Josip Račić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika Džedajo (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Ante Vranković |
|||
Redak 1:
{{Likovni umjetnik
|ime = Josip Račić
|period = [[realizam]]<br><small>[[Hrvatska moderna likovna umjetnost|hrvatska moderna, impresionizam]]</small>
|slika =
|veličina = 200px
|opis = Autoportret iz [[
|rođenje = [[22. ožujka]] [[1885.]]<br>[[Horvati]], [[Hrvatska]]
|smrt = [[19. lipnja]] [[1908.]]<br>[[Pariz]], [[Francuska]]
|vrsta = [[slikarstvo]] - [[crtež]] - [[litografija]] - [[akvarel]]
|praksa = [[Zagreb]], [[Beč]], [[München]], [[Pariz]]
|utjecao = [[Miroslav Kraljević]], [[Vladimir Becić]]
|utjecali=[[Edouard Manet]], [[Wilhelm Leibl]], [[Diego Velázquez]] ,
|djela = ''[[Autoportret]]''<br> ''[[Majka i dijete]]''<br> ''[[Djevojka u bijelom]]''
}}
'''Josip Račić''' ([[Horvati]] pokraj [[Zagreb]]a, [[22. ožujka]] [[1885]]. - [[Pariz]], [[19. lipnja]] [[1908]].), [[Hrvatska|hrvatski]] slikar.
Jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. st, koji je začeo pokret [[Münchenski krug|Münchenske škole]] te zajedno sa [[Vladimir Becić|Becićem]], [[Miroslav Kraljević|Kraljevićem]] i [[Oskar Herman|Hermanom]] odstupio od tadašnjeg [[Akademizam|akademizma]] i [[Klasicizam|klasicizma]] te hrabro zagovarao moderno, "čisto slikarstvo". Umro je pod misterioznim okolnostima – nađen je ustrijeljen u sobi pariškog hotela tek navršivši 23 godine.
== Račićev dom ==
Josip Račić je rođen 22.3.1885. u malom naselju [[Horvati]] pokraj [[Zagreb|Zagreba]] (sada Knežija). Otac Mijo Račić bio je ubirač gradskih daća, imao je nešto posjeda i krčmu. Majka Josipa, rođena Zajec, rodila mu je kćer Pepicu. Iz Mijinog prošlog braka bilo je još dvoje djece - Jelka i Ivo. Rođen je u teškim, seoskim uvjetima no ipak to nije bila onakva "crna sirotinja" kako su kasnije brojni pisci izromantizirali – po dvorištu su mu šetale guske, patke i kokoši; iz štale se čulo mukanje goveda, no u očevoj kući i gostionici su se nalazile dvije prostrane sobe gdje je bilo mjesta za sve. Osnovnu školu je polazio u Zagrebu u Krajiškoj ulici, a od 1896. godine pohađao realnu gimanziju. Osnovnu školu je pohađao sa [[Oskar Herman|Oskarom Hermanom]]. Gimnaziju je, navodno zbog slabog učenja, prekinuo.
[[Datoteka:Račićevi roditelji.jpg|left|thumb|Mijo i Josipa Račić, slikarevi roditelji.
Fotoarhiv Ivana Laya, Zagreb
]]
Treba zabilježiti i sjećanja koja je Mihovil Krušlin saopćio Matku Peiću :
[[Datoteka:Litografska radionica "Rožankowski & Drug".jpg|thumb|Litografska radionica "Rožankowski & Drug", u Kukovićevoj 5. To je druga adresa firme i tu je Račić dovršio svoje zagrebačko školovanje. Počeo je, u istom zavodu, u Berislavićevoj 12, gdje je pogon opstao do 1902.]]
