Razlika između inačica stranice »Povijest Azerbajdžana«

Dodano 2.428 bajtova ,  prije 4 godine
 
== Postsovjetsko razdoblje ==
[[8. rujna ]] [[1991.]] godine, na prvim svenarodnim predsjedničkim izborima u Azerbajdžanu, jedini kandidat je bio [[Ayaz Mutalibov]]. Iako, prema međunarodnim standardima, izbori nisu bili fer, a niti slobodni, Mutalibov je formalno postao predsjednik Azerbajdžana. Usvajanjem deklaracije o neovisnosti od strane Vrhovnog savjetavijeća AzerbajdžanaAzerbajdžanske SSR, dana [[18. listopada]] 1991. godine, uslijedio je raspad azerbajdžanske Komunističke partije. Ta deklaracija odobrena je od strane azerbajdžanskih birača u prosincu iste godine, pa Azerbajdžan prekida sve državno-pravne veze s SSSR-om, a među prvima ga priznaju Turska, [[Izrael]], [[Rumunjska]], [[Pakistan]] i [[SAD]]. U međuvremenu, sukob u Gorskom Karabahu se nastavlja. ArmesnkoArmensko vodstvo je početkom 1992. godine proglasilo samostalnost te odmetnute pokrajine, pa dolazi do većih sukoba, u kojima Armencima pomaže i [[Vojska Rusije|ruska vojska]]. Veliki zločini su počinjeni na obje strane. [[25. veljače]] [[1992.]] počinjen je [[Masakr u Hodžaliju]] nad azerskim stanovništvom. Mutalibov je bio prisiljen podnijeti ostavku Narodnoj skupštini Azerbajdžana, pod pritiskom Azerbajdžanskog narodnog fronta.
 
Mutalibovljev neuspjeh da stvori jaku vojsku, doveo je i do pada njegove vlade. [[6. svibnja]] i posljednji grad u Nagorno Karabahu, [[Šuša]], pao je u armenske ruke. Vrhovno vijeće Azerbajdžana je privremeno vratilo Mutalibova na funkciju predsjednika, 15. svibnja, ali ga oružane snage, predvođene Azerbajdžanskom narodnom frontom svrgavaju, te on odlazi za Moskvu. Formirana je nova narodna skupšita sastavljena u jednakom dijelu od bivših komunista i članova Narodne fronte. Isa Garman je izabran je predsjednika Skupštine dok se nisu održali nacionalni izbori [[17. lipnja]] iste godine. Kandidat bivših komunista na nacionalnim izborima ne uspjeva biti izabran za predsjednika, pa je [[Ebulfez Elčibej]], vođa Narodne fronte, izabran s preko 60% glasova. Njegov program je obuhvaćao protivnljenje članstvu Azerbajdžana u Zajednici neovisnih država, kao i želju za tješnjim odnosima s Turskom i proširenim vezama s iranskim Azerima.
 
[[Datoteka:Heydar_Aliyev_1997.jpg|mini|desno|200px|Hejdar Alijev, bivši predsjednik Azerbajdžana]]
[[Hejdar Alijev]], kome je bilo onemogućeno kandidiranje na predsjedničkim izborima zbog dobne granice od 65 godina, radio je u to vrijeme dobar posao u Nahičevanu (Babeku). Morao se izboriti s armenskom blokadom te regije. Zauzvrat, blokiran je željeznički promet iz Armenije i u Armeniju, pa su prekinute mnoge kopnene veze s vanjskim svijetom, što je dovelo do niza negativnih ekonomskih učinaka i pokazalo međuovisnost kavkaskih naroda. Godinu dana nakon što je izabran, Elčibej se suočio s istom situacijom kao i Mutalibov. Borbe u Gorskom Karabahu su se okrenule na stranu Armenaca, koje su oduzele oko petinu podrzučja Azerbajdžanu, a što je dovelo i do milijun raseljenih osoba. Početkom lipnja 1993. godine, izbila je vojna pobina protiv Elčibeja, a predvodio ju je pukovnik Surat Huseinov. Vodstvo Narodnog fronta ostalo je bez političke podrške, kao rezultat ratnih neuspjeha i pogoršanja ekonomske situacije. To je iskoristio Alijev koji je uzeo uzde vlasti u svoje ruke, učvrstio svoju poziciju i lišio Elčibeja funkcije u kolovozu iste godine.
 
[[3. listopada]] [[1993.]] godine održani su ponovno predsjednički izbori i Alijev je nadmoćno pobijedio. Do ožujka 1994. godine Alijev je bio u mogućnosti riješiti se političkih protivnika, uključujući i Surata Huseinova, koji je uhićen zajedno s drugim političkim neistomišljenicima. Godine 1195. bivša vojna policija optužena je za planiranje državnog udara, pa je rasformirana. Povezivani su s desnim krilom turskih nacionalista. Kanije, 1996. godine [[Resul Kulijev]], bivši predsjednik parlamenta, samoinicijativno je otišao u izgnanstvo. Tako je do kraja 1996. godine apsolutna vladarska moć predsjednika Alijeva bila neupitna. Kao rezultat ograničene reforme i potpisivanja takozvanog "Ugovora stoljeća", u listopadu 1994. godine, koji je doveo do povećanja izvoza [[nafta|nafte]] na zapadna tržišta, gospodarstvo se naglo uzdignulo. Međutim, ekstremne razine korupcije i nepotizma u državnom sustavu koje je omogućio Alijev, spriječile su daljnji razvoj Azerbajdžana, osobice u ne-naftnom sektoru.
 
U listopadu [[1998.]] godine, Alijev je po drugi puta izabran za predsjednika Azerbajdžana. Oslabljena oporba ga je optuživala za prijevaru, ali to nije naišlo na široku međunarodnu osudu. Njegov drugi mandat obilježen je ograničavanim reformama i povećanjem izvoza nafte. Početkom 1999. godine, otkrivena su nova velika plinskapolja, pa je Azerbajdžan potencijalno postao veliki izvoznik [[zemni plin|plina]]. Pokrenuti su radovi na dugo očekivanom [[naftovod]]u [[Naftovod Baku-Tbilisi-Čejhan|Baku-Tbilisi-Čejhan]] i plinovodu [[Južnokavkaski plinovod|Baku-Tbilisi-Erzerum]]. Naftovod je dovršen 2005. godine, a plinovod godinu poslije.
 
U travnju 2003. godine, Hejdar Alijev se razbolio, pa je premješten u Sjedinjene države na liječenje, gdje je i umro [[12. prosinca]] iste godine. Nakon njegove smrti provedeni su još jedni kontroverzni izbori, na kojima je pobijedio njegov sin, [[Ilham Alijev]]. Izbore su karakterizirala brojna nasilja i kritike stranih promatrača. Također je povijedio i na drugim izborima, održanim 2008. godine, na kojima je odnio 87% glasova, jer su opozicijske stranke bojkotirale izbore. Na ustavnom referendumu 2009. godine ukinuta su ograničenja u broju mandata za predsjednika, a ograničena je sloboda tiska.
 
== Reference ==
649

uređivanja