Božidar Kunc: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
sitnica
početak dorade
Redak 1:
{{radovi24}}
{{Infookvir skladatelj
|ime = Božidar Kunc
Line 18 ⟶ 19:
 
==Životopis==
Božidar Kunc rođen je 18. srpnja 1903. u Zagrebu kao četvrto dijete knjigovođe Rudolfa Kunca (1867. – 1932.), potomka obitelji Kunz van der Rosen iz Graza, i Ljubice Smičiklas (1873. – 1936.). Uz Božidara jedino je Mira Tereza Zinka (17. svibnja 1906. – 30. svibnja 1989.), kasnije čuvena operna pjevačica, doživjela zrelu dob.
Božidar Kunc odrastao je u okružju kućnog muziciranja zagrebačke građanske obitelji, Božidar od djetinjstva dobiva glazbenu poduku, a skladati počinje već s 12 godina. Kasnije studira glasovir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod [[Svetislav Stančić|Svetislava Stančića]] (diploma 1925.) te skladateljstvo u klasi [[Blagoje Bersa|Blagoja Berse]] (diploma 1927.). Zarana se afirmira kao skladatelj: nakon ugledne međunarodne Nagrade [[Zlatko Baloković]] za svoj ''Prvi violinski koncert'' (1928.) nižu se izvedbe njegovih djela u Hrvatskoj i inozemstvu (Berlin, Karlove Vàry, Frankfurt na Majni, Dresden gdje Staatskapelle izvodi ''Prvi glasovirski koncert'' sa skladateljem kao solistom, djelom koje će 1954. izvesti i Filadelfijska filharmonija pod vodstvom Eugena Ormandyja). Od 1929. Kunc djeluje na [[Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu|zagrebačkoj Muzičkoj akademiji]] kao nastavnik glasovira, korepetitor pjevača i voditelj opernog studija. [[Drugi svjetski rat]] prekinuo je uzlaznu putanju njegovih vanjskih uspjeha, no on i dalje intenzivno sklada i radi kao [[pedagog]].
Božidar je odrastao u glazbenom ozračju koje je poticao muzikalni otac (svirao je violončelo i pjevao) koji mu je i pružio primjereni glazbeni odgoj. Počeo je skladati u dobi od dvanaest godina, a od osamnaeste godine života radi to sustavno i kontinuirano. Premda je 1926. apsolvirao četverogodišnji studij prava, težište je njegova zanimanja glazba koju je studirao na Muzičkoj akademiji opredijelivši se za dva područja koja će ga zaokupljati čitava života: pijanizam i skladateljstvo. Diplomski ispit iz glasovira položio je 27. lipnja 1925. u klasi Svetislava Stančića, a diplomu iz skladateljstva stekao je 25. lipnja 1927. kod Blagoja Berse.
Godina 1951. presudna je prekretnica u životu Božidara Kunca, obrat koji će bitno utjecati na njegov život i stvaralaštvo. Na poziv sestre Zinke (tada Milanov), proslavljene [[opera|operne]] [[pjevač]]ice, odlazi u New York, gdje je Zinka angažirana na Metropolitan operi. Kunc će doživotno ostati njezin korepetitor i pratitelj na brojnim turnejama, istovremeno zarađujući sviranjem triangla u orkestru Metropolitana, kao pijanist u plesnoj školi [[Mia Čorak Slavenska|Mije Čorak Slavenske]] i privatnom podukom pjevača. Novi, teži životni uvjeti, intenzivan umjetnički angažman i osobni problemi djelomično vezani uz materijalnu egzistenciju, ozbiljno su narušili njegovo zdravlje, pa je neposredno nakon koncerta koji je sa Zinkom održao u Detroitu, podlegao srčanom udaru.<ref name="Kos-CD"/>
Na diplomskom koncertu 23. lipnja iste godine Božidar je nastupio kao skladatelj i pijanist izvodeći vlastite glasovirske skladbe i kao pratitelj sestre Zinke i violinista Ljerka Spillera. Neposredno nakon diplome počinje njegova bogata koncertantna i skladateljska karijera. Već 29. lipnja 1927. Zagrebačka filharmonija izvodi koncert posvećen njegovim djelima (Idila, kantata Na Nilu, Sonata za violončelo i glasovir), a iduće godine dobiva za svoj violinski koncert prestižnu međunarodnu Nagradu Zlatko Baloković.
 
Od 1929. Kunc djeluje i kao pedagog, podučavajući glasovir na Muzičkoj akademiji i korepetirajući pjevače. Desetak godina bio je i voditelj Opernog studija (1941. – 1951.).
Tridesetih godina Kunc bilježi nove međunarodne uspjehe na europskim festivalima: na međunarodnom festivalu u Dresdenu, 1934., Staatskapelle izvodi njegov Glasovirski koncert u h-molu sa skladateljem kao solistom (isto je djelo, 7. ožujka 1954., izveo Filadelfijski orkestar pod ravnanjem Eugènea Ormandyja); slijede zapažene izvedbe u Karlovim Váryma, Frankfurtu na Majni i Pragu. Uzlaznu putanju tih uspjeha prekida Drugi svjetski rat. Kunc tih godina i dalje sklada, a nakon završetka rata nastupa diljem Hrvatske i tadanje Jugoslavije kao solist i pratitelj pjevača, često i u improviziranim uvjetima.