"''Kao stolarski naučnik došao sam u građevni tečaj. Tu sam našao Račića. Bio je mršav, miran. U kretnjama prigušen. Nije se družio s ostalim dječacima. Bio je vječno povučen, zadubljen u sebe. Bio je ljubimac profesora, Hochetlingera, koji je u prvom i drugom tečaju predavao prostoručno crtanje. Sprijateljili smo se. Ja sam njemu donio moje, a on meni svoje crteže. Na njegovim sam crtežima mogao vidjeti konje, krave, purane i svinje, a kako su u Horvatima imali krčmu, bilo je i šaljivih crteža s veseljacima i pijancima.''"<ref>Matko Peić, ''Josip Račić'', Zagreb, 1985.</ref>
1894. umire Račićeva majka. Ta će ga smrt još više približiti sestri Pepici, kojoj ostaje jako privržen do kraja života. 1896. upisuje 1. razred Kraljevske realne gimnazije na današnjem Roosveltovom trgu. Račiću u realnoj gimnaziji profesor risanja na prvoj godini bio je Oton Iveković, a kasnije Italo Hochetlinger. Najvjerojatnije su materijalne prilike navele Račićeva oca da sina prebaci u litografski zanat. Učio je to podsredstvom znanca i susjeda Jure Horvata, koji je upravo bio započeo šegrtovanje kod [[Litografija|litografa]] Vladimira Rožankovskog, tada u Berislavićevoj 12, kasnije u Kukovićevoj ulici. Iz tog vremena, osim posve početničkih crteža ''Moj djed'' i ''Moj otac'' ostale su dvije stranice iz spomenara Jelke Devide, sestre njegova druga, litografskog šegrta Antuna. 1903. dočekao je svoju prvu promociju te dobio svjedodžbu "litografskog pomoćnika". Počinje štedjeti od nevelike početničke plaće, te postaje pomoćnik litografa Maravića i Slamela u Dugoj ulici.Taj litograf i Račićev drug iz djetinjstva pričao je novinaru Smolčiću :
"''Opazio sam da je Račić još kao učenik pučke škole u Krajiškoj ulici, zatim kao polaznik niže srednje škole a kasnije kao litografski šegrt uvijek nešto crtao i risao. Kao litograf živo se zanimao za slikanje i veselio se svojim uspjelim radovima. Joža je bio vrlo bistar dečko, dobar prijatelj i drug, pun samosvijesti i ponosan. Gledao je u budućnost. Živo je težio za što većim usavršavanjem, pa je nagovorio svog oca Miška, da bi ga poslao na daljnje nauke u inozemstvo''<ref>Niko Smolčić, ''Životna tragedija slikara J. Račića'', "Nova Hrvatska" 8, Zagreb, 1944.</ref>"
Još jedna zagonetna osoba koja se pojavljuje na puno Račićevih radova je njegov susjed iz Horvata, Daroslav Stopar. Po zapisima, on je bio umirovljeni željezničar o kojem Babić govori da je bio čudak s kojim se slikar družio tijekom svojih boravaka u Horvatima. Navodi se da je i taj neobični čovjek bio konjušar na rumunjskom dvoru, slobodni mislilac, vrtlar, pisac i konstruktor. Ono najbitnije kod njega je da je upravo on iskreno poticao Račića da se posveti ozbiljnijoj umjetnosti i raspamlsao vatru u umjetnikovom srcu.
.
== Odlazak u München ==
[[Datoteka:1904 photo of Anton Ažbe.jpg|thumb|Anton Ažbe, Račićev profesor crtanja]]
1904. godine kreće na put sa vlastitom ušteđevinom koju ju zarađivao kao litografski pomoćnik. Poveden pričama njegovih litografskih kolega o [[Beč|Beču]] kao vodećom europskom središtu nove umjetnosti, [[Secesija|Jugendstila]], odlazi u Beč. U vlaku sretne nekog mladog Mađara, Kalmana, koji ga odvrati od Beča i uvjeri ga da je [[München]] pravo mjesto za njega. On ga uputi u crtačku školu Slovenca Antona Ažbea, koji je Münchenu u Georgenstrasse 16 držao veliku privatnu školu crtanja. U njegovoj školi Račić je stekao temelj svog stila, pošto je Ažbe naučavao tzv. ''Kugelprinzip'' – zagovaranje blisko [[Paul Cézanne|Cezanneovoj]] teoriji o svođenju predmeta na temeljne geometrijske forme. Odstupanje od Cezanneove teorije je značajno : tonovi i polutonovi nisu odijeljeni kao posebni ''moduli,'' nego se spajaju i time se gubi apsolutna čistoća tona. Franz Stele objašnjava :
[[Datoteka:Ženski akt, 1905..jpg|left|thumb|''Ženski akt'', 1905.
