Biskup: razlika između inačica

Dodano 38 bajtova ,  prije 6 godina
bez sažetka
m (uklonjena promjena suradnika 93.136.16.76 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Srdjan m)
No edit summary
{{stilska dorada}}
{{poveznice}}
'''Biskup''' ([[grčki jezik|grč.]] ''{{polytonic|ἐπίσκοπος}}'' ''epískopos'': ''nadzornik'', ''pazitelj''). Po učenju Crkve biskupi su nasljednici [[apostol]]a. Jedino oni mogu zarediti [[svećenik|svećenike]]; mogu valjano udijeliti i biskupsko ređenje, tj. zarediti ljude za biskupe.
== Povijest biskupa ==
 
Biskup je svećenik (prezbiter) koji je primio puninu svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Naime, na pedeseti dan nakon [[Uskrs]]a (Pedesetnica, grč. Pentekost - paralelno sa starozavjetnim Blagdanom sjenica, koji se slavio pedeseti dan nakon Pashe, u sjećanje na prvo veće molitveno okupljanje Izraela nakon Prijelaza, tj. Pashe preko Crvenog mora u bijegu iz egipatskog ropstva) je - kako opisuje [[Biblija]] Novog zavjeta u 2. poglavlju Djela apostolskih - na apostole okupljene u Jeruzalemu[[Jeruzalem]]u sašao [[Duh Sveti]]. Apostoli su rukopolaganjem prenosili ondje primljenu karizmu na poglavare mjesnih crkava koje su osnivali; za te se poglavare ubrzo ustalilo grčko ime episkopi, tj. u hrvatskoj verziji biskupi. Priznaje se [[apostolsko nasljeđe]], tj. "apostolska tradicija" onoj osobi koju je za biskupa rukopoložio valjano zaređeni biskup, te svaki biskup posjeduje dugački popis svojih prethodnika u apostolskoj sukcesiji, koji kroz stoljeća dolazi do imena jednoga od apostola.
 
Zajednica kršćana koja na čelu ima biskupa naziva se "mjesna crkva" ili [[biskupija|biskupija]]. Ako neki biskup zaredi drugu osobu za biskupa protiv volje [[papa|Pape]] (tj. u pravoslavnim Crkvama protiv volje mitropolita/patrijarha), zapada u tzv. šizmu ili raskol - makar pritom on i vjernici dotične mjesne crkve možda i zadrže katoličku vjeru (crkvena podjela koja uključuje također i neslaganja u pitanjima vjere naziva se hereza, hrv. krivovjerje). Najpoznatiji i do danas neiscjeljeni takav raskol je onaj sa grčkom crkvom iz [[11. stoljeće|11. stoljeća]] (koju su slijedili oni narodi koji su bili crkveno povezani sa Bizantom - od Srba do Rusa); pritom valja obratiti pažnju na zapanjujuću činjenicu da - kako priznaje Katolička Crkva - pravoslavni u gotovo tisuću godina raskola nisu zapali i u herezu, makar uopće nisu sudjelovali na koncilima nakon raskola u XI11. stoljeću (uobičajeno je u prošlosti bilo govoriti o "protestantskim hereticima i pravoslavnim šizmaticima", takva se terminologija danas rjeđe koristi kako se ne bi kršćanska braća nalazila uvrijeđenima).
 
Osoba se smatra katolikom, ako je u vjerskom jedinstvu s jednim od biskupa (ordinarija) koji je u jedinstvu s Papom. [[Svećenik]], čak i ako je valjano zaređen, smije vršiti javne bogoslužne radnje ("dijeljenje sakramenata") jedino ako ima dopuštenje nekog mjesnog biskupa - ta se dopuštenje naziva "inkardinacija", tj. vezanost za ruku.
 
Gore navedeno odgovara nauku kako Katoličke crkve, tako i Istočnih (pravoslavnih) crkava; te također tzv. orijentalnih crkava (egipatski[[egipat]]ski, etiopski i eritrejski koptiKopti, sirijski i indijski jakobiti, armenski i gruzijski kršćani). Tako je npr. član Rumunjske pravoslavne crkve ona krštena osoba, koja je u jedinstvu sas jednim od episkopa koji je u jedinstvu sa Patrijarhom Rumunjske; pravoslavni svećenici smiju djelovati samo pod vlašću nekog od lokalnih episkopa. Protestanti, uz neke iznimke, posve zabacuju nauk o apostolskoj sukcesiji.
 
