Štokavsko narječje: razlika između inačica

Najstariji jezični spomenici štokavštine sadrže pomiješani onodobni štokavski vernakular i [[Staroslavenski jezik|starockrvenoslavenski jezik]]. Najveći dio otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji dio na vjerske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Dio lingvista smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu [[povelja Kulina bana]] iz 1189., dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-štokavskoj mješavini. Do osmanske invazije u 15. stoljeću, većina ranoštokavskih tekstova-s različitim udjelom crkvenoslavenskoga- potječe iz područja sadašnjega Dubrovnika i južne Dalmacije, većega dijela Bosne i Hercegovine (povijesni Bosna , Hum, Završje, Donji Kraji,..), južne i zapadne Srbije, Kosova i većega dijela Crne Gore. [[Slavonija]] je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja prije turske invazije. Ranoštokavski se spomenici ne mogu jednostavno i jednoznačno podijeliti po suvremenomu nacionalnomu »ključu«: iako je dio neprijeporno srpski, kao pravni propisi srpskih vladara u 14. i 15. stoljeću, a dio isto tako nesporno hrvatski (npr. dubrovački vjerski obrednici iz 14. stoljeća), velik se dio starijih tekstova, napose bosanske i humske pravne povelje, te prepiska Dubrovnika s bosanskom i srpskom državom, veoma često klasificiraju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština. Stupanj i profil pripadnosti nekoj kulturnoj sferi ovisi o nizu značajki za koje jezikoslovci još nisu usuglasili kriterije. Nakon turske invazije i izrazitije etno-konfesionalne diferencijacije što je poslužila kao temelj modernima nacijama, hrvatski štokavski tekstovi dolaze iz [[Dubrovnik]]a, kopnene Dalmacije, Bosne, te, od 18. stoljeća, Slavonije i [[Srijem]]a. Srpski i crnogorski spisi na štokavskom vernakularu potisnuti su reafirmacijom crkvenoslavenskoga u vjerskoj službi i drugim područjima života, no, prvi se tekstovi-izuzmemo li dio korespondencije raznih srpskih vladara i uglednika u 16. i 17. stoljeću- na narodnom jeziku pojavljuju u prvoj polovici 18. stoljeća. Bošnjačko-muslimanska adžamijskaAdžamijska (alhamijado, aljamiado) književnost muslimanskih Hrvata na narodnom jeziku, pisana modificiranim arapskim pismom, počinje u 16. stoljeću i traje, promjenjiva intenziteta, do sredine 19. stoljeća. Prinosi su Hrvata islamske vjere na štokavici i uglavnom na ikavici te na pismu arabici. Većinom su to pretežito vjerske i pobožne pjesme ilahije, poučne i moralističke pjesme kaside, zatim pjesme pritužbenog karaktera, domoljubne pjesme i ljubavni stihovi. <ref>[http://hop-portal.com/2015/08/veliki-doprinos-hrvata-islamske-vjere-hrvatskoj-knjizevnosti/ HOP portal] Ingrid Runtić: ''Veliki doprinos Hrvata islamske vjere hrvatskoj književnosti'', 31. kolovoza 2015., pristupljeno 17. travnja 2016.</ref>