''ugljen na papiru''
Jedan od crteža koji je nastao tijekom poučavanja kod Ažbea
]]
"''Ažbe je zastupao nužnost da pri oblikovanju predmeta ne zaboravimo njegov optički prihvatljiv vid, i na tom je metodskom načelu zasnovao svoju obradu slikarskih problema. Ako u crtežu samo ton predstavlja temeljno sredstvo oblikovanja tjelesnih oblika, u slikarstvu samo boja može riješiti zadatak donošenja realnih predmeta koji okružuju umjetnika. Tako je u Ažbeovoj školi suprostavljanje crtanja slikarstvu postalo obavezno i značajno za njegovu pedagošku metodu. Po njegovu mišljenju crtanje mora naučiti umjetnika da da točnu svjetlostnu karakteristiku predmetu da bi snimio njegov tjelesni oblik''"<ref>Franz Stele, ''Anton Ažbe - učitelj, u katalogu Anton Ažbe in njegov šola'', Ljubljana, 1962.</ref>
[[Datoteka:Ažbetova šola s tremi gojenci 1897.jpg|thumb|Ažbeova crtaća klasa, 1897.]]
Po sjećanju Bože Lovrića, Ažbe prima Račiću u svoju klasu za besplatno, prepoznavši u njemu talent. U Ažbeovoj školi su dolazili mnogi mladići i djevojke iz raznih krajeva Europe, no posebno je bio omiljen među studentima slavenskog podrijetla. Tu se Račić ponovno sreće sa svojim starim kolegom, Oskarom Hermanom. U Ažbeovoj su školi postojala tri razreda – u prizemlju odjel za početnike (lubanja, antika), a na prvom katu velki salu za odmakle đake i slikarski odjel. Kako je Becić zabilježio, Račić je napredovao vrlo brzo, njegova vrsnoća i koncentriranost na bitno nije promakla oku iskusna pedagoga. Račićevo crtanje kod Ažbea nije bilo crtanje u crtačkom, linearnom smislu, nego slikarsko crtanje, maljanje pomoću ugljena. No kopiranje po sadri mu bijaše dosadno, pa se jednog dana ušulja u dvoranu gdje je bio živi model. Ažbe je bio kasnije toliko iznenađen tim radom da mu je pred svim učenicima rekao . "''Vi ste mali Rubens!''" <ref name=":0">Vladimir Becić, ''Sjećanje na Račića i Kraljevića,'' "Hrvatska revija", Zagreb, 8, 1935.</ref>Te su ga riječi vjerovatno još više potakle da se posveti svom umjetničkom radu.
1905. odlazi u Berlin nekoliko mjeseci raditi kao litograf u grafičkom poduzeću "R.Bong & comp.". Na to je prisiljen nestašicom sredstava. Tamo radi među 9 litografa i među njima se odmah istakne kao najbolji crtač, no iz pisma ocu se vidi da je nezadovoljan tim poslom i što prije se želi vratiti u München i nastaviti studij. U Berlinu Račić prvi put vidi originale [[Édouard Manet|Maneta]], [[Claude Monet|Moneta]], [[Edgar Degas|Degasa]] i [[Adolf Menzel|Menzela]], koji ga potpuno očaravaju.
.
.
== Studiranje na Akademiji ==
=== Prva školska godina (1905. - 1906.) ===
[[Datoteka:Josip Račić - Glava starice.jpg|thumb|''Glava starice'', 1906.
''ulje na platnu''
]]
[[Datoteka:Portret Ciganke.jpg|left|thumb|''Portret Ciganke'', 1906.
