|
Vojvodina postaje autonomna pokrajina Federalne Srbije s ograničenom autonomijom ([[1945.]] godine). Umjesto ranijeg imena (Dunavska banovina), pokrajini je vraćen prethodni naziv – Vojvodina. Glavni grad pokrajine je ostao Novi Sad, a pokrajina je dobila današnje granice, koje uključuju istočni Srijem, zapadni Banat, Bačku i vrlo mali dio Mačve, na desnoj obali rijeke Save, dok je grad Zemun izuzet iz Srijema i priključen izravno Srbiji kao i Pančevački rit koji je izuzet iz Banata. Ustavom iz 1963. godine Vojvodina dobiva i vlastiti Ustavni sud.
Ustavom iz [[1974.]] pokrajine dobivaju gotovo ista prava kao i republike, a pokrajinski statut dignut je na razinu Ustava SAP Vojvodine. "Događanje naroda" odnosno ''Jogurt revolucija'' [[1988]]. dovodi do instaliranja tvrdolinijaških jugo-jugoslavenskih unitarista i prinudne uprave u pokrajini, izabrani dužnosnici daju ostavke kako bi svoja mjesta ustupili MiloševićevimMiloševićevoj aparatčicimaaparaturi. Autonomija Vojvodine u odnosu na Srbiju slabi i tijekom [[1989]]. godine, da bi donošenjem Ustava Srbije iz [[1990]]. bila smanjena na razinu iz [[1946]]. odnosno zapravo ukinuta jednostranom i protuustavnom odlukom režima Slobodana Miloševića. O protuustavnosti se Ustavni sud SFRJ nažalost nije izjasnio, ali je 1988. imao vremena izjasniti se o neustavnosti odredbe o hrvatskom književnom jeziku u Ustavu SR Hrvatske.
1990-ih velikosrpski šovinistinacionalisti su za vrijeme [[Domovinski rat|napada na Hrvatsku]] raznim mjerama zastrašivanja i fizičkih prijetnja [[etničko čišćenje|etnički očistili]] velikmanji dio Vojvodine od njenih [[Hrvati u Vojvodini|Hrvata]], iako je ta nacionalna zajednica bila izrazito mirna. VelikosrbiOvi su nacionalisti od Hrvata (odnosno smanjili broj hrvatske zajednice) etnički očistili [[Srijem]] udobrim velikoj mjeridiljem, a u manjoj mjeri i [[Bačka|Bačku]] i [[Banat]]. Procjene o broju Hrvata koji su bili protjerani iz Vojvodine variraju, od 45.000 <ref>Klasje naših ravni br.1-2/2003., str. 94, prema "Građanski list", Novi Sad </ref> do većih 70.000. Antihrvatska politika se nije zaustavljala samo na prijetnjama, nego se i drugim mjerama negiralo postojanje Hrvata. Tako hrvatska manjina uopće nije bila priznatom manjinom <ref>{{sr icon}} [http://www.dnevnik.co.yu/arhiva/28-02-2002/Strane/drustvo.htm Dnevnik] Jednako pravo na parče hleba, 28. veljače 2002. </ref>. Pored toga su velikosrpskesrpske vlasti u SRJ, kasnije SiCG, razbijale hrvatsku nacionalnu zajednicu promicanjem izmišljenih nacija na štetu hrvatske, na način da su podupirale prikazivanje hrvatskih etničkih skupina Bunjevaca i Šokaca kao posebne nacije, kojima su odricale ikakvu vezu sa Hrvatima. Ipak, vremenom se situacija poboljšala, posebice nakon što su pokretači rata na Hrvatsku i Hrvate završili u haaškom zatvoru.
Dolaskom novih demokratskih snaga na vlast u Srbiji i Vojvodini, nakon [[5. listopada]] [[2000.]], dolazi do normalizacije odnosa između Izvršnog Vijeća Vojvodine i Vlade Republike Srbije, jer je na osnovi izbornih rezultata od 120 poslaničkih mjesta u Skupštini APV, 118 pripalo koaliciji ''Demokratska opozicija Srbije'' (DOS), a po jedno ''Socijalističkoj partiji Srbije'' (SPS) Slobodana Miloševića i ''Jugoslavenskoj udruženoj ljevici'' (JUL) njegove supruge Mirjane Marković. Donošenjem takozvanog ''Omnibus Zakona'' vraćena je Ustavom zajamčena nadležnost AP Vojvodine nad 128 značajnih oblasti u okviru gospodarstva, prometa, kulture, medija, obrazovanja i drugih.
|
