Henri de Lubac je rođen [[20. veljače]] 1896. u Cambraiju u [[Francuska|Francuskoj]]. Školujući se u isusovačkom kolegiju u Mongreu kraj [[Lyon|Lyona]] odazvao se na redovnički poziv u [[Družba isusova|Družbi Isusovoj]] i kao sedamnaestogodišnjak 1913. odlazi u [[novicijat]]. Radi tadašnjeg proturedovničkog francuskog zakonodavstva, u novicijat je morao poći u Engleskoj u Saint-Lenards gdje je započeo svoj teološki studij koji će završiti u Lyonu nakon Prvog svjetskog rata kada su se isusovci mogli ponovno vratiti u Francusku. 1914. godine zbog izbijanja Prvog svjetskog rata mora poći u vojsku, na bojištu je do 1917. kada biva na svetkovinu Svih Svetih teško ranjen uz glavu, zbog ranjavanja otpušten je iz vojske 1919. godine. Posljedice ovog ranjavanja pratile su ga cijeloga života i jednim djelom uvjetovale njegovo pastoralno djelovanje. To vrijeme, kao i sve godine studija u [[Canterbery| Canterberyu]], Jerseyu, Hastingsu i Lyonu, posvetio je marljivom čitanju djela otaca, osobito sv. [[Irenej Lionski|Ireneja]], zatim sv. [[Augustin|Augustina]], istočnih otaca i napokon sv. [[Toma Akvinski|Tome Akvinskog]]. „To poznavanje patristike, kao i sv.Tome oploditi će sva njegova teološka djela.“ Dovršivši svoj studij i redovničku formaciju biva zaređen za [[prezbiter|prezbitera]] 1927. godine. Dvije godine kasnije 1929.postaje profesor fundamentalne teologije, a slijedećesljedeće 1930. Povijesti religija. Predavao je do 1942. godine kada ga Nijemci zatvaraju zbog suradnje s pokretom otpora. Kao svećenik i teolog uvidio je kako mu je djelovati u danim prilikama. Nije pružao nasilan i oružani otpor protiv okupatora, ali se nije predao ni iluzionističkom „modusu vivendi“, pružio je drugi oblik otpora. Duhovni otpor, koji je kao katolički intelektualac podupirao i provodio, bile su propovijedi, predavanja i različiti tečajevi koje je održavao za tog teškog vremena. Poslije završetka Drugog svijetskog rata nastavio je predavati u Lyonu. Svojim tumačenjem tomističke neuke o „desiderium naturale vivendi Deum“, tj. odnosa naravi i nadnaravne milosti, „izazvalo je višestruke diskusije i oštre reakcije u crkvenim krugovima.“ Smatra se da je svojom enciklikom Humani generis, iz 1950. papa Pio XII. osudivši „novu teologiju“ osudio i de Lubaca. Doista de Lubac je prestao predavati prema savjetu o. Jansensa tadašnjeg generala Družbe Isusove. Ta činjenica ga je teško pogodila, ali on ga je poslušao i pokazao veličinu duha i ljubavi prema Crkvi, koja je postavila pitanje nad njegovim teološkim promišljanjem. Vrijeme šutnje i trpljenja prekida se 1953. kad objavljuje svoje djelo: Mèditation sur l`Eglise (Razmišljanje o Crkvi) koju doživljava kao svoju majku i majku svih kršćana. Opet je počeo predavati 1959. i postaje počasnim profesorom i članom Instituta i Akademije moralnih i političkih znanosti u Parizu. Za vrijeme pontifikata [[Ivan XXIII.|Ivana XXIII.]] (1958.- 1963.) doživljava punu rehabilitaciju. Vraća se na katedru, a Sveti Otac ga imenuje savjetnikom Bogoštovnog povjerenstva za pripravu [[Drugi vatikanski koncil|Drugog vatikanskog koncila]]. Poslije postaje i peritusom na koncilu a za [[Pavao VI|Pavla VI.]] od 1963. do 1974 obnaša dužnost savjetnika Tajništva za odnose s nekršćanskim religijama i član je Međunarodne teološke komisije. Papa Pavao VI. predložio mu je 1969. godine uzdignuće na kardinalsku čast, ali on se zahvalio na iskazanoj časti. Njegov nasljednik [[Ivan Pavao II.]] također je ponudio de Lubacu kardinalski grimiz, ali ovaj puta sa oslobođenjem od biskupskog ređenja. De Lubac je prihvatio i postao prvi [[kardinal]] poslije 1962. koji nije bio biskup. Dogodilo se to 2. veljače 1983. u njegovoj 87. godini života. Jedan od velikih teologa XX. stoljeća skupa sa [[Karl Rahner|Karlom Rahnerom]] i [[Hans Urs von Balthasar|Hansom Ursom von Baltasarom]] koji ga je smatrao svojim učiteljem. Preminuo je kao 95-godišnjak 4. kolovoza 1991. godine.
== Uloga crkvene Predaje u djelu Henria de Lubaca==