''ulje na platnu''
]]
6. kolovoza 1905. godine umire Ažbe i tu Račić gubi scenu svoje prve umjetničke afirmacije, no odlučuje se prijaviti na prijemni ispit na ''Koninglische Bayerische Akademie der Bildenen Kunste''. Polaže prijemni ispit 21. listopada i upisuje crtačku školu prof. Johanna Caspara von Hertericha. Samo pet dana nakon toga prof. Herterich umire, a njegovu klasu preuzima Hugo von Habermann.
Novi profesor mjenja način rada te već početkom 1906., pretvara crtačku u slikarsku klasu. Legendarne su i priče o Račićevom sukobu sa Habermannom. Habermannov moderni, novi stil se sukobljavao sa Račićevim idejama o oblikovanju i čistoj boji koju je naslijedio od Ažbea i one Manetove koje je htio postići. Habermann je bio umjetnik manire, šablone i htio je na diskretan način nametnuti svoja shvaćanja i gledanja na slikarsku umjetnost. Svađe su nekad znale biti toliko žustre da je Račić, povlačeći za sobom većinu klase, jednom odbrusio profesoru u sijedu bradu : "'''''So hat Manet nicht gemalt!'''''<ref name=":0" />". No Herman smatra da je upravo Habermann potakao Račića na otkriće osobnosti. On mu je otvorio put prema leiblovskom [[Realizam (likovna umjetnost)|realizmu]] i [[Diego Velázquez|Velazquezu]]. Račićevo uže društvo su činili Herman, Kramstyk i Hoffer. Na drugom semestru, oni su se prebacili u klasu drugog profesora, ali je Račić ostao u klasi starog Habermanna.
[[Datoteka:Josip Račić - Koprive.jpg|thumb|''Naslovni list za Koprive'', 1906.
''trobojna litografija'', Zagreb
]]
Te jeseni je Račić, osokoljen upisom zatražio stipendiju od ''Hrvatske zemaljske vlade'', ali je nažalost, nije dobio. U proljeće 1906. traži od ''[[Hrvatsko društvo likovnih umjetnika|Hrvatskog društvu umjetnosti]]'' jednokratnu pomoć i školarina mu je odobrena. U srpnju se obratio pismom Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, traži stipendiju za nastavak školovanja. Uz molbu, svjedodžbu i preporuku prof. Habermanna, prilaže 21 crtež i studiju, kojima se zametnuo svaki trag. U to vrijeme također uspostavlja kontakt sa urednikom novopokrenutih ''Kopriva'' i za potrebe toga humorističko-satiričkog časopisa izradio je 18 [[litografija]]. Većina ih pripada socijalno-političkoj karikaturi, dok su neke <nowiki>''</nowiki>kritike običaja<nowiki>''</nowiki>. Uspio se zamjeriti vlastima, Crkvi, onodobnim tajkunima i dijelu <nowiki>''</nowiki>zagrebačkog općinstva<nowiki>''</nowiki>, što mu i nisu bile osobite preporuke za dobivanje stipendije. Ipak, od te jeseni mu teče i stipendija ''Kraljevske zemaljske vlade''.
Iz razdoblja prve godine studiranja značajni radovi su : '''''Autoportret, Portret ciganke, Portret muškarca sa šalom, Portret starice i Portret starca.'''''
=== Die kroatische Schüle - druga školska godina (1906. - 1907.) ===
[[Datoteka:Josip Račić - Portret starog prijatelja.jpg|thumb|''Portret starog prijatelja'', 1907.
''ulje na platnu''
]]
[[Datoteka:Josip Račić - Dama u Crnom.jpg|left|thumb|''Dama u crnom'', 1907.
