je potpuno redizajniran, te iako je vanjštinom nastavio nalikovati MiGu-21SMT bio je puno napredniji. Trup zrakoplova je potpuno redizajniran koristeći nove [[:bs:Legura|legure]] koje su rezultirale snažnijim, ali lakšim avionom. Ugrađen je poboljšani [[:bs:Radar|radar]] RP-22 koji je mogao otkriti ciljeve koje lete nisko uz tlo; nadodan je i RSBN-6S navigacijski sistemsustav te sistemsustav za slijetanje te djelovanje u uslovima loše vidljivosti. Od naoružanja je imao jedan GSh-23L top, mogućnost nošenja raketa zrak-zrak te raznih raketa (uglavnom nevođena raketna zrna) te bombi.<ref>Gordon, Yefim. Mikoyan MiG-21 (Famous Russian aircraft). Hinckley: Midland, 2008. [[Posebno:KnjizniIzvori/9781857802573|ISBN 978-1-85780-257-3]].</ref>

MiG-21bis je imao mogućnost nošenja 2 toplinski navođene rakete R-60 (NATO naziv AA-8 Aphid) na jednoj spojnoj tačkitočki (a ima 4 ukupno, po dvije na svakom krilu) zahvaljujući adapteru koji je nosio po dvije na jednoj tačkitočki, što mu je omogućilo veliku vatrenu moć.

Ukupno je proizvedeno oko 2.030 aviona ove verzijeinačice te su svi proizvedeni u tvornici Gorki u razdoblju od [[:bs:1972|1972]]. - [[:bs:1974|1974]]. godine.

*'''Lancer-A''' - inačica optimizirana za napade na zemaljske ciljeve. Prvi put poletjela [[21. kolovoza]] [[1996.]]<ref name=ropdf>[http://www.roaf.ro/ro/download/files/MiG-21%20Lancer.ppt roaf.ro] pristupljeno 9.1. siječnja 2010.</ref> Ima mogućnost nošenja vođenih bombi zapadnog i istočnog podrijetla.

Iako su američka testiranjaispitivanja pokazala da se radi o veomavrlo pokretnom lovcu, MiG-21 imao je loše karakteristikeosobine, zbog čega su novi avioni bivali otpisivani iz uporabe nakon 10 do 15 godina primjene. Iako se danas ti lovci više ne proizvode, svejedno ih koriste zračne snage velikih zemalja (u vojnom smislu), npr. [[Indija]], [[Egipat]] i [[Sjeverna Koreja]].

MiG -21 je učestovao u više lokalnih sukoba od kojih je svakako najznačajniji [[Vijetnamski rat]]. I pored odličnih karakteristika sjeverno-vijetnamski piloti su se radije opredjeljivali za [https://bs.wikipedia.org/wiki/MiG_-19 [MiG -19]] zbog jačeg i pouzdanijeg topovskog naoružanja (3 topa od 30 mm naspram 2 neefikasneneučinkovite rakete K -13 prve generacije). Zahvaljujući delta krilu MiG -21 bio prvi sovjetski avion koji je mogao istovremeno obavljati ulogu lovca i ulogu presretača. MiG -21 je laki lovac koji postiže brzinu od 2 Maha koristeći relativno slab turbomlazni motor i po karakteristikama se može usporediti s američkim F -104 Starfighter i francuskim [[Dassault Mirage III]].

Također je u velikom broju korišten i na [https://bs.wikipedia.org/wiki/Bliski_Istok[Bliski Istok|Bliskom istoku]] u sukobima 1960-70-tihih godina od strane ratnih zrakoplovstava [https://bs.wikipedia.org/wiki/[Egipat |Egipta] ], [https://bs.wikipedia.org/wiki/[Sirija |Sirije]] i [https://bs.wikipedia.org/wiki/[Irak Iraka] ]a, a protiv [[:bs:Izrael|Izraela]]. Međutim, s uvođenjem u naoružanje izraelskog ratnog zrakoplovstva američkog lovca-bombardera F -15 Eagle krajem [https://bs.wikipedia.org/wiki/1970te [1970-ih]] godina, MiG -21 je totalnopotpuno deklasiran.

Sudjelovao je i na početku sukoba u [[Sovjetsko-afganistanski rat|Afganistanu]] ali je vrlo brzo zamijenjen sa novijim avionima [[MiG-23|MiG -23]] i [[MiG-27|MiG -27]].