Razlika između inačica stranice »Commodore 64«

Obrisan 1 bajt ,  prije 3 godine
S iskustvom kojeg su stekli kod dizajniranja zvučnih i grafičkih integrianih krugova za računalo [[Commodore VIC-20]] inžinjeri u Odjelu za kugove visoke integracije (LSI Group)tvrtke MOS Technologies predvođeni Albert L. Charpentier i pod odobrenjem Charles Winterblea u siječnju 1981. godine započeli su na dizajniranju novog grafičkog integriranog kruga [[MOS Technology VIC-II]] (Video Integrated Circuit for graphics) i zvučnog integriranog kruga [[MOS Technology SID]] (Sound Interface Device for audio) kojeg su htjeli prodati bilo kojoj tvrtci koja je htjela napraviti "najbolju" video igru. Dizajniranje novog računala na osnovi ova dva nova integrirana kruga nije bilo jedan od prioriteta za Alberta L. Charpentiera i doslovce je imao slobodne ruke nakon što se odrazilo na inovacije koje je on i njegov tim uspio izvesti. U Commodorevim razvojnim uredima u Japanu rad je započeo na video konzoli ''Ultimax'' or alternatively the [[Commodore MAX Machine]] pod vodstvom inžinjera Yash Terakura, no ovaj stroj je bio samo proizveden u malenom broju primjeraka za japansko tržište. Sredinom studenog 1981. godine oba integrirana kruga su bila završena, a krajem studenog 1981. godine nakon sastanka između Jacka Tramiela, Charpentiera i Winterble došlo se do odluke da se umjesto video igre ili igraće konzole dizajnira novo kućno računalo koje bi imalo radnu memoriju od 64kB jer je Commodore imao pristupa jeftinijem RAMu i Jack Tramiel je znao da će cijena DRAMa pasti. Datum za završetak ovoga projekta bila je prezentacija na Consumer Electronic Show u Las Vegasu koji se održavao u drugom tjednu u siječnju 1982. godine. Nakon ovog sastanka dizajneri i inžinjeri su se prihvatili posla, tako da u roku od dva dana izrađena je osnovna arhitektura novog računala, i do prije isteka 1981. godine inžinjeri su sastavili pet različitih prototipnih računala. Dizajnerski tim bio je sastavljen od: Yasha Terakure, Bob Russella, Bob Yannesa (dizajnera VIC-20) and David A. Ziembickija. Kodno ime projekta bio je VIC-40. Operacijski sustav bio je prerađen s računala Commodore VIC-20, tako da je veliki broj rutina i koda bio prenešen na novo računalo koje je moglo demonstrirati svoje sposobnosti na sajmu u Vegasu. Nakon dobrog prijama, tvrtka Commodore je požurila serijsku proizvodnju novog računala koje je bilo dostupno u brojevima u kolovozu 1982. godine. Zbog žurbe nastali su mnogi problemi oko kvalitete same proizvodnje a i neke nedorađenosti u operacijskom sustavu, primitivan BASIC nasljeđen od VIC-20, skupa disketna jedinica, rabljenje serijskog IEEE-488 radi kompatibilnost s prijašnjim PET/CBM proizvodnim linijama samo su usporavali rad računala, nepostojeće naredbe u BASICu za upravljanje grafikom i zvukom. <ref>http://spectrum.ieee.org/ns/pdfs/commodore64_mar1985.pdf Design case history: the Commodore 64, pristpuljeno 08. travnja 2016</ref>Problemi s kvalitetom proizvoda bili su naglašeni na početku s računalom koje su ispravljene 1983. godine, dok probelmi s disketnom jedinicom Commodore 1541 ispravljene su 1984. godine.
 
Ulaskom na tržište u kolovozu 1982. godine Commodore 64 sa 64 KB memorije (38911 bajtova slobodnih za programe u [[BASIC|BASIC-u]]), zvučnim čipom [[MOS 6581]] ''(SID)'' i procesorom [[MOS 6510]] ([[procesor]] [[MOS 6502]] sa 6-bitnim IO portom) i dobrom cijenom ušao je na već gusto naseljenom tržištu kućnih računala kojem su glavni takmaci bili [[ZX Spectrum]] 48, [[Apple II|Applea II]] te [[Atari 8-bit obitelj|Atarija 400 i 800]].
 
Zahvaljujući zvučnom čipu SID i grafičkom integriranom krugu VIC II C64 se isticao kao kućno računalo izvrsnog zvuka i grafike. Bila je to jedna od njegovih glavnih prednosti pred konkurentima, posebice Spectrumom. Imao je vrlo dobru tipkovnicu. Rani modeli iz 1982. godine imali su nešto drugačiju boju (i danas imaju najveću kolekcionarsku vrijednost), kasnije su modeli postali poznato "smećkasti", a pri kraju proizvodnje pojavio se model C64C ili C64 II, (kako je nazvan u Njemačkoj) koji je imao kućište poput [[Commodore 128|Commodorea 128]] (ujedno danas ima najmanju kolekcionarsku vrijednost). Inače, jedan od razloga slabije kolekcionarske vrijednosti je taj da su pojedini unutrašnji IC sklopovi u C64C-u radili na 5 volti (za razliku od 9v kod starijeg modela) i ispravljeni su neki nedostaci SID čipa ("curenje" kanala i šum). Posljedica je drukčiji zvuk i neki efekti koji su se koristili u DEMO-ima nisu isto ili uopće funkcionirali.