''ulje na platnu''
]]
Početkom nove školske godine 1906./1907., na Akademiji Račiću i Hermanu pridružuje se [[Vladimir Becić]], a potkraj ljetnog semestra 1907. godine i [[Miroslav Kraljević]]. Slavna četvorka, na tlu Akademije, djeluje samo kratko vrijeme - do praznika, a onda iduće godine do Račićeva odlaska u [[Pariz]] u veljači – dakle, u najboljem slučaju 8 mjeseci. Oni svi svoje temelje slikarstva dižu prema čistom, valerskom slikarstvu, a svoje vidike usmjeravaju prema [[Impresionizam|impresionistima]] i [[Realizam (likovna umjetnost)|realistima]]. Takva "pobuna" u Habermannovoj klasi je neviđena, pa akademija zajedno s profesorima i đacima riješi problem i nazove ih "'''''die kroatische Schule'''''!". Kod nas je i uvriježen naziv <nowiki>''</nowiki>[[Münchenski krug|''Münchenski krug'']]<nowiki>''</nowiki>
U tom užem krugu prijatelja, uz Račića, Hermana, Becića i Kraljevića, gravitiraju i strani umjetnici – ''Olszewksy, Kramstyk, Hoffer, Schulein, Unold'' i ''Eder'', dok su ''Weinberger'' i ''Pascin'' održavali vezu sa krugom i donosili novosti iz Pariza. Kušan je i opisao ovu minhensku boemu, u vremenu kada su nastajala najbolja djela našeg slikara :
"''Pored noćnih mudrih, žestokih i beskrajno dugih diskusija o umjetnosti, o smislu bivstvovanja i o ljubavi po zadimljenim atelijerima, restaurantima, kavana; bilo je skitnje gradom. Lutanja bližom i daljom okolicom, Isarskom dolinom, bavarskim bujnim šumama, bilo je prštavog kanervalskog smijeha i ludovanja, pomalo romantičnih poza, dosta erotike i sentimentalnih zanosa, pjevanje uz mlade djevojke u slatkom vinskom bunilu pod sjenicama i na mjesečini. Sve se odigravalo u zadahtalom tempu mamenog oduševljenja tih razuzdanih i kreposnih mjesečara koji žive od predivnih iluzija i najstrašnije zbilje, od snova, svetog uznesenja i bijednih, mršavih objeda, od nektara ljubavi i gorčine odricanja, sve se to odigravalo u fantastičnom i realnom umjetničkom ambijentu, gdje vječna veselost i salve grohota često skrivaju sjene i ponore tog najzamamnijeg i najmučnijeg poziva''."<ref>Vladislav Kušan, ''Josip Račić. u Ars et artifex / studije i eseji'', Zagreb, 1941.</ref>
[[Datoteka:Portret Pepice.jpg|thumb|''Portret Pepice,'' 1907.
''ulje na platnu''
Portret Račićeve sestre nastao je tijekom njegovih ljetnih praznika u Horvatima.
]]
Račić i Herman putuju na ljetne praznike kući preko [[Gardsko jezero|Laga di Garda]], [[Padova|Padove]] i [[Venecija|Venecije]]. Tu obojica se susreću sa koloritom moćnih [[Tintoretto|Tintorentta]] i [[Veronese|Veronesea]]. Kao najnaprednije djelo u impresionističkom, maneovskom stilu obično se smatra ''Portret starog prijatelja''.
Ljubo Babić je zapisao nekoliko crtica o tom Račićevom prijatelju i samoj slici :
"''Za vrijeme tih ferija drugovao je s nekim starim čudakom, željezničarom, koji je bio neke ruke autodidakt, pjevao pjesme i cifrao različitim šarama i drvenim primitivnim rezbarijama svoju kolibicu koja je izgledala kao neki fantastični kokošinjac. Račić ga je slikao i starčeva slika u cijelom opusu Josipa Račića ponajviše se udaljila u shvaćanju i svijetlijem koloru od drugih slika munchenske prirode. Ujedno se ta slika najviše približila živom i svježem načinu kasnijeg Maneta.''"<ref name=":1">Ljubo Babić, ''Josip Račić (1885. - 1908.)'', <nowiki>''Hrvatska revija''</nowiki>, I, Zagreb, 1930.</ref>
Do kraja te školske godine, u [[München|Münchenu]] i [[Zagreb|Zagrebu]], Račić naslikao niz svojih značajnih djela : '''''Damu u crnom, Portret Pepice i Portret starog prijatelja'''.'' Do kraja godine skuplja novac kako bi mogao otputovati u [[Pariz]], koji ga privlači sve više i više. U jesen upisuje treću školsku godinu koja će biti nepotpuna : biti će na Akademiji sve do 10. veljače 1908. Tada je bio u nešto boljem materijalnog pogledu nego prije, jer je dobivao od ''Zemaljske vlade'' stipendiju. Treba uz to pripomenuti i i pripomoć za koju se zna da je nekim slučajem došao u Ažbeovoj školi. Tamo je upoznao pruskog majora u penziji koji ga je silno zavolio, pa se sažalivši nad Račićevim skromnim materijalnim stanjem, odlučio da ga podupire sa 30 maraka mjesečno, i to tako tri godine. Račić mu se na takvoj pomoći oduživao crtežima i uljima, koji su nažalost, izgubljeni.
