Pseudomonas: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
CrniBot (razgovor | doprinosi)
m Bot: Mijenja category u Kategorija
Treecko (razgovor | doprinosi)
poveznice
Redak 19:
itd.
}}
'''Pseudomonas aeruginosa''', [[gram-negativne bakterije|gram-negativni]] pokretni [[bacil]], oportunistički je [[patogen]] koji često uzrokuje hospitalne [[infekcija|infekcije]].
 
{{wikipoveznice}}
 
'''Pseudomonas aeruginosa''', [[gram-negativne bakterije|gram-negativni]] pokretni [[bacil]], oportunistički je [[patogen]] koji često uzrokuje hospitalne [[infekcija|infekcije]].
 
== Epidemiologija ==
 
Pseudomonas je ubikvitaran, a preferira vlažan [[okoliš]]. Kod [[čovjek|ljudi]] je najčešća [[vrsta]] ''[[Pseudomonas aeruginosa|P. aeruginosa]]''. Druge vrste, koje ponekad uzrokuju infekcije kod ljudi su ''[[Pseudomonas paucimobilis|P. paucimobilis]]'', ''[[Pseudomonas putida|P. putida]]'', ''[[Pseudomonas fluorescens|P. fluorescens]]'' i ''[[Pseudomonas acidovorans|P. acidovorans]]''. ''P. aeruginosa'' se povremeno može naći na normalnoj [[koža|koži]] u aksilarnom i anogenitalnom području, ali rijetko u [[stolica (medicina)|stolici]], osim ako prije toga nisu primjenjivani [[antibiotik|antibiotici]]. Mikroorganizam je često kontaminant [[lezija]] naseljenih [[virusi|virulentnijim]] mikroorganizmima, no povremeno uzrokuje i infekciju tkiva koja su izložena vanjskoj okolini. Infekcije pseudomonasom obično se pojavljuju u [[bolnica|bolnicama]], gdje se [[mikroorganizmi|mikroorganizam]] često nalazi u umivaonicima, antiseptičkim otopinama i vrećicama za [[urin]]. Transmisija na bolesnike moguća je i preko zdravstvenog osoblja, osobito na odjelima za [[opekline]] ili u neonatalnim jedinicama intenzivne skrbi. Druge vrste, kao ''[[Burkholderia cepacia]]'' i ''[[Stenotrophomonas maltophilia]]'', koje su ranije klasificirane u [[rod]] Pseudomonas, važni su nozokomijalni patogeni.
 
Većina infekcija koje uzrokuje ''P. aeruginosa'' pojavljuje se u hospitaliziranih bolesnika, koji su kondicionirani ili imunokompromitirani. ''P. aeruginosa'' je drugi po učestalosti uzročnik infekcija u jedinicama intenzivne skrbi i čest je uzročnik pneumonija u bolesnika na respiratoru. Osim nozokomijalnih infekcija, bolesnici s [[HIV]]-infekcijom imaju povaćan rizik od izvanbolničkih infekcija uzrokovanih ''P. aeruginosom'', a u trenutku infekcije često imaju znake uznapredovale HIV-bolesti.
 
Infekcije Pseudomonasom mogu zahvatiti različite anatomske lokalizacije – kožu, potkožno tkivo, [[kosti]], [[uho]], [[oko]], mokraćne puteve i srčane zaliske. Lokalizacija ovisi o ulaznom mjestu i osjetljivosti bolesnika. Kod opekotina, na području ispod nekroze može se naseliti vrlo velik broj mikroorganizama, čineći tako ishodište posljedične bakterijemije – često smrtonosne komplikacije opekotina. Bakterijemija koja nema porijeklo u mokraćnim putevima, a osobito ako ju ne uzrokuje ''P. aeruginosa'', već druge vrste iz roda Pseudomonas, ukazuje na kontaminirane infuzijske otopine, lijekove ili antiseptike koji se koriste pri postavljanju IV katetera, kao izvor infekcije.
Kod bolesnika s HIV-infekcijom, Pseudomonas najčešće uzrokuje [[pneumonija|pneumoniju]] ili [[sinusitis]].
 
== Simptomi i znaci ==
 
Klinička prezentacija ovisi o lokalizaciji infekcije. U hospitaliziranih bolesnika, plućna infekcija je moguća u vezi s endotrahealnom intubacijom, traeostomom ili mehaničkom ventilacijom, kad se Pseudomonas pridružuje ostalim gram-negativnim bacilima koji koloniziraju orofarinks. [[Bronhitis]] uzrokovan Pseudomonasom čest je u kasnijem tijeku cistične fibroze; ovi izolati imaju karakterističnu mukoidnu morfologiju kolonija.
 
