Rimski papa Pio IX na Vatikanskom saboru 18.07.1870. godine proglasio je kao od Boga objavljenu istinu novi nauk o svojoj nepogrešivosti i svevlasti nad cijelom crkvom. Određen broj biskupa bili su u opoziciji tim učenjimanaučavanjima na vatikanskom saboru. Biskupi hrvatskih zemalja iz banovine i Hrvatskog primorja su pristajali uz opoziciju. U ime hrvatskih biskupa govorio je biskup Strossmayer gdje je izrekao pet govora protiv Papine nepogrešivosti i svevlasti. Strossmayerov nastup smatra se vrsnim primjerom govorništva. U predvečerje svečane sjednice 18.07.1870. godine svi biskupi opozicije, a tu su bili i hrvatski biskupi s Strossmayerom na čelu zaključili su da uopće neće doći na svečanu sjednicu već da će iste večeri otići iz Rima, a Papi će samo javiti da su napustili Rim, jer bi na svečanoj sjednici po savjesti morali glasati protiv novog nauka. Svi su potpisali pismenu izjavu te su istu večer otputovali iz Rima. Prema tradiciji na povratku iz Rima prvi put je spomenuta "Stara Crkva", a izrekao ju je Ignaz Dolinger kad je s nadbiskupom G. Scher-om odlučio da se "prihvate posla" na što je Dolinger odgovorio "Za staru Crkvu". S Odlukom o Papinoj svevlasti nisu se složili teolozi na teološkom fakultetu u Bonnu, Breslau, Pragu, Luzernu i Munchenu. Više od 300 delegata iz evropskih zemalja sastaje se u Munchenu od 22. do 24. Rujna 1871. godine na prvom starokatoličkom kongresu na kojem je donesena odluka da se osnuje samostalna crkvena organizacija pod nazivom Starokatolička Crkva. Kongresu je predsjedavao Dr. Ivan Fr. Schulte.
Nakon kongresa 1871. godine u Munchenu širom Europe se osnivaju nacionalne Crkve pod imenom Starokatolička Crkva ili nekim drugim imenom. Nakon samo tri godine Njemačka broji oko 70000, Švicarska 73000, Austrija 20000, Poljska 15000 vjernika. Povod nastanku Hrvatske Starokatoličke Crkve uzima se kao izdavanje novog crkvenog zakonika Rimokatoličke crkve 1917. godine koji stupa na snagu 1918. godine. U tom zakoniku rimski Papa proglašava, pod prijetnjom Božjeg prokletstva sve sredovječne crkvene zakone obuhvaćene reformom koje su tražili kršćani katolici. Sljedeći razlog je proglašavanje Crkve latinskom s redovitom uporabom latinskog jezika, vrhovna uprava je talijansko-latinska.