.
=== Treća školska godina (1907. - 1908.) ===
[[Datoteka:Josip Račić - Djevojka u bijelom.jpg|left|thumb|''Djevojka u bijelom'', 1908.
''ulje na platnu''
<nowiki>''Mala Fanny''</nowiki>, kako su joj tepali umjetnikovi prijatelji, je bila na kratko prva Račićeva djevojka.
]]Razdoblje zimskog semestra treće studijske godine razdoblje je najboljih Račićevih radova – '''''Portret gospođe u šeširu, Djevojka u bijelom, Djevojka pred ogledalom, Majka i dijete''''' i '''''Autoportret'''''. Babić je pisao o Portetu gospođe u šeširu, pritom detaljno opisujući Račićev stil :[[Datoteka:Josip Račić - Majka i dijete.jpg|thumb|''Majka i dijete'', 1908.
''ulje na platnu''
Jedna od najzanimljivijih Račićevih slika je nastala u jednom maloj skromnoj dvorišnoj sobi u Kurfugenstrasse.
]]
" ''Njegovo istinito konstatiranje, izvedeno virtuozno, nema ničeg senzacionalnog, ničeg uznemirenog. Potez mu jasno i točno obnima oblik, nigdje nije nametljiv, te mirnim zaokruženim, u sebi gotovim slikarskim izrazom sugerira život. Ti obični modeli, njihove glave, u bravuroznoj, gotovo starinskoj tehnici, djeluju više i jače negoli sve formalne ulickane ilustracije tobožnjih osjećanja. Sama su stvarnost''."<ref name=":1" />
U tom posljednjem minhenskom razdoblju rodila se i jedna, čini se, ozbiljna veza mladog slikara. Djevojka u bijelom, mala Fanny iz Turkenstrassea, koju je Račić slikao u svom ateljeu, bila je prva ozbiljna Račićeva veza, a sam Becić je pomišljao da su i njegov odlazak u Pariz i njegova smrt u vezi s tom ljubavi. Naime, Račić se zaljubio u kćerku vlasnika jedne vegetarijanske gostionice. Njen brat upozorio je jednom prilikom Račića neka pazi što radi, jer da će se inače obračunati s njim. Upravo iz straha od njenog brata vjeruje se da je Račić kupio revolver od Juliusa Gubea, s kojim je i živio neko vrijeme.<ref>Grgo Gamulin, ''Josip Račić'', Zagreb, 2010.</ref>
Račić piše i svom ocu o portretiranju ove djevojke, no njegova želja da ode u Pariz je jača od svega. Početkom 1908. piše mu kako odlazi u Pariz :
"''Sada Vam eto javljam nešto osobito važno. Ja naime putujem 8. veljače u Pariz. Razlog zašto putujem je ukratko radi moje naobrazbe, u mojoj umjetnosti i uopće. Ja bi Vam morao vrlo mnogo pisati ako bih htio da me sasma razumijete. Ali glavno je da znate da je to od velike važnosti za mene i za moju budućnost. I to znajte da sam ja čvrsto odlučio i da zasigurno putujem. (...) Ja hoću i moram da idem. Kad sam se posvetio umjetnosti, hoću da se pošteno posvetim.''"<ref>Josip Račić, ''Iz pisma Josipa Račića'', Zagreb, 1908.</ref>
== Odlazak u Pariz i smrt ==
[[Datoteka:Paris 1908 Rue-de-crimee-a-la-rue-mathis.jpg|left|thumb|Pariz 1908. godine, križanje Rue de Crimee i Rue Mathis]]
