Francuska Indokina: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Lektura hrvatskog jezika |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 37:
To je izazvalo intervenciju [[Kina|kineskih]] snaga [[Kuomintang]]a u sjevernom te [[Velika Britanija|britanskih]] i francuskih u južnom Vijetnamu. Da bi uništili novouspostavljenu državu, Francuzi su od 1945. do [[1954]]. vodili borbe protiv vijetnamske vojske. No, poslije poraza pri [[Dien Bien Phu|Dien Bien Phuu]] 1954. godine Francuska je pristupila mirovnim pregovorima koji su okončani na konferenciji u [[Ženeva|Ženevi]] u srpnju 1954. Tada su zaraćene strane potpisale akt o prekidu vatre, a Francuska je priznala Demokratsku Republiku Vijetnam. Iste godine Francuska Indokina izdvaja se iz [[Francuska unija|Francuske unije]], a 20. srpnja [[Indokineska konferencija]] (poznata i pod imenom ''Ženevska indokineska konferencija'') potvrđuje puni [[suverenitet]] Kambodže, Laosa i Vijetnama.
== Naslijeđe ==
Tijekom francuske vladavine povedena je energična borba protiv brojnih epidemičnih i endemičnih [[bolest]]i, a izgrađeno je gotovo 3 000 km željezničkih pruga i još daleko veći broj kilometara cesta. Podignuto je suvremeno [[sveučilište]] i višestruko je uvećana proizvodnja [[riža|riže]]. Amerikanac Callis procjenjuje [[1938.]] da su u Indokini stranci uložili 464 000 000 [[američki dolar|američkih dolara]], od čega su 384 000 000 otpadala na zapadni kapital, koji je 95 % bio francuski. U razdoblju između dva svjetska rata Francuska Indokina postala je treći izvoznik [[riža|riže]] i [[kaučuk]]a na svijetu. Svake su se godine u Francusku odlijevali golemi prihodi francuskih banki i kompanija. Vijetnamci su snosili teške terete, dok su francuske kompanije bile oslobođene obveze plaćanja [[porez]]a. Glavni guverner Pasquier naručio je od jedne kompanije 450 000 t [[sol]]i po cijeni od 4,5 pijastera za 100 kg, dok je istodobno uprava plaćala vijetnamskim proizvođačima određenu najvišu moguću [[cijena|cijenu]] od 2,6 pijastera za 100 kg.
Kako bi izravnali indokineski proračun, koji je hranio pretjerano velik broj francuskih činovnika, Francuzi su zaveli [[monopol]] [[opijum]]a, [[alkohol]]a i [[sol]]i. Jedan prefekt izdao je pismeno naređenje da se u njegovom kotaru svakog mjeseca obvezno potroši 800 l alkohola. Selima koja puno troše bila je predviđena nagrada, a onima koja nedovoljno troše kazna. Dok su se Francuzi bogatili iscrpljujući bogatstva, domoroci su živjeli u izrazitoj bijedi. Gotovo sve njihove nastambe bile su jednostavne kolibe, izgrađene od [[drvo|drva]] ili [[blato|blata]], pokrivene [[slama|slamom]]. Trake crvenoga ili žutog [[papir]]a s natpisom na [[kinesko pismo|kineskom pismu]] visjele bi na zidovima, a drveni ili katkad [[bronca|brončani]] uresi bili su tragovi nestalog blagostanja. Od [[1900.]] do [[1937.]] godine potrošnja riže po stanovniku Indokine pala je s 262 kg na 182 kg godišnje. Samo u Conchinchini od [[1880.]] do [[1928.]] proizvodnja riže porasla je od 650 000 t na 2 750 000, no istodobno se i izvoz iz tog dijela Vijetnama više nego ušesterostručio, s 300 000 na 19 000 000 t. Korist od proizvodnje imali su prvenstveno francuski eksploatatori, a mase naroda su gladovale. Raskošne zgrade oko Malog jezera u Hanoiju bile su upravne zgrade ili ville francuskih činovnika, a dvije trećine gradskog prostora pripadalo je sirotinji. Bilo je 10 000 [[vodovod]]nih slavina u gradu od 400 000 stanovnika.
Glad je tijekom [[1944.]] i [[1945.]] samo u Tonkinu pokosila gotovo 2 000 000 ljudi. Na području delte Crvene rijeke oko 62 % seljačkih obitelji posjedovalo je manje od 0,36 ha zemlje, a 20% imalo je manje od 0,18 ha. Seljaci su bili prisiljeni na težak rad u rudnicima, plaćen jako niskim nadnicama. Hongajski rudnici prije Drugoga svjetskog rata proizvodili su više od 2 000 000 t godišnje, od kojih se preko 80 % izvozilo. Za radni dan [[bivol]]a plaćalo se 4 franka, a za radni dan čovjeka 2 franka. Nadnica rudara u Dong Trieua pala je s 0,7 pijastera godine [[1930.]] na 0.38 pijastera [[1936.]], a nadnica nekvalificirane ženske radnice u Hajfongu s 0,31 na 0,17 pijastera u istom razdoblju.
Cijena riže u Sajgonu pala je s 13,1 pijastera za 100 kg u travnju 1930. na svega 3,2 pijastera u studenom [[1933.]] godine. Izvoz riže srozao se od [[1928.]] do [[1931.]] od 1 900 000 na 960 000 t. Cijene kaučuka srozale su se u dvjema godinama na svega jednu petinu, a s cijenama su padali ili praktično nestajali mršavi prihodi izgladnjelih indokineskih seljaka. Godine 1931. francuske vlasti povele su najokrutniju represiju protiv domorodaca koji su se zalagali za neovisnost. ''Comité de Défense des Indochinois'', kojeg su u [[Pariz]]u pokrenuli Romain Roland i Francis Jourdain, bilježi godine 1930. 699 strijeljanja: 50 u doba Yen Baya, 30 na 1. svibnja, 40 na obljetnicu Listopadske revolucije, 115 prilikom prosvjeda na obljetnicu Kantonske komune. Iste godine bilo je 2 963 hapšenja: 83 uhićenika osuđena su na [[smrtna kazna|smrt]], 546 na doživotni zatvor, 795 na vremenske kazne. Od siječnja do travnja iduće godine zbilo se 1 419 novih hapšenja. Godine [[1932.]] bilo je oko 10 000 indokineskih političkih zatvorenika u zatvorima Hanoija, Hajfonga, Vinha, Sajgona, u robijašnicama na otoku Paolo Condor i u Son La, u logorima smrti u [[Francuska Gvajana|Francuskoj Gvajani]].<ref>Vladimir Baum-Rat na Crvenoj rijeci, Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb 1958., str. 9.-158.</ref>
[[20. studenog]] [[1946.]] francuska vojska otvara topničku vatru na Hajfong, ubija u njemu 6 000 civila i osvaja ga. Istog dana stavlja pod nadzor i grad Langson.
==Izvori==
| |||