Giambattista Vico: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 15:
| potpis =
}}
'''Giambattista Vico''' ili '''Giovan Battista''' ([[Napulj]], [[23. lipnja]] [[1668]]. - [[Napulj]], [[23. siječnja]] [[1744]].), je bio [[Italija|talijanski]] [[filozof]], [[Govorništvo|govornik]], [[Estetika|estetičar]], [[sociolog]], [[povjesničar]] i [[pravnik]].
 
Kritizirao je širenje i razvoj suvremenog [[Racionalizam|racionalizma]] i bio apologet klasične antike. Vico je najpoznatiji po svom glavnom djelu "''Nova znanost''" ([[latinski|lat.]] ''Scienza Nuova'', [[1725.]]).
 
Vico je preteča sustavnog i složenog razmišljanja, za razliku od kartezijanske analize i drugih vrsta redukcionizma. Nadalje, Vicu može biti pripisana prvo izlaganje temeljnih aspekata društvene znanosti i [[Semiotika|semiotike]], iako njegovi pogledi ne moraju nužno utjecati na prve socijalne znanstvenike.
 
On je također poznat po mišljenju ''Verum esse ipsum factum'' ([[hrvatski|hrv.]] ''Istina je sama po sebi činjenica''), prijedlog koji se percipira kao rani primjer konstruktivističke [[Epistemologija|epistemologije]]. Smatra se kako je Vico označio početak moderne [[Filozofija povijesti|filozofije povijesti,]]; iako se termin ne nalazi u njegovim tekstovima, Vico govori o ''povijesti filozofije pripovijedanoj filozofski''. Iako nije bio historicist, interes za Vica se obično nalazi kod historicista, kao što su Isaiah Berlin i Hayden White.
 
== Životopis ==
 
Giambattista Vico je rođen u [[Napulj]]u, [[23. lipnja]] [[1668.]] godine. Pohađao je više gimnazija, ali zbog lošeg zdravlja i nezadovoljstva prema isusovačkoj skolastici, počinje se školovati doma. Dokazi iz njegova [[Autobiografija|autobiografskog]] djela ukazuju na vjerojatnost kako je Vico uglavnom bio samouk. Vico je primiostekao formalno visoko obrazovanje na Sveučilištu u Napulju, gdje je diplomirao [[1694.]] kao doktor civilnog i kanonskog prava.
 
U razdoblju od [[1686.]] do [[1695.]] bio je tutor u obitelji markiza Rocce u Vatolli. Godine [[1699.]], oženio je prijateljicu iz djetinjstva, Teresu Caterinu Destito te je predavao govorništvo na Sveučilištu u Napulju.<ref name = "sep">{{engl}} [http://plato.stanford.edu/entries/vico/ '''Giambattista Vico''' - Stanfordska enciklopedija filozofije (''Stanford Encyclopedia of Philosophy'')], pristupljeno 8. rujna 2016.</ref> Tijekom svoje karijere, Vico će težiti, ali nikada postići, respektabilnijem mjestu u sudskoj praksi. Godine [[1734.]] je imenovan kraljevskim povjesničarom, [[Karlo III., španjolski kralj|Karla III.]], kralja Napulja, dobivši plaću koja nadmašuje onu koju je imao kao profesora. Vico je zadržao mjesto predavača govorništva sve do [[1741.]] kada se umirovljuje.
Redak 31:
=== Djelovanje ===
 
Njegovo glavno djelo je "''Nova znanost''" ([[latinski|lat.]] ''Scienza Nuova'', [[1725.]]).<ref name = "sep"/> Glavna ideja je kako je istina čin te se postavlja kao princip povijesti; ona je napravljena od strane ljudi, i zato je ljudi u potpunosti mogu razumjeti, isto kao i [[Matematika|matematiku]], koja je proizvod ljudske [[Imaginacija|imaginacije]]. Vico predlaže istraživanje [[Tradicija|tradicije]], [[Mitologija|mitologije]] i [[jezik]]a kao metode za istraživanje povijesti.
 
Za njega se vjeruje kako je bio pionir [[Etnologija|etnologije]]. Po Vicu povijesni tijek prati slični uzorak, unutar svih nacija; iako ne u svim detaljima. Prvi su ljudi razmišljali u mitskim oblicima, ''općenitost mašte'' ([[latinski|lat.]] ''universali fantastici'') ili poetske ličnosti. Sve nacije počinju s ''maštom'' ([[latinski|lat.]] ''fantasia''), snagom imaginacije i vremenom [[bog]]ova koji su potrebni da bi se razumio svijet. Nakon toga dolazi drugo doba u kojemu se ''mašta'' koristi kako bi se kreirale socijalne institucije i [[heroj]]i se koriste da bi se inspirirale moralne vrline. Treće i završno doba je doba [[racionalnostRacionalizam|racionalnosti]]i, u kojemu čovječanstvo upada unutar ''barbarizma reflekcije'' ([[latinski|lat.]] ''barbarie della reflessione''). Prema Vicu, postoje bogovi, heroji i ljudi; koji se ponavljaju unutar svijeta nacija, stvarajući ''idealnu cjelovitu povijest'' ([[latinski|lat.]] ''storia ideale eterna'').
 
Kao teoretičar prava istraživao je odnos povijesti prava i ljudskog mišljenja, a rezultate tih istraživanja izložio je u knjizi ''Općenito pravo''. Povijest je pokušao objasniti kao proces koji teče po određenim zakonima, od kojih je jedan cikličko smjenjivanje uspona i padova.