Račić stiže u [[Pariz]] 10. veljače 1908., i prvo živi sa svojim ujakom Franjom Zajcem (Rue de Acacias 28), pa kasnije u Avennue Carnot 25, da bi na kraju se preselio u Rue Abbee Gregoire 48. Zdenko Rus spominje da je Račić razmišljao upisati privatnu školu kod Katalonca Anglade, koji ga je želio primiti u školu besplatno, no na kraju od toga ništa nije bilo. Iz pisama Boži Lovriću može se vidjeti njegovo oduševljenje gradom. U Pariz stiže tijekom kaotičnog previranja na francuskoj umjetničkoj sceni (dolazak [[Kubizam|kubizma]] i [[Fovizam|fovizma]]), no to ga ne uznemirava previše pa ostaje vjeran sebi i svom stilu. U Parizu se susreće sa [[Ivan Meštrović|Meštrovićem]], koji kupuje njegove akvarele i Schüleinom, kojeg portretira. Odlazi u [[Louvre]] i kopira [[Francisco Goya|Goyinu]] ''Ženu s bijelim rukavicama'', a ostalo vrijeme luta gradom i u akvarelu bilježi grad i život oko sebe. Njegova najpoznatija pariška slika je svakako '''''Pont des Arts''''', mala slika poznatog pariškog mosta, koja će biti i njegova posljednja. Također javlja ocu da je uspio prodati jednu sliku. Kobnog dana se trebao naći sa Paolom Broch, starom poznanicom, koja ga je trebala upoznati sa jednom imućnom obitelji oko otkupa slika.<ref>Igor Zidić, ''Josip Račić'', Zagreb, 2009.</ref>
[[Datoteka:Josip Račić - Pont des Arts.jpg|thumb|''Pont des Arts,'' 1908.
''ulje na platnu''
Posljednja Račićeva uljana slika
]]
Baš zbog svih ovih činjenica teško je odrediti zašto je 20. lipnja 1908. odlučio izvršiti samoubojstvo u svojoj pariškoj sobi. Njegova smrt je uzbudila mnoge suvremenike koji su o njemu pisali mnoštvo eseja i osvrta, pa je tijekom godina postala sinonim misterija izmučenog umjetnika, no kasnije je poprimila realniji oblik. Navodili su se različiti uzroci smrti : od ubojstva na ulici sinfonskom cijevi, pa do samoubojstva zbog nesretne ljubavi iz Münchena ili suicida zbog neimaštine. Zamršenju cijelog slučaja je doprinijelo i Zajcevo pismo Račićevom ocu koje nije sačuvano u potpunosti, no u sačuvanom dijelu se navodi nekakav uzrok smrti. Također i policijski karton ovog slučaja je već davno nestao. Najizglednija je ona teorija da se ubio zbog duboke [[Klinička depresija|despresije]] koja je nastala zbog pogoršanja bolesti. Vjeruje se da je Račić u trenutku samoubojstva bolovao od [[Sifilis|sifilisa]].
Pogreb se održao u ponedjeljak, po kiši, a prisustvovali su samo gospođe Broch i Schmidt. Pokopan je u neoznačenom grobu i lokacija se ne zna do danas.
== Posmrtna sudbina ==
[[Datoteka:Josip Račić 1908.jpg|left|thumb|Josip Račić 1908.
]]
Račić je dobio svoju prvu izložbu tek 1918., 10 godina nakon smrti, u [[Muzej za umjetnost i obrt|Muzeju za umjetnost i obrt]], a kasnije i 1919., 1920., 1935., 1961., 1962., 1971., 1985., 1986., 2004., i veliku retrospektivu u [[Moderna galerija|Modernoj galeriji]] 2008.
