Milutin Milanković: razlika između inačica

| fusnote =

}}

 

Otkrio je da su [[period]]ične promjene [[ekscentricitet]]a [[Zemljina putanja|Zemljine putanje]] i [[Nagib osi|nagiba Zemljine osi]] uzrok dugoročnih [[Klimatske promjene|klimatskih promjena]], to jest nastanka i nestanka [[Ledeno doba|ledenih doba]] ([[Milankovićevi ciklusi]]). Ustanovio je osnovni period od približno 100 000 [[godina]] i sekundarne periode od približno 400 000 i 125 000 godina, u kojima zbog promjene ekscentriciteta Zemljine putanje nastaju značajne promjene primljene količine [[Sunčeva svjetlost|Sunčeva zračenja]] ([[insolacija]]) ili [[Sunčeva konstanta|Sunčeve konstante]]. Osim toga našao je i period promjene [[nagib osi|nagiba Zemljine osi]] od približno 41 000 godina ([[Zemljina precesija]]), koji dovodi do smanjenja Sunčeva zračenja u višim [[Zemljopisna širina|zemljopisnim (geografskim) širinama]]. Po njemu su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu ([[Milankovic (krater)|Milankovic]]) i [[planetoid]] ([[1605 Milankovitch]]). <ref name="HE"/>

 

[[datoteka:Zemljin zakret perihela.jpg|mini|desno|300px|Utjecaj [[Zemljina precesija|Zemljine precesije]] na [[godišnja doba]].]]

 

=== Srednje godine ===

 

Već [[1912.]], njegova zanimanja su se usmjerila k proučavanju [[Sunce|Sunčeve]] klime i [[planet]]arnim [[temperatura]]ma. Dok je bio interniran u Budimpešti, Milutin Milanković je posvetio svoje vrijeme radu na ovom polju, i do kraja rata je završio [[monografija|monografiju]] o ovom problemu, koja je objavljena [[1920]]., u izdanju [[JAZU]] u [[Pariz|Parizu]], pod naslovom ''Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire'' (''Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima''). Rezultati ovog rada su mu donijeli značajnu reputaciju u znanstvenom svijetu, posebno zbog njegove krivulje [[insolacija|insolacije]] na Zemljinoj površini. Ova Sunčeva krivulja nije potpuno prihvaćena sve do [[1924.]], kada je veliki meteorolog i klimatolog [[Wladimir Köppen]] sa svojim zetom, [[Alfred Wegener|Alfredom Wegenerom]], predstavio krivulju u svom radu, pod naslovom ''Climates of the geological past''. Poslije ovih prvih priznanja, Milanković je [[1927.]] pozvan surađivati u dvije važne publikacije: prva je bila priručnik iz klimatologije ([[Njemački jezik|njem]]. ''Handbuch der Klimatologie''), a druga je bila priručnik iz [[geofizika|geofizike]] (njem. ''Guttenberg's Handbuch der Geophysik''). Za nju je napisao uvod ''Mathematische Klimalehre und astronomische Theorie der Klimaschwankungen'' (''Matematička nauka klimata i astronomska teorija varijacija klimata''), objavljen [[1930.]] na [[njemački jezik|njemačkom]], a [[1939.]] preveden na [[ruski jezik|ruski]]. Ovdje je teorija planetarnih klimata dalje razvijena sa posebnim podacima o Zemlji.