Hibridizacija orbitala: razlika između inačica

Kemičar [[Linus Pauling]] prvi je razvio teoriju hibridizacije [[1931.]] godine kako bi objasnio strukturu jednostavnih molekula poput metana (CH₄) uz pomoć atomskih orbitala.<ref>{{cite book|last=Pauling|first=L.|year=1931|title=The nature of the chemical bond. Application of results obtained from the quantum mechanics and from a theory of paramagnetic susceptibility to the structure of molecules|journal=[[Journal of the American Chemical Society]]|volume=53|issue=4|pages=1367–1400|doi=10.1021/ja01355a027}}</ref> Pauling je pokazao da ugljikov atom stvara četiri kemijske veze uz pomoć jedne s i tri p orbitale, pa "može biti pretpostavljeno" da ugljikov atom stvara tri veze pod pravim kutovima (zahvaljujući p orbitalama) i četvrtu, slabiju vezu s orbitale u izabranom smjeru. Metan u stvari ima četiri jednake veze raspoređene pod kutem od 109.5°. Pauling je to pokušao objasniti na slijedeći način: u prisutnosti četiri vodikova atoma, s i p orbitale stvaraju četiri jednake kombinacije, ''hibridne'' orbitale, gdje se svaka označava sa sp³ kako bi se naznačio njen sastav, a svaka je usmjerena prema C-H vezi.<ref>L. Pauling ''The Nature of the Chemical Bond'' (3rd ed., Oxford University Press 1960) p.111–120.</ref> Ovaj koncept je razvijen samo za jednostavne spojeve, ali isti je pristup kasnije primjenjenprimijenjen i šire. Polazeći od [[Elektron|elektronske]] konfiguracije, nekada je teško objasniti usmjerenost veza u prostoru. Za opisivanje strukture takvih molekula koristi se koncept hibridizacije. Hibridizacija nije neophodna za opisivanje svih molekula, nego uglavnom nalazi primjenu za opisivanje geometrijskog oblika molekula koji sadrže [[ugljik]], [[dušik]], [[kisik]] i [[fosfor]].