Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija: razlika između inačica

m
→‎Izbori: pojašnjenje
m (An image has been changed)
m (→‎Izbori: pojašnjenje)
Izbori za sabor održani su 1871., 1872., 1875., 1878., 1881., 1883., [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1884.|1884.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1887.|1887.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1892.|1892.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1897.|1897.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1901.|1901.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|1906.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1908.|1908.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910.|1910.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1911.|1911.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|1913.]]<ref name="izbori"/> Pravo glasa bilo je dano muškarcima starijima od 24 godine te dodatno ograničeno obrazovnim, a kasnije imovinskim cenzusom - količinom plaćenog poreza. Sveukupno, Kraljevina Hrvatska i Slavonija imala je na prijelazu stoljeća oko 50.000 upisanih izbornika na 2,350.000 stanovnika, to jest oko 2% stanovnika Hrvatske i Slavonije.<ref name="izbori"/> Izbornom [[Nikola Tomašić|Tomašićevom]] reformom iz 1910. broj izbornika raste na nešto više od 190.000 građana ili na 8,8% cjelokupnoga pučanstva.<ref name="izbori"/> U Zagrebu je postotak građanstva koje je imalo pravo glasa narastao s 5% na 7%.<ref name="izbori">[http://hrcak.srce.hr/file/24649 Ines Sabotič, Stjepan Matković:Saborski izbori i zagrebačka izborna tijela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Društvena istraživanja, Vol.14 No.1-2 (75-76) Travanj 2005.]</ref>
 
Izborni sustav je bio većinski, a ne razmjerni. Hrvatska i Slavonija bila je podijeljena na 90 izbornih kotara, no kako je [[Corpus separatum|Rijeka]] odbijala slati svoja dva zastupnika u Sabor, birano je 88 zastupnika. Izborni kotari nisu bili ujednačeni po stanovništvu, već je postojala značajna neravnoteža u glasovima. [[Izborni sustav]] je bio većinski, a ne razmjerni: kandidat koji je dobio najviše glasova u pojedinom kotaru osvojio bi zastupničko mjesto. To je ponekad dovodilo do velikog nesrazmjera između broja osvojenih glasova na razini Kraljevine i osvojenog broja mandata. Tako je, primjerice, na [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|izborima 1913.]] [[Hrvatska pučka seljačka stranka]] s 12.917 glasova u Hrvatskoj i Slavoniji dobila tek 3, a [[Srpska samostalna stranka]] s 11.704 glasača čak 17 zastupničkih mandata.<ref name="bulic">Ivan Bulić, Politika Hrvatsko-srpske koalicije uoči Prvoga svjetskog rata 1907.–1913. ČSP, br. 2., 415.-453. (2012)</ref> Zastupnici Mišćević, [[Svetozar Pribićević|Pribićević]], Krajnović i [[Bude Budisavljević|Budisavljević]] - njih četvorica - zajedno su dobili 1.062 glasa, što im je omogućilo četiri saborska mandata, za razliku od pravaša M. Uroića, koji je osvojio 1.138 glasova iu svom kotaru, ali ipak nije osvojio mandat. <ref name="bulic"/>
 
[[19. prosinca]] [[1917.]] Sabor je donio novi izborni zakon kojim je uvedeno opće izravno i tajno pravo glasa, no zbog raspada države zakon nije primijenjen.<ref name="lzmk"/><ref>[[#refbilandzic|Bilandžić]], 44.</ref>