Razlika između inačica stranice »Miroslav Krleža«

Obrisana 352 bajta ,  prije 3 godine
ukl. svi predlošci esej, priča, izvor, te svi {{nedostaje izvor}} koje postavljač nije ni jednom riječju obrazložio na szr - što je obveza postavljača
m
(ukl. svi predlošci esej, priča, izvor, te svi {{nedostaje izvor}} koje postavljač nije ni jednom riječju obrazložio na szr - što je obveza postavljača)
{{Izdvojeni članak|kolovoz 2005.}}
{{Predložak:Izvor}}
{{Predložak:Priča}}
{{Književnik
| Ime = Miroslav Krleža
 
===Socijalistička Jugoslavija===
{{Predložak:Esej}}
[[Datoteka:Stevan Kragujevic, Tito i Miroslav Krleza, Narodno pozoriste, 100 predstava Fedra.JPG|mini|Miroslav Krleža je iskoristio ugledni položaj unutar Komunističke partije i osobno prijateljstvo s Josipom Brozom Titom za zaštitu samobitnosti hrvatskog jezika: bez Krležine bi zaštite [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] bila teško ostvariva zamisao.]]
Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i [[Kominform]]a, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće [[1950.]] Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]], praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|HAZU]] [[Forum (časopis)|Foruma]].<ref>HINA/HS: Čuvar i promicatelj književne vrsnoće, ''[[Hrvatsko slovo]]'', petak, 28. listopada 2011., str. 22.</ref> Godine [[1967]]. potpisuje "[[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika]]" (vidi [[Hrvatski jezik]]). Nakon potpisivanja ''Deklaracije'' morao je Krleža dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu [[Savez komunista Hrvatske|SKH]], nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu . Međutim, bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt: Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog [[Vladimir Bakarić|Vladimira Bakarića]] izrečena sa saborske govornice protiv potpisnika Deklaracije; kritike koja je većinu potpisnika stajala socijalne degradacije, a bez Krležinog pokroviteljstva bi zacijelo potpisnici bili suočeni i s kaznenim progonom.<ref>usp. [http://www.cpi.hr/download/links/hr/7035.pdf Berislav Jandrić, "Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika"], Školski vjesnik - Časopis za pedagoška i školska pitanja, Vol.59 No.3. Rujan 2010., citat stenografskog zapisnika iz 1967., na str. 401, o partijskoj kazni v. str. 404.</ref> U doba [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskoga proljeća]] simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne [[Franjo Tuđman|Tuđmanu]]). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim [[Monografija|monografijama]] njegova [[Johann Peter Eckermann|Eckermann]]a, Enesa Čengića.
 
== Književno stvaralaštvo ==
{{Predložak:Esej}}
Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ...). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao [[Henrik Ibsen|Ibsena]] i [[August Strindberg|Strindberga]] i filozofa [[Friedrich Nietzsche|Nietzschea]], kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci [[Karl Kraus|Krausa]], [[Rainer Maria Rilke|Rilkea]] i romaneskno djelo [[Marcel Proust|Prousta]]. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskom]], u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag [[Rusi|ruskoga]] pisca, kao i [[impresionizam|impresionizma]] i [[ekspresionizam|ekspresionizma]] koji su dominirali [[Njemački jezik|njemačkim]] govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.
[[Datoteka:Miroslav Krleža (Zagreb).jpg|mini|200px|Krležin kip u Zagrebu]]
Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernističke strukture, "Zastave" su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća.
 
Krležu su često (naravno, dok je imao status državnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkoga totalitarizma i što se stalno vraća na "austro-ugarske teme".{{nedostaje izvor}} Ta je ocjena nepravedna i površna.{{nedostaje izvor}} Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U "Zastavama" je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščeva statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti ondašnje političke i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu "Zastava".{{nedostaje izvor}} Nabijene političkom poviješću, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, "Zastave" su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu.
 
=== Eseji ===
U tako bogatu, upravo golemu opusu, razvidne su sljedeće značajke: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščeva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti.
 
U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima ([[Frédéric Chopin|Chopin]], [[Petar Dobrović]], [[Marcel Proust|Proust]], [[Erazmo Roterdamski]], [[Paracelsus]],..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture.{{nedostaje izvor}} Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama.{{nedostaje izvor}} Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima [[Frano Supilo|Supila]] i [[Stjepan Radić|Radića]] maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma.{{nedostaje izvor}} Istina je da je Krleža napadao dogmatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima,{{nedostaje izvor}} no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora.
 
Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti.{{nedostaje izvor}} Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture.{{nedostaje izvor}} Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sustavi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio poglavito umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora [[Karl Kraus|Krausa]]. Glede piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke makinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije.{{nedostaje izvor}} Krležin esejistički opus sadrži istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici.
 
=== Dnevnici, zapisi i memoarska proza ===
Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra.{{nedostaje izvor}} Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do [[1977.]], a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine [[1988.]] tiskani su "Zapisi s Tržiča", dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput "Djetinjstva 1902.-1903." (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja – tekst je tiskan [[1952.]]).
 
Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti{{nedostaje izvor}} su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potječe iz razdoblja Prvoga svjetskog rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i inim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva, razrađivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatiželju. Po kakvoći ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste.{{nedostaje izvor}}
 
== Zaključak ==
{{Predložak:Priča}}
[[Datoteka:Miroslav i Bela Krleža.JPG|mini|200px|Grob Bele i Miroslava Krleže na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
Jedno od pitanja koje se često nameće poznavateljima piščevog djela je: zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istodobno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krležina cijeloga opusa: u recepciji Krležinoga djela je konvergiralo nekoliko negativnih činitelja čiji zbrojni efekt bijaše nedovoljna afirmacija hrvatskoga pisca. Glavni je ujedno i najočevidniji – "rubnost" i nevelik utjecaj hrvatskoga jezika, što je, indirektno zasvjedočeno i primjerima poput Andrića i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uđu u općeprihvaćeni kanon svjetski čitanih klasika. Drugi važni činitelj je situiranost u tzv. "Zwischeneuropi", ili srednjoj i jugoistočnoj Europi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na "velikom jeziku" poput njemačkog (npr. [[Karl Kraus]] ili [[Hermann Broch]]) teško dolaze do univerzalnoga priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ograničeni na specijalističke studije. Ne nalazeći se ni u središtu "zapada" ([[Francuska]], [[Engleska]], [[Sjedinjene Američke Države]]), niti dovoljno "egzotični" ([[Rusija]], Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavna značajka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznoga spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i mučnine tematike, a još više zbog zahtjevnosti obradbe nedovoljno prihvaćeni i poznati.