Franjevačka provincija Bosna Srebrena: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 17:
 
Prvo sjedište provincije bilo je u [[Srebrenica|Srebrenici]]. Djelovali su franjevci ove provincije diljem Balkana i susjednih krajeva, do jadranske obale i Budima i Pešte. Prije stradanja Bosne i iseljavanja za vrijeme Eugena Savojskog, ovaj je provincija znala imati i preko 40 samostana, a danas je u Bosni postoji 18 samostana, u Srbiji (Beograd) jedan, te jedan u Hrvatskoj (S.Sopnica-Zagreb).<ref name="Oršolić">[http://www.tavelic-sarajevo.com/svetiste/franjevacka-provincija-bosna-srebrena/ Svetište sv. Nikole Tavelića Sarajevo] Fra Joso Oršolić, rektor svetišta i ravnatelj FMSC-a: ''Franjevačka provincija Bosna Srebrena'', 2011. (pristupljeno 23. srpnja 2016.)</ref>
 
Prije dolaska Turaka franjevci su na području današnje BiH imali mnogo samostana. Spominju se ova mjesta u kojima su bili franjevački samostani: Herceg Novi, Ljubuški, Imotski, Mostar, Konjic, Mile kod Visokog, Kreševo, Deževice, [[franjevački samostan Duha Svetoga u Fojnici|Fojnica]], Banski dvor ([[franjevački samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci|Kraljeva Sutjeska]]), Lašva kod Travnika, Olovo, [[franjevački samostan i crkva sv. Marije u Srebrenici|Srebrenica]], Tešanj, Skakava, Modriča, [[franjevački samostan Gradovrh|Gradovrh]] (kod Tuzle), Soli (Tuzla), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kraj Bijeljine), Teočak, [[Franjevački samostan u Zvorniku|Zvornik]], Ljubovija, [[franjevački samostan i crkva sv. Marije u Jajcu|Jajce]], [[franjevački samostan u Jezeru|Jezero]], [[Vesela Straža]], Rama, Glamoč, Podbila, Bihać, Krupa, Obrovac, [[Bila Stina]], Otok, Kamengrad, Ostrovica, Bilaj, Podnovi, Livče (Lijevče), [[franjevački samostan u Grebenu|Greben]] (Krupa na Vrbasu) i Glaž na Ukrini.<ref>[http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/kulturne-ustanove/muzeji-i-galerije/kresevo-muzej/2881-krstjani-crkve-bosanske.html Bosna Srebrena] Ljubo Lucić (Svjetlo riječi): ''Krstjani Crkve bosanske '', 30. travnja 2015. (pristupljeno 27. studenoga 2016.)</ref>
 
Od pada Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast, kako nije bilo drugih svećenika, o očuvanju vjere skrbili su isključivo franjevci i nekoliko svećenika glagoljaša. Obavljati službu duhovnog pastira u ono vrijeme bilo je izvanredno teško. Crkava gotovo i nije bilo. Nakon [[Veliki turski rat|Bečkog rata]] bilo ih je svega pet, od čega tri samostanske. Sve druge crkve i samostane [[Turci]] su do tada srušili, a nisu dopuštali graditi nove ili popravljati stare. Bogoslužje se zato služilo uglavnom na otvorenom, bez obzira na vremenske prilike. Da bi stigao do svojih vjernika, fratar je često morao pješačiti na desetke kilometara po bespućima stalno izložen opasnosti od napada kakvog nasilnika. Mnogi su franjevci obavljajući pastoralni rad, bili ubijeni ili teško pretučeni, stoga su hodali u civilu.