Pseudomonas se često izolira iz hemokultura bolesnika s opeklinama ili malignom bolešću. Bolest se prezentira kliničkom slikom gram-negativne sepse, uz koju je često prisutna ''ecthyma gangraenosum'', kožna lezija karakterizirana ljubičasto-crnim područjem promjera oko 1 cm s ulceriranim središtem okruženim crvenilom, a najčešće se nalazi u aksilarnom ili anogenitalnom području.
 
Pseudomonas je čest uzročnik infekcija mokraćnih puteva, osobito u bolesnika koji su podnijeli urološke zahvate, koji imaju opstruktivnu uropatiju ili koji su primali [[Antibiotik|antibiotike]] širokog spektra. ''Otitis externa'' s purulentnom sekrecijom, čest u tropskim područjima, najčešći je oblik infekcije uha uzrokovane Pseudomonasom. Teži oblik bolesti, poznat kao maligni eksterni otitis, moguć je u dijabetičara; manifestira se jakim bolom u uhu, često s jednostranim paralizama kranijalnih živaca i zahtijeva parenteralnu terapiju. Zavaćanje oka se uglavnom očituje kao ulceracija rožnice, najčešće nakon traume, no u nekim slučajevima okrivljuje se kontaminacija kontaktnih leća ili tekućine za čuvanje leća. Mikroorganizam se može naći u sekretu fistula, osobito nakon traume ili nakon dubokih ubodnih rana stopala. Sekret često ima slatkasti miris koji podsjeća na miris [[Voće|voća]]. ''P. aeruginosa'' može, kao posljedicu infekcije ovih ubodnih rana, izazvati celulitis i osteomijelitis, koji onda pored antibiotika zahtijevaju i rani kirurški debridman. Pseudomonas rijetko uzrokuje [[endokarditis]], obično kod intravenskih narkomana ili na umjetnim valvulama bolesnika koji su imali operaciju na otvorenom [[Srce|srcu]]. Desnostrani se endokarditis može liječiti konzervativno, no obično inficirana valvula mora biti odstranjena, kako bi se izliječila infekcija koja zahvaća mitralnu, aortalnu ili umjetnu valvulu.
 
== Liječenje ==
 
Kad se radi o lokaliziranoj i vanjskoj infekciji, učinkovito je liječenje ispiranjem s 1% octenom kiselinom ili lokalnom primjenom polimiksina B ili kolistina. Nekrotično se tkivo mora odstraniti, a apscese drenirati. U slučajevima kad je potrebna parenteralna terapija, tobramicin ili gentamicin 5 mg/kg/dan u podijeljenim dozama, djelotvorni su kod većine infekcija mokraćnih puteva uzrokovanih Pseudomonasom. Ako dođe do kliničkog poboljšanja, doza se može smanjiti na 3 mg/kg/dan kako bi se smanjila mogućnost neželjenih učinaka lijeka. Doza se mora smanjiti kod [[Insuficijencija bubrega|renalne insuficijencije]]. Protiv Pseudomonasa s enzimima posredovanom rezistencijom na tobramicin i gentamicin, treba primijeniti amikacin. Mnogi stručnjaci za liječenje teških infekcija Pseudomonasom, preporučaju kombinaciju aminoglikozida s antipseudomonalnim β-laktamskim antibiotikom. Mnogi su penicilinski antibiotici aktivni protiv Pseudomonasa, među njima tikarcilin, piperacilin, mezlocilin i azlocilin. Drugi lijekovi s odličnom aktivnošću protiv Pseudomonasa su ceftazidim, cefepim, aztreonam, imipenem, meropenem i ciprofloksacin. Tikarcilin se najčešće upotrebljava u dozama od 16 do 20 gr/dan IV. Piperacilin, azlocilin, cefepim, ceftazidim, meropenem i imipenem, djelotvorni su ''in vitro'' protiv nekih sojeva rezistentnih na tikarcilin.
 
Kod sistemskih infekcija ili kod granulocitopeničnih bolesnika, treba kombinirati aminoglikozid aktivan protiv Pseudomonasa s antipseudomonalnim [[penicilin|penicilinom]]. Kod neutropeničnih bolesnika s oštećenom funkcijom [[Bubrezi|bubrega]], zadovoljavajuće su i neaminoglikozidne kombinacije koje se sastoje od dva '''β'''-laktamska lijeka ili od '''β'''-laktama s fluorokinolonom. Infekcije mokraćnih puteva često se mogu liječiti peroralnim indanil karbenicilinom, odnosno ciprofloksacinom ili drugim fluorokinolonima. Fluorokinolone ne treba upotrebljavati kod djece, zbog mogućeg štetnog djelovanja na [[Hrskavica|hrskavicu]]. Kod upotrebe dva antipseudomonalna lijeka, smanjena je mogućnost nastanka rezistentnih sojeva za vrijeme terapije.
 
[[Kategorija:Bakterije]]