== Stav Katoličke Crkve ==
 
Katolička crkvaCrkva službeno priznaje apostolsku sukcesiju nekim crkvamaCrkvama u raskolu, prije svega istočnim (pravoslavnim i tzv. orijentalnim) crkvama, te tzv. [[Starokatolička crkva|starokatolicima]] (dio katolika koji je u tzv. Kulturkampfu[[Kulturkampf]]u nakon ujedinjenja Njemačke u XIX. stoljeću pristao da se odcijepi od Rima), te se njihovi biskupi uzimaju za prave biskupe, a onda i svećenici za prave svećenike. Katolicima je kanonski dopušteno da u ozbiljnim situacijama zatraže ispovijed, pričest i posljednju pomast kod pravoslavaca - ponegdje su pravoslavci čak spremni i pružiti takve "usluge". Unutar crkavaCrkava u raskolu, ponekad dođe do daljnjih raskola: tako je povodom liturgijske i organizacijske reforme provedene za vrijeme cara [[Petar I. Aleksejevič Romanov|Petra Velikog]] nastao značajan raskol kod Rusa, kada je otprilike četvrtina vjernika odbila reformu ("[http://en.wikipedia.org/wiki/Old_Believers starovjerci]") i uspostavilo vlastitu crkvenu hijerarhiju. Kod Grka[[Grk]]a je sličan raskol nastao prilikom prihvaćanja gregorijanskog kalendara od strane države i pravoslavne crkve [[1924]]. godigodine, te su tri grčka biskupa bila postali vođama tzv. "[http://en.wikipedia.org/wiki/Greek_Old_Calendarists starokalendaraca]"; taj raskol među grcima traje do danas, i samo je jedan u ovećem broju podjela u nacionalnim pravoslavnim crkvama.
 
Postoji i znatan broj malih crkvenih zajednica čiji se poglavari pozivaju na apostolsku sukcesiju primljenu pod manje ili više sumnjivim okolnostima, te takvih tzv. egzotičnih biskupa ima između tisuću i dvije tisuće.
 
Prema buli [http://www.papalencyclicals.net/Leo13/l13curae.htm ''Apostolicae Curae''] pape [[Lav XIII.|Lava XIII.]] iz 1896. [[Katolička Crkva]] ne priznaje apostolsku sukcesiju [[Anglikanska zajednica|anglikancima]] zbog promjena u shvaćanju euharistije i svetog reda koje se dogodilo za kralja [[Edvard VI.|Edvarda VI.]] Pregovore koji su u nekim trenucima davali nadu da bi mogli uroditi pomirenjem, zakompliciralo je ređenje jedne (prve) žene za anglikanskog biskupa [[2006]]. godine. U kršćanskoj tradiciji nisu niti u jednom ranijem razdoblju postojale [[žene]] - biskupi; te većina teologa smatra kako je sam [[Isus]] izborom Dvanaestorice (Lk 6,13, Mk 3,14, Mt 10,1) naznačio kako za svećeničku službu želi isključivo muškarce - kako je to bio slučaj i ranije u Izraelu. Za Katoličku crkvu to je pitanje definitivno riješeno, [[Dogma|dogmom]] koju je [[1994]]. godine proglasio papa [[Ivan Pavao II.]], u Apostolskom pismu "Ordinatio Sacerdotalis"<ref>http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/sakramentimnu/574-reenje-ena-zatvoreno-pitanje/] katolik.hr "Ređenje žena - zatvoreno pitanje"</ref>. Do druge polovine dvadesetog stoljeća takvo stajalište uopće nije bilo dovođeno u pitanje.
 
Većina protestantskih zajednica uopće nema svećenike ([[engleski jezik|eng.]] "priest"), nego samo starješine (eng. "pastor"), te posve odbacuju nauk o apostolskoj sukcesiji. Među protestantima ima slučajeva da se više starješinske službenike naziva "biskup", ali je sličnost sa biskupima iz crkava sa apostolskom sukcesijom samo vanjska. Također se i u relativno čestim raskolima unutar protestantskih zajednica pitanje apostolske sukcesije uopće ne postavlja.