Hrvatska ćirilica: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
'''Hrvatska ćirilica''' ('''arvatica''', '''bosančica''',<ref name="PTB"/><ref name="BV"/> '''hrvatkica'''<ref name="PTB">[[Pero Tutavac Bilić|Pero Tutavac]], ''Pravopis hrvatskog jezika : [posvećuje Otcu Hrvatske Kńiževnosti : Marku Maruliću, Splićaninu, prigodom 450-godišńice tiskańa »Judite« 1521 ― 1971.].'', Priručno izd., Svitlenik, Buenos Aires, 1971., str. 110. {{NSK-zapis|id=000557815}}</ref><ref name="BV">[[Božidar Vidov]], ''Croatian grammar : for upper level secondary schools in emigration = Hrvatska slovnica : za više razrede pučkih škola u iseljeništvu'', »Spring of Life«, B. Vidov, Toronto, 1975., LCCN 76375029, str. 11., {{Google knjige|5p9iAAAAMAAJ|primjerak}} – {{NSK-zapis|id=000351808}}</ref>)<ref>[[Benedikta Zelić-Bučan|Benedikta Zelić Bućan]]: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 45.<br>"''U ovoj knjizi, kao i ranijim svojim raspravama, upotrebljavala sam dva naziva za ovo pismo: hrvatska ćirilica i bosančica i to s razloga što su to zapravo dva sinonima, s napomenom da je za srednji vijek prikladniji naziv hrvatska ćirilica, a za novi vijek, za brzopisnu minuskulu može se prihvatiti i termin bosančica ili bosanica i to ponajviše stoga što je taj naziv prihvaćen i u širim kulturnim krugovima. Ipak ne treba smetnuti s uma da je i taj novovjeki brzopis, za koji jedino neki stručnjaci upotrebljavaju naziv bosančica, zapravo samo jedan razvojni vid jedinstvena sustava hrvatske ćirilice.''" </ref> je hrvatska redakcija [[ćirilica|ćirilice]].<ref name="Žagar">[[Mateo Žagar]], paleoslavist i sveučilišni profesor: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac488.nsf/AllWebDocs/Hrvatska_cirilica_dio_je_bogatstva_hrvatske_povijesne_raznolikosti Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti], razgovarala Mira Muhoberac, [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], broj 488, 15. studenoga 2012. (v. najavu skupa Hrvatska ćirilična baština koji priređuje HAZU u svojoj palači 26. i 27. studenoga 2012.)</ref> [[Morfologija (jezikoslovlje)|Morfološka]] je, grafijska i [[ortografija|ortografijska]] inačica ćiriličnog pisma.
== Nazivi ==
Pojavljuju se još i nazivi: ''harvacko pismo'' ([[Dmine Papalić]]), ''rvasko pismo'', ''arvatica'', ''arvacko pismo'' ([[Povaljska listina]] nastala na Braču 1250. godine, dodatak [[Poljički statut|Poljičkom statutu]] iz 1655.), ''bosanica'' ([[Stjepan Zlatović]]), ''bosanska azbukva'' (Ivan Berčić), ''bosanska ćirilica'' ([[Franjo Rački]]), ''hrvatsko-bosanska ćirilica'' ([[Ivan Kukuljević Sakcinski]]), ''bosansko-dalmatinska ćirilica'' ([[Vatroslav Jagić]]), ''bosanska brzopisna grafija'' (E. F. Karskij), ''zapadna varijanta ćirilskog brzopisa'' ([[Petar Đorđić]]), ''zapadna (bosanska) ćirilica'' ([[Stjepan Ivšić]]), ''poljičica'', ''poljička azbukvica'' (u narodu [[Poljica (kraj)|Poljicâ]] - [[Frane Ivanišević]]), ''serbska slova'' ([[Matija Divković]]).
[[Ćiro Truhelka]], hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.
==
Hrvatskim je pismom zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi predci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali.<ref name="Žagar"/> Pri tome valja naglasiti da nije bila pričuvno, nego dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije (primjerice, usred poluotoka Istre, na [[Supetarski ulomak|Supetarskom ulomku]] iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća).<ref name="Žagar"/>
Neki su krugovi poricali pripadnost hrvatske ćirilice hrvatstvu.<ref name="Žagar"/>
Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnosti hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su Povaljska listina i prag, Humačka ploča, Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost (bosanska, hercegovačka i dalmatinske sve do 19. stoljeća).<ref name="Žagar"/>
Čest je oblik odricanja hrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "hrvatska" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva bosančica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća).
Korijeni tog poricanja pripadnosti hrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju.<ref name="Žagar"/> U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija.<ref name="Žagar"/> A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture.<ref name="Žagar"/> Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno<ref name="Žagar"/> (usporedbe radi, i hrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti).<ref name="Žagar"/> U okviru onda oblikovane [[serbokroatizam|serbokroatistike]] provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još [[Vatroslav Jagić]], a beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj.<ref name="Žagar"/><ref>O tome piše i Benedikta Zelić Bućan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 43. (u podnošku)</ref> Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke Crkve.<ref name="Žagar"/> Ipak treba imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.<ref name="Žagar"/>
Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela hrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice.<ref name="Žagar"/> Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala hrvatska,<ref name="Žagar"/> jer se desetljećima u Hrvata ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenosti; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi.<ref name="Žagar"/> Oblike slova hrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe.<ref name="Žagar"/> Dio razloga zatajenja hrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u [[Nacionalni kompleks niže vrijednosti|nacionalnom samomrzju]] nekih hrvatskih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.
==
Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice: [[Dubrovnik]], srednju [[Dalmacija|Dalmaciju]] te Bosnu i [[Hum]]. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajni primjer je [[Humačka ploča]] iz 11.st., očuvana u [[franjevački samostan u Humcu|franjevačkom samostanu]] u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova ([[Povelja Kulina bana]] iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: '''b''', '''v''', '''č''', '''ž'''. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove '''đ''' i '''ć''', koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom '''đerv'''. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas '''ć''' Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana [[nazali|nosnih glasova]], neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove '''je''' i '''ja''', dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog '''je''' piše se s dva slova ili samo jotiranim '''e''', a slog '''ja''' s dva posebna slova ili slovom '''jat''', koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa '''j'''. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.
Line 59 ⟶ 55:
=== Hrvatska ===
(popis lokacija nepotpun)<br>
Na području Hrvatske, spomenike na hrvatskoj ćirilici (B. Zelić-Bučan naglašava da bismo ovu vrstu ćirilice trebali nazivati hrvatskom redakcijom ćirilice <ref>[[Benedikta Zelić-Bučan]]: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4 </ref>) nalazimo na području južne Hrvatske u ovim krajevima: područje srednje i južne Dalmacije, Dubrovnik s okolicom, Slavonija, a od središnje Hrvatske kancelarija Zrinskih.<ref name="Žagar"
Od otoka, nalazimo ju na Braču ([[pustinja Blaca]]), Hvaru ([[Sućuraj]], crkva sv. Jurja, spomen-ploča iz [[1655.]]
| |||