Sudbonosna prekretnica u Kuncovu životu bila je 1951. godina kada je odlučio slijediti svoju sestru Zinku (tada Milanov) u Sjedinjene Američke Države. Prisna povezanost sa sestrom, tada već proslavljenom opernom primadonom, ali i nada u vlastitu međunarodnu karijeru (uz svijest o svom rubnom položaju u komunističkom jugoslavenskom režimu) – sve je to utjecalo na Kuncovu odluku. On se ubrzo uključio u koncertne turneje sa Zinkom, a trajno je ostao i njezin korepetitor za sve vrijeme njezina angažmana u Metropolitan operi. U okviru Zinkinih koncerata Kunc je svirao i kao solist, izvodeći najčešće vlastite skladbe. Ipak, njegovi su nastupi ostali u sjeni sestrine umjetnosti, a niti kao skladatelj nije uspio ostvariti onaj prodor na svjetsku skladateljsku scenu koji je očekivao.
Odlaskom u SAD bitno su se izmijenile vanjske okolnosti Kuncova života. Novi, u suštini nesigurni glazbenički status prisiljava ga, slično kao i tolike druge prije njega (među njima, npr. i Bélu Bartóka), na bitku za golu egzistenciju. Raspon njegove djelatnosti širok je i zato uzrok trajnom stresu.
Iz godine u godinu Kunc poduzima brojne turneje sa Zinkom po Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, svira na dobrotvornim koncertima i snimanjima, korepetira pjevače i prati ih na nastupima, muzicira u četveroručnom sastavu, a izvodi i dionice čeleste i triangla u orkestru Metropolitan opere. Dragocjeno vrelo prihoda bili su i satovi korepeticije u baletnoj školi Mije Čorak Slavenske (premda je taj posao doživljavao kao nedostojan svog pijanističkog ranga).
S dijelom prijatelja iz Zagreba i dalje održava kontakte, a njima se u Americi pridružuju i novi. Uz svestran i intenzivan umjetnički angažman posljednje su godine njegova života otežane i osobnim lutanjima i krizama. Nakon braka s Karlom r. Račić (kasnije udatom Cizelj) koja je do smrti čuvala njegovu zagrebačku umjetničku ostavštinu (danas u Hrvatskom glazbenom zavodu), i američke bračne veze s bolničarkom Ruth Higgins iz koje je potekao sin Douglas, Kunc je 1959. upoznao DeEldu Fiebelkorn (r. 1923.) i u braku s njom, uz kćerkicu Ivanu Joy, našao sreću i umjetničko nadahnuće.
Posljednji nastup Božidara Kunca bio je u prepunoj Fordovoj dvorani u Detroitu, 1. travnja 1964. godine. Detroitski simfonijski orkestar kojim je ravnao Sixten Ehrling izvodio je, uz Zinkino sudjelovanje, djela međunarodnog i hrvatskog repertoara. U žarištu ove dobrotvorne priredbe bila je izvedba Kuncova Glasovirskog koncerta u h-molu sa skladateljem kao solistom. Neposredno nakon koncerta Kunc je umro, pogođen srčanim udarom.
Prijatelji ga pamte kao živahnog, uvijek susretljivog i duhovitog čovjeka i genijalnog improvizatora.<ref>[http://mic.hr/products/string-quartet-in-f-major-op-14 www.mic.hr – Koraljka Kos: »Božidar Kunc: Gudački kvartet u F-duru op. 14«], pristupljeno 8. srpnja 2016.</ref>
== Glazbeno stvaralaštvo ==
Opsežni opus Božidara Kunca obuhvaća sve glazbene vrste osim opere. U žarištu njegova zanimanja je glasovir kojem je posvetio četiri sonate i oko 90 drugih skladbi (programni ciklusi, bagatele, nokturni, preludiji, tokate, stilizirani plesovi, glazba za djecu i o djeci). Glasovir je os Kuncovih komornih radova koji dijelom pripadaju klasičnoromantičkim komornim sastavima (violinska sonata, sonata za violončelo i glasovir, glasovirski kvartet i kvintet), a dijelom su kraće skladbe. Ponekad mu skladatelj povjerava ulogu protagonista u djelima posebnih sadržaja kao što su Dva poglavlja iz knjige o Jobu, Dvije plesne improvizacije, Tri epizode za glasovir i gudački orkestar, Baletna scena za dva glasovira i ciklus Za klavir i udaraljke. Kuncov omiljeni instrument razvija snažnu glazbenu energiju u blještavo orkestriranom, virtuoznom Prvom koncertu za glasovir i orkestar (drugi nije dovršen).