Tambura: razlika između inačica

Dodano 2.160 bajtova ,  prije 6 godina
m (uklonjena promjena suradnika Filipz123 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Maestro Ivanković)
== Povijest ==
 
Tambura je narodni trzalački instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda u [[Jugoistočna Europa|jugoistočnoj Europi]], kako su je donijeli Turci u [[14. stoljeće|XIV.]] i [[15. stoljeće|XV stoljeću]]. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Jugoistočne Europe gdje se najviše i udomila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod [[islam|muslimana]]; u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom [[Bunjevci|Bunjevaca]] i [[Šokci|Šokaca]] prenesena u [[Slavonija|Slavoniju]] i [[Bačka|Bačku]], pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća.<ref>[http://www.hrvatskifolklor.net/php/instrumenti.php www.hrvatskifolklor.net – Instrumenti: Povijest tambure], pristupljeno 6. lipnja 2014.</ref>
Uočavajući šire mogućnosti sviranja na tamburi krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, počinje se razvijati skupno muziciranje (orkestarsko), koje je uticalo na to da je došlo do izrade tambura različitog oblika i veličine (shodno potrebama orkestarskog zvuka). Dodavanjem većeg broja žica i njihovim ustaljenim načinom ugađanja (štimanja), kao i izmjenom oblika pojedinih tambura, ustalila su se uglavnom dva tipa: kvartni i kvintni. U početku se sviralo na dvoglasnim, a kasnije troglasnim i četveroglasnim tamburama.
Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je "mala Bečka gitara". Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala,sa četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Jedan od tih graditelja violina Janoš Toth, je bio učitelj Lajoša Bocana.
Dvoglasni kvintni sustav nosi naziv po Milutinu Farkašu "Farkašev sistem". Ovaj sistem se u početku sastojao od prve i druge bisernice (druga se zvala još i kontrašica), tri brača, dvije bugarije i berde. Kasnije im se pridodaje joščelović i čelo. Ovaj dvoglasni kvintni sistem bio je raširen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Čehoslovačkoj i zapadnim zemljama.
Tamburaška glazba je bila jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura "nestala iz mode" tako se pojavila u [[Vojvodina|Vojvodini]] (od tuda i naziv ''vojvođanski štim''). Preselivši se u [[Senta|Sentu]] i ponijevši sa sobom mjere i oblike svojih tambura, Bocan je otvorio radionicu i postao jedan od najpoznatijih graditelja tambura na ovim prostorima.<ref>[http://www.hrvatskifolklor.net/php/instrumenti.php www.hrvatskifolklor.net – Instrumenti: Povijest tambure], pristupljeno 6. lipnja 2014.</ref>
U drugoj polovini XIX stoljeća u Bačkoj i Srijemu je postojao dvoglasni kvartni sistem, ali je vrlo brzo prerastao u troglasni.
Troglasni kvartni sustav se razvio u Bačkoj krajem XIX stoljeća. Sastojao se od prve i druge tambure, treće i četvrte tambure, prvog i drugog brača i basa. Ovakav sastav tambura, s izmjenjenim nazivom instrumenata i dodatnim čelom, bio je uobičajen i u Srijemu. Sve su tambure bile kruškolikog oblika, osim basa, koji je imao oblik sličan kontrabasu, a rjeđe kao gitara, slično berdetu.
Troglasni kvintni sustav prvi je uveo Pera Ž. Ilić 1897. godine. On se sastojao iz prve i druge tambure, prvog i drugog brača, čela, kontre i basa. Sve tambure su bile kruškolikog oblika. Ovaj sustav je u Hrvatskoj prvi primjenjivao Alfons Guči, a kasnije ga je malo usavršio. Godine 1930. ovaj sustav postaje vodeći sustav u Hrvatskoj, 1939. biva prihvaćen i od strane Hrvatskog tamburaškog saveza, a od 1945. godine i od članova tamburaškog orkestra Radio Zagreba. Troglasne kvintne tambure su potpuno potisle dvoglasne (Farkaševe), koje su ostale još samo u nekim krajevima Hrvatske.
Četvoroglasni kvartni sustav se razvio iz troglasnog, početkom XX stoljeća u Bačkoj i Srijemu i otud mu naziv "Srijemski" sustav. On se sastoji od prvog prima (bisernice) i tercprima (druge bisernice), basprima i basprim terca (brač I i II), E-basprima (E-brača), čela, E-kontre (bugarije) i basa (berde, begeša). U nekim orkestrima postoji još i A-kontra, kao i H-kontra. U novije vrijeme A-kontra je izostavljena iz upotrebe, dok se umjesto H-kontre koristi E-kontra. U Slavoniji je također prihvaćen Srijemski sustav, ali su instrumenti naštimani za ton niže, tako da se dobio takozvani ''d-štim'' umjesto ''e-štima'', koji je vodeći u Vojvodini.
Postojala je tendencija da se i troglasni kvintni sustav pretvori u četveroglasni kvintni sustav, za koji se, sa malo uspjeha, zalagao Josip Rorbaher iz Osijeka.
Na Prvoj konferenciji tamburaških stručnjaka koja je održana 1958. godine u Novom Sadu, stvoreni su uvjeti za jedinstvo svih tamburaških sustava. Prihvaćena je jedinstvena partitura pa time i jedinstveni nazivi tambura. U toj jedinstvenoj partituri su zastupljeni: prva i druga bisernica, prvi i drugi brač, E-brač, čelo, bugarija i bas. Odbačeni su transponirajući instrumenti - bisernica III i čelović.<ref>http://www.svita.net/o_tamburi.htm</ref>
 
== Građa ==
3

uređivanja