Iako je još uvijek bio student i nepriznat umjetnik za vrijeme svoje smrti, kroz razvoj umjetnosti u Hrvatskoj, Račić je zaslužio svoje posebno mjesto. Iako je utjecao na svoje suvremenike u [[Münchenski krug|Münchenskom krugu]], nakon njegove smrti taj krug se raspada, a [[Miroslav Kraljević|Kraljević]] (koji će živjeti do 1913.) i [[Vladimir Becić|Becić]] se okreću [[Ekspresionizam|ekspresionizmu]] i [[Sezanizam|sezanizmu]] – a oni kasnije utječu na Prašku četvoricu. O njemu pišu Becić, Peić, Gamulin, Zidić, Horvat-Pintarić, Kušan, Krleža, Matoš te mnogi drugi. Bitno je istaknuti i Peićevu monografiju – on je osobno istražio mjesta odvijanja cijele ove priče te potražio Račićeve prijatelje iz djetinjstva i akademije kako bi dobio izvore iz prve ruke.
Sada u Zagrebu postoji studio Josip Račić koji se nalazi na Cvjetnom trgu, te nagrada časopisa "Vjesnik" za najbolje likovno ostvarenje u protekloj godini. Stalni postav [[Moderna galerija|Moderne Galerije]] u Zagrebu sadrži sva najbolja Račićeva djela.
.
.
.
.
== Galerija ==
<gallery>
File:Josip Račić - Djevojka u bijelom.jpg|''Djevojka u bijelom'', ulje na platnu, 1908.
File:Josip Račić - Portret starca.jpg|''Portret starca'', ulje na platnu, 1906.
File:Josip Račić - Portret djevojke.jpg|''Portret djevojke'', ugljen na papiru, 1906.
File:Josip Račić - Veliki ženski akt.jpg|''Veliki ženski akt'', ulje na platnu, 1907.
File:Josip Račić - Glava starice.jpg|''Glava starice'', ulje na platnu, 1906.
File:Portret Ciganke.jpg|''Portret Ciganke'', ulje na platnu, 1906.
File:Josip Račić - Autoportret I.jpg|''Autoportret'', ulje na platnum, 1905.
File:Portret Pepice.jpg|''Portret Pepice'', ulje na platnu, 1907.
File:Josip Račić - Portret starog prijatelja.jpg|''Portret starog prijatelja'', ulje na platnu, 1907.
File:Josip Račić - Na Seini.jpg|''Na Seini'', akvarel na papiru, 1908.
File:Josip Račić - Ženski portret.jpg|''Ženski portret'', ugljen na papiru, 1906.
File:Josip Račić - Muškarac u crvenom prsluku.jpg|''Muškarac u crvenom prsluku'', ulje na platnu, 1907.
File:Ženski akt, 1905..jpg|''Ženski akt'', ugljen na papiru, 1905.
File:Josip Račić - Portret Schüleina.jpg|''Portret Schüleina'', ulje na platnu, 1908.
File:Josip Račić - Dama u Crnom.jpg|''Dama u crnom'', ulje na platnu, 1907.
File:Josip Račić - Portret starog prijatelja II.jpg|''Portret starog prijatelja'', akvarel na papiru, 1907.
File:Josip Račić - Kavana na bulevaru.jpg|''Kavana na bulevaru'', akvarel na papiru, 1908.
File:Josip Račić - Djevojka pred ogledalom.jpg|''Djevojka pred ogledalom'', ulje na platnu, 1908.
File:Josip Račić - U Kavani.jpg|''U kavani'', akvarel na papiru, 1908.
File:Josip Račić - Djevojka sa šeširom.jpg|''Djevojka sa šeširom'', ulje na platnu, 1907.
File:Josip Račić - Place D'Etoile.jpg|''Place D'Etoile'', akvarel na papiru, 1908.
File:Josip Račić - Majka i dijete.jpg|''Majka i dijete'', ulje na platnu, 1908.
File:Josi Račić - Autoportret.jpg|''Autoportret'', ulje na platnu, 1908.
</gallery>
== Literatura ==
[[Kategorija:Hrvatski slikari|Račić, Josip]]
| |||