Urea: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
E.coli (razgovor | doprinosi)
jezični ispravci, pročišćena ponavljanja, dodana slika uree, ažuriran podatak o svjetskoj proizvodnji uree
Redak 4:
==Osobine i svojstva==
 
[[Datoteka:Sample_of_Urea.jpg|mini|desno|Urea u obliku granula]]
Najvažniji je derivat ugljične kiseline. Bezbojni kristali, tale se pri 132,7°C, lako se otapaju u vodi i [[alkohol]]u.
 
Urea je diamid jer se karbonilna skupina veže s dvije amino-skupine. Može se smatrati diamidom ugljične kiseline, dok je monoamid nestabilna karbaminska kiselina (N<sub>2</sub>NCOOH). Zbog svog odnosa prema karbaminskoj kiselini urea se često naziva karbamidom.
 
Urea je konačni dušični proizvod metabolizma [[Bjelančevine|bjelančevina]] u čovjeka i mnogih životinja, a nađena je i u nekim biljkama. Nastaje u [[jetra|jetri]] iz [[amonijak]]a, produkta razgradnje bjelančevina, i [[Ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] u [[Ciklus uree|ciklusu uree]], a iz tijela se izlučuje preko [[bubreg]]a s mokraćom[[urin]]om. Odrastao čovjek je izlučuje urinom oko 28-30 grama uree u 1jednom danu (24h). Ona nastaje u jetrima iz [[amonijak]]a i [[Ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] ornitinskim ciklusom. Organizam sintetizira ureu iz [[amonijak]]a, produkta razgradnje proteina.
 
ZagrijavanjeZagrijavanjem uree,se urea raspada se na ugljikov dioksid i amonijak, što se zove „amonijačno[[amonijačno vrenje“vrenje]].
 
Urea u tlu u reakciji s vodom prelazi u topljivu sol - [[amonijev karbonat]].
 
Hidrolizom uree nastaje amonijev karbonat.
 
==Dobivanje==
 
[[File:Urea Synthesis Woehler.png|none|380px]]
Prije razvoja tehničkih metoda sinteze i njene upotrebe, koji je uslijedio u novije vrijeme, urea je bila zanimljiva prvenstveno zbog toga što je ona glavni konačni produkt metabolizma dušika u sisavaca i izlučuje se u urinu.
 
Ureu jeGodine [[1773.]]g. [[Francuska|francuska]] kemičarka [[Hilaire Rouelle]] izolirala je ureu iz [[urin]]aurina, premda nije bila sve do [[1799.]] nije bila potpuno karakterizirana niti imenovana ureom, kada je pobliže ispitana i određena su joj fizikalna svojstva. Prvi ju je vjerojatno sintezirao John Davy, brat Sir Humphrey Davya. On je [[1811.g.]] načinio fozgen djelovanjem sunčanog svjetla na smjesu klora i ugljikova monoksida, a [[1812.g.]] objavio je da dobiveni produkt reakcijom sa suhim amonijakom daje krutu tvar, koja ne razvija ugljikov dioksid kad se na nju djeluje octenom kiselinom, pa prema tome nije amonijev karbonat. Svoj produkt Davy nije identificirao kao ureu, pa je zasluga za sintezu uree pripala njemačkom kemičaru [[Friedrich Wöhler]]u, koji je [[1828.g.]] opazio da je produkt dobiven kuhanjem otopine amonijeva cijanata s vodom identičan s ureom izoliranom iz urina.
 
Urea je prva organska tvar (prvi sintetizirani organski spoj) dobivena sintezom od anorganskih tvari/spoja (amonijeva cijanata);. tomTime je sintezomtime njemačkipobijena kemičardotadašnja F. Wohler [[1828.]]g. pobio dotadašnje mišljenje i vitalističkuvitalistička teorijuhipoteza da organski spojevi mogu nastati samo od organizama (i u živim stanicama organizama) pod utjecajem i djelovanjem „životne"životne sile“sile" ite timeje utroutrt put razvoju organske kemije.
 
Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira zagrijavanjem smjese amonijaka i [[ugljikov dioksid|ugljikovog dioksida]] pod tlakom. GodišnjeU se2012. proizvedegodini nekolikokapacitet 100,000,000svjetske proizvodnje uree bio je oko 184 milijuna tona.<ref>{{cite web |url=http://www.ceresana.com/en/market-studies/agriculture/urea/ |title=Market Study Urea |publisher=Ceresana.com |year=2012 |language=engleski |accessdate=18. rujna ureje2016.}}</ref>
 
==Uporaba==
Redak 32:
Osim toga, služi kao jeftin izvor dušika u hranidbenim podlogama za industrijske mikrobne procese, za proizvodnju melamina, umjetnih smola (ureaformaldehidne smole), polimernih materijala (aminoplasti), ljepila, u manjoj mjeri lijekova i eksploziva te u kozmetici.
 
==IzvorIzvori==
 
* ''Tehnički leksikon'', Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: [[Zvonimir Jakobović]]. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 931.
{{Izvori}}
 
[[Kategorija:Organski spojevi]]