Diktatura proletarijata: razlika između inačica

'''Diktatura proletarijata''' je revolucionarna vlast [[proletarijat]]a, radničke klase. U [[marksizam|marksizmu]] je to politički sustav koji revolucionarnim prevratom uspostavlja radnička klasa u prijelaznom[[socijalizam|socijalizmu]], kojega se definira prijelaznim razdobljurazdobljem od [[kapitalizam|kapitalizma]] kprema [[socijalizamKomunizam|socijalizmukomunizmu]] (komunisti uglavnom ne pristaju da imenom "komunizam" nazivaju državni poredak kojega vode, i u koji još nije ostvareno idealno stanju socijalne pravednosti i obilja kojega oni nastoje ostvariti u nekoj nedefiniranoj budućnosti).

Radi se o općoj vlasti koju ostvaruje radnička klasa, često u savezu sa seljaštvom i ''ostalim radnicimaradnim ljudima'', nakon zbacivanja s vlasti [[buržoazija|buržoazije]] i ostalih ''izrabljivačkih klasa'', a koju karakterizira razbijanje starih institucija vlasti klasnog društva i oblikovanje novih (komunistički sociolozi su prepoznali da sami komunisti zapravo preuzimaju ulogu buržoazije u društvima kojima stupaju na čelo, ali je to uglavnom tabu-tema za komuniste). Ovaj marksistički pojam je označavao prijelaznu [[socijalizam|socijalističku]] državu između [[kapitalizam|kapitalističkog]] društva i besklasnog [[komunizam|komunističkog]] društva. Kroz "prijelazno razdoblje", koje je u praksi trajalo desetljećima i nikako nije završavalo, [[država]] je trebala biti revolucionarna diktatura proletarijata.<ref>[http://www.marxists.org/archive/marx/works/1875/gotha/ch04.htm marxists.org] ''Critique of the Gotha Programme'' (1875) Karl Marx </ref>

Diktaturom proletarijata radnička klasa (objektivno: komunisti kao radnička partija) ostvaruje svoju dominantnu ulogu u društvu. Ako se usporedi s različitim oblicima [[diktatura|diktature]], diktatura proletarijata kao povijesni tip najbliža je pojmu »narodne demokracije«, te je treba lučiti - smatraju komunisti - od različitih drugih oblika diktatura koje nerijetko isključuju svaki [[demokracija|demokratski]] element. Karakteristična preobrazba koju donosi diktatura proletarijata odvija se ponajprije u promjeni društveno-ekonomskih odnosa društva, čiji je vanjski oblik političkog sustava koji može biti različit bilo po svojoj organizaciji, ili po metodama. Različiti politički oblici diktature proletarijata u pojedinim zemljama imaju svoj korijen u različitosti socijalne i ekonomske strukture tih zemalja, različitosti dostignute razine ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja, različitosti političkih tradicija, shvaćanja, običaja, različitosti načina i putova kojim su provedeni prijašnji društveni preobražaji i, posebno, različitosti načina i putova kojim je otpočeo njihov konkretan socijalistički preobražaj.

Posljedica razvoja [[socijalizam|socijalističkih]] snaga i jačanje njihova utjecaja na društvena kretanja je i veća različitost političkih oblika diktature proletarijata; osim oblika revolucionarne diktature, diktatura proletarijata ne isključuje mogućnost iskorištavanja oblika parlamentarne vlasti u kojoj presudan utjecaj ostvaruje radnička klasa (tj. i opet: komunistička partija, kao radnička i ujedno jedina zakonom dopuštena partija) sa svojim osnovnim ekonomsko-političkim zahtjevima a isto tako uključuje i razne prijelazne oblike ondje gdje proletarijat predvođen komunističkom partijom osvaja odlučujuće političke pozicije relativno mirnim putem. U tom smislu, diktatura proletarijata jest svaki politički sustav prijelaznog doba (od kapitalizma k socijalizmu) u kome neposredni i dugoročni ekonomski i ostali interesi radničke klase — to jest proizvođača koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju — predstavljaju rukovodeći princip cjelokupne njegove političke, ekonomske i društvene aktivnosti <ref>Program bivšeg [[SKJ]]</ref>. Teorija diktature proletarijata proizlazi iz marksističke teorije klasa i [[klasna borba|klasne borbe]]. Na temelju uopćavanja iskustva revolucionarne borbe proletarijata, osobito revolucionarnog kretanja u vrijeme [[Pariška komuna|Pariške komune]], Marx i Engels su razrađivali i projekt ostvarivanja proleterske države. Oni su pritom govorili o »osvajanju demokracije« te općenito o nužnosti proleterske revolucije. Marx je isticao da se ne može uspostaviti proleterska država a da se pri tom ne eliminiraju institucije vlasti buržujske države.

U polemici s tzv. revizionističkim teorijama (Kautsky, Cunow, Renner), [[Boljševizam|boljševički]] vođa [[Lenjin]] razvija dalje teoriju diktature proletarijata. Kako u klasnom društvu ne može biti istinske demokracije, smatra Lenjin, diktatura proletarijata ima zadatak da, ostvarujući »proletersku demokraciju«, izopći iz demokracije klasu ugnjetača (»ugnjetavanje ugnjetača«). U ''Državi i revoluciji'' (1917) Lenjin zastupa stav da diktatura proletarijata nestaje s odumiranjem proleterske države kao [[država|države]], što je omogućeno tek u punom [[komunizam|komunizmu]]. Tada, naime, odumire i demokracija kao politički oblik da bi se stvarno zbivala kao praksa.

Članstvo komunističke partije, u svojstvu tzv. "elite radničke partije" u svakoj povijesno ostvarenoj diktaturi proletarijata znatno profitira od svojeg elitnog položaja - te osim socijalnog utjecaja komunisti ostvaruju znatno bolje prihode, imaju bolji pristup školovanju i zdravstvenim uslugama za sebe i članove svojih obitelji, ite u velikoj mjeri preuzimaju u diktaturi proletarijata položaj koji odgovara položaju buržoazije u kapitalističkim ekonomijama.

"Sumnjivi elementi" - pripadnici "poraženih klasa", režimu neskloni intelektualci, pripadnici vojnih formacija poraženih u revoluciji i njihovi bliski rođaci - imaju status građana drugog reda: oni su učestalo predmet "sigurnosnih obrada" policije, koja o njima vodi dosjee kakve policije u građanskim državama vode o kriminalcima. Takve pojedince dosjei prate na služenje vojnog roka, te ih se učestalo konzultira kodkada traženja"sumnjivi elementi" traže zaposlenja, stipendijastipendije za školovanje i upuštaju se u bilo kakve druge društvene aktivnosti; upotreba tih podataka je uvijek tajna i osoba se u načelu ne može djelotvorno potužiti na kakvu nepravdu koju doživljava. Posljedično, građani sas takvim dosjeima zakinuti su u mnogim mogućnostima i njihovi životi su vrlo teški. Ako u svojoj nevolji nešto prigovore, primjenjuje se sintagma da "neprijatelj diže glavu", te slijede rigorozne kazne za neznatne prekršaje. Primjerice se u Hrvatskoj učestalo završavalo u zatvoru zbog pjevanja benigne domoljubne pjesme "Vilo velebita", a u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] čak i zbog pjevanja hrvatske nacionalne himne "Lijepa naša domovino" (makar je ta pjesma bila republička himna obližnje [[Socijalistička Republika Hrvatska|SR Hrvatske]]). Zbog posjedovanja tiskovina koje je tiskala tzv. "neprijateljska emigracija" se redovno završavalo u zatvoru, makar te tiskovine i ne sadržavale nešto osobito agresivno.