Sergej Aleksandrovič Jesenjin: razlika između inačica

Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. "Ne mogu ih zaustaviti", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima. Prije toga, [[1924.]], na [[Kavkaz]]u, također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest ''Ana Snjegina'' izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. ''Ana Snjegina'' je pjesnikovo najrealističnije ostvarenje, s utiscima iz rodnog kraja [[1918.]] gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred [[smrt]] Jesenjin se najviše sjeća [[ljubav]]i, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati [[svibanj]] i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovijesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajući se sa životom, on u njima tonom intimnosti, uzbuđenosti, tihih radosti i [[tuga|tuge]] izražava najneposrednije osjećaje. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći: "kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Anatoly Mariengof, "Jesenjin pije", riječi su zvučale kao "udarci malja" i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.

 

 

Njegovo stanje se pogoršavalo, i on je ujutro [[27. prosinca]], nemajući tinte – kako je sam pričao preko dana poznanicima – napisao pjesmu [[krv]]lju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju", predani navečer mladom pjesniku [[Viktor Erlih|Viktoru Erlihu]], koji ih zaboravio pročitati i zavirio je u njih tek kasnije.