Posljednja večera (Leonardo): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Redak 13:
 
'''''Posljednja večera''''' [[Leonardo da Vinci|Leonarda da Vincija]] jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela. Unatoč jadnom stanju ova slika je postala ikonom [[Kršćanstvo|kršćanskog]] slikarstva i jedna od najpoznatijih slika na svijetu. Njezin uspjeh potječe iz Leonardove sposobnosti prikazivanja karaktera i dramatične napetosti, te njihovim smještanjem u dominantan i ujedinjujući arhitektonski [[interijer]].
[[Datoteka:Leonarda da vinci, last supper 01.jpg|mini|lijevo|<center>Iznimno [[iluzionističko slikarstvo]] koju je Leonardo postigao na zidu samostanske menze.]]
 
==Povijest==
 
Vjerojatno 1494. god. [[Leonardo da Vinci]] dobiva zadatak da napravi sliku ''Posljednja večera'' u dominikanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie, koju je Vojvoda od [[Milano|Milana]] izabrao sebi kao obiteljsku kapelu i [[mauzolej]], i koju je [[1492.]] godine [[Bramante]] djelomično renovirao. Slika je trebala ukrašavati sjeverni zid [[refektorij]]a (blagovaonice u samostanu), nasuprot zidu na kojemu je već bilo naslikano Raspeće<ref>Ove dvije nasuprotne slike su trebale podsjećati svećenike tijekom objeda na povezanost euharistije i Isusove muke.</ref>.
Dana [[8. veljače]] [[1498.]] [[Luca Pacioli]] u svom [[traktat]]u ''De divina proportione'' potvrđuje Vojvodi od Milana da je vidio djelo u potpunosti gotovo.
 
No, odmah po završetku slika je počela propadati, te je još za Leonardova života, oko 1517. godine, slika počela da se guli, a do 1556. (nepunih 60 godina kasnije), Leonardov biograf [[Giorgio Vasari]] je zabilježio kako je slika „uništena” i toliko propala da su figure neprepoznatljive<ref>[http://smarthistory.khanacademy.org/leonardo-last-supper.html "Leonardo's Last Supper"], Smart history presented by the Khan Academy {{eng oznaka}} Pristupljeno 20. studenog 2016.</ref>. Naime, Leonardo je sliku naslikao tada inovativnom tehnikom na suhoj žbuci premazanoj tank
{{citat2|<small>"A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje." I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti.</small>''|20px|20px|''Evanđelje po Luki''|'''22''', 21-23}}
Vjerojatno 1494. god. [[Leonardo da Vinci]] dobiva zadatak da napravi sliku ''Posljednja večera'' u dominikanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie, koju je Vojvoda od [[Milano|Milana]] izabrao sebi kao obiteljsku kapelu i [[mauzolej]], i koju je [[1492.]] godine [[Bramante]] djelomično renovirao. Slika je trebala ukrašavati sjeverni zid [[refektorij]]a (blagovaonice u samostanu), nasuprot zidu na kojemu je već bilo naslikano Raspeće<ref>Ove dvije nasuprotne slike su trebale podsjećati svećenike tijekom objeda na povezanost euharistije i Isusove muke.</ref>.
Dana [[8. veljače]] [[1498.]] [[Luca Pacioli]] u svom [[traktat]]u ''De divina proportione'' potvrđuje Vojvodi od Milana da je vidio djelo u potpunosti gotovo.
 
Slika je preživjela bombaški napad [[Saveznici|saveznika]] [[1943]]., no vlažni su zidovi uzrokovali konstantno pogoršavanje stanja cijele slike.
Redak 26:
 
==Odlike==
[[Datoteka:Leonardo da Vinci (1452-1519) - The Last Supper (1495-1498)-golden section.jpg|mini|350px|<center>Pored iznimnih linija [[geomatrijska perspektiva|geometrijske perspektive]] koje svoj nedpgled imaju u središtu slike gdje se nalazi glava Isusa, Leonardo je koristio [[zlatni rez]].]]
 
Poput [[Masaccio]]vog "[[Sveto Trojstvo (Masaccio)|Svetog Trojstva]]", Leonardova ''Posljednja večera'' je smještena na razinu gledateljeva očišta i [[Iluzionističko slikarstvo|iluzionistički]] ispunjava zid tako da nam se čini kako se prostor otvara iza postojećeg prostora.
 
Leonardo je prikazao nekoliko pokreta likova koji su uslijedili nakon što je Isus najavio kako će ga jedan od njegovih učenika izdati<ref>''":

{{citat|A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji i, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje."'' I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti."|''[[Evanđelje po Luki]]'', [[Novi zavjet]], Luka ''22'', 21-23.</ref>. }}

Svaki od apostola je reagirao u skladu sa svojom osobnosti koje su opisane u Bibliji. [[Sveti Petar|Petar]], koji se nalazi kao peti s lijeva, u bijesu je zgrabio nož kojim će kasnije odsjeći uho jednom od vojnika. [[Sveti Ivan|Ivan]], najmlađi apostol, pada u nesvijest prema Petru. [[Toma Apostol|Toma]], Isusu prvi s desna, upire svojim nevjernim prstom u vis. Dok se [[Juda Iškariotski|Juda]], koji je odmah Petru s lijeva, kao zlikovac na slici, nezainteresirano oslanja laktom na stol udaljivši se što više od Isusa. U Leonardovoj izvedbi ''Posljednje večere'', Juda sjedi na istoj strani stola kao i [[Isus]] i [[Apostol]]i, a ne - kao po tradicionalnoj shemi - njima nasuprot. Leonardo ga je istaknuo tako što je on jedini lik čije je lice u tami i koji ne reagira jasnom gestom na Isusove riječi.
 
Likovi su također organizirani u jasnu geometrijsku [[Kompozicija (likovna)|kompoziciju]] izduženog pravokutnika koji je podijeljen na 5 piramida (dvije grupe po tri apostola i Isus s raširenim rukama u sredini). Isusova trokutasta forma ponavlja tri prozora iza njega što simbolično predstavlja Sveto [[Trojstvo]]. Polukružna [[luneta]] iznad središnjeg prozora, zajedno s svjetlošću prozora, služi kao arhitektonska [[aureola]]. Dominacija Krista je istaknuta i linijama [[perspektive]] arhitekture koje se radijalno šire iz njegove glave poput "zraka" božje svjetlosti koja se širi od "Svjetla svijeta" izvan slike.