Nikola Šop: razlika između inačica

[[Datoteka:Epitaf-na_grobu_Nikole_Šopa_na_Mirogoju_u_Zagrebu.jpg|mini|Epitaf na grobu Nikole Šopa na Mirogoju u Zagrebu]]

== Kritika ==

Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, više nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodusnošću, poput [[Marko Krneta|fra Marka Krnete]] iz [[Ivo Andrić|Andrićeve]] [[novela|novele]], Šop upućuje svoje stihove [[Isus Krist|Isusu]] bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromašnog sina” ([[1926]].), “Isus i moja sjena” ([[1934]].), “Od ranih do kasnih pijetlova” ([[1939]].) i “Za kasnim stolom” ([[1943]].), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” ([[1943]].), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje ce nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” ([[1957]].) i “Astralije” ([[1961]].). U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula [[kozmička dimenzija|kozmičku dimenziju]] i otkrila svoju estetsku vrijednost.