Kapitalizam: razlika između inačica

državni monopolistički kapitalizam<br>

kasni kapitalizam<br>

 

Ne postoji konsenzus oko definicije kapitalizma, niti kako bi kapitalizam bio prikazan u analitičkoj kategoriji. Postoji niz povijesnih događaja u kojima se primjenjuje, razlikujući se u vremenu, zemljopisu, politici i kulturi. Ekonomisti, politički ekonomisti i povjesničari uzeli su drugačiju perspektivu analize kapitalizma. Znanstvenici u društvenim znanostima, uključujući povjesničare, ekonomske sociologe, ekonomiste, antropologe i filozofe, rapravljali su o tome kako definirati kapitalizam, kako bilo, postoji [[kontroverza]] o privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, stvaranju dobara, usluga i zarade na tržištu i o tome da cijene i plaće elementi kapitalizma.

Postoje različite vrste kapitalizma, ovisno o teoretičaru, kao [[anarhokapitalizam]], [[korporativni kapitalizam]], [[smežurani kapitalizam]], [[financijski kapitalizam]], [[laissez faire]], [[tehnokapitalizam]], [[neokapitalizam]], [[kasni kapitalizam]], [[postkapitalizam]], [[neoliberalni kapitalizam]], [[državni kapitalizam]] i [[državni monopolistički kapitalizam]]. Postoje i [[antikapitalizam|antikapitalistički]] pokreti i ideologije koje uključuju antikapitalizam i negativne pojmove koji se vežu uz kapitalizam kao šteta prema zajednici, korporacionizam i robovska plaća.

 

Kapitalizam se izvodi iz riječi [[kapital]], čiji je korijen u latinskoj riječi "caput" (glava). Naziv "kapitalizam", pojavio se u zapadnoj Europi u drugoj polovici 19. st. Riječ "kapital" upotrebljavala se u ekonomskom smislu od 17. stoljeća u značenju određenog novčanog iznosa, a kasnije je označavala [[glavnica|glavnicu]] (za razliku od [[kamata|kamate]]). Naziv "kapitalist" pojavio se u drugoj polovici 18. stoljeća

Temelj suvremenih teorija kapitalizma postavili su [[Max Weber]] i [[Karl Marx]].

 

Kapitalizam kao društveno uređenje je logička posljedica ideologije klasičnog liberalizma. Osnovni princip klasičnog liberalizma su vlasništvo pojedinca nad samim sobom te plodovima svoga rada. Plodovi rada ovdje uključuju i prethodno neprisvojene materijalne resurse na koje je pojedinac stekao pravo posjeda njihovom produktivnom uporabom kao i resurse koji su pojedincu dani dobrovoljno, najčešće u zamjenu za neku njegovu uslugu ili dobro koje mu pripada. Oduzeti ili oštetiti tako stečeno vlasništvo pojedincu protiv njegove volje smatra se nasilnim činom i u kapitalističkim društvima protuzakonito je.

 

Ovisnost kapitalizma o ljudskom radu kao robi, nameće mu potrebu da što više smanji troškove proizvodnje, odnosno da poveća produktivnost. [[tehnologija|Tehnološki]] razvoj može sniziti cijenu rada kao robe, tako što će povećati proizvodnju robe široke potrošnje. Posljedično snižavanje cijena hrane, odjeće, i ostale robe široke potrošnje, dovodi do sniženja cijene rada. Drugi način snižavanja troškova proizvodnje je automatizacija, tj. stvaranje [[tehnologija|tehnologije]] koja može zamijeniti ili pojačati ljudski rad. širenje tehnologije, kao unutrašnji način povećanja produktivnosti, može se zamijeniti s vanjskim širenjem koje traži nove izvore (jeftinije) radne snage.

 

Neki sociolozi tvrde da je pojava velikih kapitalističkih [[korporacija]], s raspršenim [[dionica|dioničkim]] vlasništvom i birokratskom organizacijom, smanjila moć kontrole pojedinih kapitalista nad korporacijom u koju su uložili svoj kapital. Tvrdi se da su umjesto njih kontrolu nad korporacijskim kapitalom stekli birokratski [[menadžer|menadžeri]], koji su pod razmjerno manjim pritiskom da maksimiziraju [[profit]]. Na taj bi način bezobzirni karakter ranog kapitalizma postupno bio zamijenjen kapitalizmom koji vodi računa o širim društvenim interesima. Raspršenje vlasništva i kontrole bi, prema ovakvom "menadžerskom" stajalištu, eliminiralo zloupotrebu kapitala u interesu društvene elite, tj. bogate manjine.

 

Sve je veća društvena važnost transnacionalnih korporacija. One velik dio industrijske proizvodnje premještaju u nerazvijene dijelove svijeta, što je dovelo do procesa deindustrijalizacije naprednih kapitalističkih društava. Mnogi sociolozi ukazuju na to da transnacionalne "bezdržavne" korporacije sve manje pokazuju povezanost ili lojalnost s bilo kojom određenom državom ili nacijom. Kapital sve brže i lakše teče diljem svijeta, tražeći najjeftinije izvore radne snage. Tržišta kapitala Azije, Europe i Sjeverne Amerike postaju sve više međusobno povezana.

 

Kapitalizam i demokracija imaju zajedničke korijene u razdoblju prosvjetiteljstva, te su zbog toga tradicionalno među zapadnim sociolozima shvaćani kao dvije neodvojive komponente modernizacije i društvenog napretka. U novije se vrijeme, međutim, sve više naglašava napetost, pa čak i suprotstavljenost demokracije i kapitalizma. Ogromna nejednakost bogatstva koju stvara moderni kapitalizam, otežava mogućnost političke jednakosti.

 

Čak i konzervativni autori spominju problematičan odnos između suvremenog kapitalizma i demokracije. U današnjem svijetu globalizacije, čini se da politika kapitalističkih društava zaostaje za ekonomskim promjenama. Pojedinci su pod sve većim pritiskom da prodaju svoj rad kao robu na globalnom tržištu. Pa ipak, ti pojedinci nisu građani svijeta, nego građani svoje države, dok je nasuprot tome, transnacionalni kapitalizam sve manje vezan nacionalnim granicama. Mnogi teoretičari smatraju da će ove napetosti biti još naglašenije u budućem razvoju kapitalizma.

 

U ogledu o knjizi Thomasa Pikettyja, ''Le Capital au XXI^e siècle'' ([[Kapital u 21. stoljeću]]), novinarka [[Jutarnji list|Jutarnjega lista]] Ines Sabalić donosi Pikettyjevu procjenu u naslovu ogleda: »Bogati, odrecite se 80 posto kapitala i spasite kapitalizam«.<ref name="JL">Ines Sabalić, »Bogati, odrecite se 80 posto kapitala i spasite kapitalizam« // ''Nedjeljni Jutarnji'' / gl. ur. Viktor Vresnik, br. 5677., god. XVII., EPH Media d.&nbsp;o.&nbsp;o., Zagreb, 18. svibnja 2014., ISSN [[issn:1331-5692|1331-5692]], str. 18. i 19.</ref>