Republika Srpska Krajina: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
uklanjanje izmjene 4827274 suradnika 85.114.52.74 (razgovor) |
||
Redak 42:
|valuta = [[dinar Srpske Krajine|krajinski dinar]]
}}
'''Republika Srpska Krajina''' (RSK) bila je međunarodno nepriznata marionetska<ref name=hicvs>[http://www.hic.hr/velika-srbija29.htm HIC: VJESNIK, Podlistak, 16 i 17. travnja 2005., ''VELIKOSRPSKA TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE' (XXIX.)'']</ref><ref name=indeks_oluja>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/godisnjica-oluje-hrvatska-slavi-srbija-zali-/564772.aspx Godišnjica Oluje: Hrvatska slavi, Srbija žali]</ref> srpska [[paradržava]] unutar [[Hrvatska|Hrvatske]], u funkciji [[Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH|stvaranja]] [[Velika Srbija|Velike Srbije]]. Formirana je tijekom [[1991]]. [[okupacija|okupacijom]] dijelova Hrvatske: nakon što je 30. rujna 1990. god. "Srpsko nacionalno vijeće" proglasilo "autonomiju srpskog naroda" u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, a 21. rujna 1990. god. je to područje prozvalo "Srpska autonomna oblast Krajina", 31. svibnja 1991. godine skupština te tvorevine donosi "zakon" kojim se proglašava Republika Srpska Krajina, na čelu s Vladom RSK i [[Milan Babić|Milanom Babićem]] kao prvim predsjednikom.<ref>[http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_12382 "Vlada Republike Srpske Krajine"], Arhinet, pristupljeno 7. listopada 2015.</ref>
Provizorne granice RSK uspostavljene su [[Sarajevsko primirje|Sarajevskim primirjem]] od 2. siječnja 1992. god., sklopljenim između Hrvatske i glavnog "kreatora" RSK - [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske narodne armije]], na području zauzetom oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku.
Većinu teritorija oružane su snage Republike Hrvatske oslobodile tijekom [[1995.]], dok je ostatak područja u [[Hrvatsko Podunavlje|hrvatskom Podunavlju]] [[Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja|mirno reintegriran]] u hrvatski pravni sustav [[1998]].
Od samih početaka se radilo na ujedinjenju Republike Srpske Krajine s područjima pod kontrolom Srba u [[Bosna i Hercegovina|BiH]] ("[[Republika Srpska]]", RS) u "[[Ujedinjena Republika Srpska|Ujedinjenu Republiku Srpsku]]". Makar su RSK i RS vrlo blisko surađivale, te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od [[Srbija|Srbije]] (bez koje ne bi dugo opstale)<ref name=":0">"DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ (siječanj – lipanj 1993.)", edicija "REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI", Knjiga 7., str. 14-16, 21, 24, 35, 42, 52, 59, 103, 130, 155, 161, 180-182, 197, 351, 378, 414, 524, 605, 614, 632, 637</ref>, zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo. Velika prepreka planiranom ujedinjenju proizlazila je iz činjenica da je između područja pod kontrolom Srba u BiH i Hrvatskoj postojalo oveće područje oko Bihaća, koje je bilo pod kontrolom [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije BiH]]: nastojanje srpskih snaga da eliminiraju tu enklavu i teritorijalno zaokruže svoje područje spriječeno je akcijama Hrvatske vojske i snaga [[Hrvatsko vijeće obrane|HVO]] tijekom 1994. i 1995. godine, koje su okrunjene [[Operacija Oluja|operacijom Oluja]].
Republika Srpska Krajina je odbijala gospodarsku suradnju s Hrvatskom, koja bi očito bila uvjetovana provođenjem odluka Ujedinjenih naroda da se omogući povratak prognanicima na njihova ognjišta u "Krajini" i formiranjem lokalne vlasti uz poštivanje prijeratnih odnosa u stanovništvu. Tako je elektroenergetski sustav na tom području bio odsječen od onoga u preostalom dijelu Hrvatske: to je uzrokovalo poteškoće u opskrbi Dalmacije električnom energijom, ali ni približno kao poteškoća u opskrbi električnom energijom same "RSK" koja je bila vrlo oskudna uz stalna isključivanja napona. Vlasti RSK nisu dopuštale promet hrvatskim civilnim vozilima preko "svojeg" teritorija. Trgovina s hrvatskim gospodarstvom je bila rijetka i na razini šverca (često uz sudjelovanje pripadnika [[UNPROFOR|UNPROFORA]]): bez stalne potpore iz Srbije - koje je zapravo imalo malobrojno stanovništvo i koje je u gospodarskom smislu bio posve orijentirano na obližnje veće urbane centre u Hrvatskoj - gospodarski život bi posve stao. Vlasti RSK nisu svojim "građanima" (koji su svi bili građani Republike Hrvatske) dopuštali da pribave hrvatske putne isprave, niti da preko "granice" putuju do obližnjih gradova u Hrvatskoj - jednako kao što nisu prognanicima iz gradova i sela u "Krajini" dopuštali da iz tih hrvatskih gradova dođu obići svoj zavičaj i imovinu s koje su otjerani. Srbija je opstanku te paradržave "pomagala" tako što ni sama nije izdavala putne isprave stanovnicima RSK i što je hvatala na svojem području vojno sposobne "dezertere" s tog područja i vraćala ih na područje RSK.
=== Terminološke napomene ===
Ovdje valja nešto reći o terminologiji:
* ne postoji zemljopisni entitet s kontinuitetom koji bi se nazivao «Krajina». Postojala je, od druge polovice 16. stoljeća do 1881. Vojna krajina, no, to je povijesni pojam koji nema značenja izvan konteksta. «Krajine» koja bi bila išta drugo nego [[Vojna krajina]], što je jasno povijesno i zemljopisno ograničen naziv, jednostavno - nema.
*u doba raspadanja SFRJ srpski nacionalni projekt, koji je pokušao stvoriti [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]] na razvalinama Jugoslavije, kanio je toj zamišljenoj budućoj pansrpskoj državi pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavnima (poglavito one s Hrvatskom i BiH). Tako je izmišljen pojam «Krajine» da bi dao svojevrsni povijesni legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama. Dovoljno je reći da se radilo o gruboj krivotvorini jer je područje povijesne Vojne krajine bilo natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalno, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko), dok dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje u kojima su bili manjina, nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine. Sam je pojam [[Vojna krajina|Vojne krajine]] ideološki lažno predstavljen (prije svega u pogledu nacionalnoga i konfesionalnoga sastava), a «pripojena» su mu područja koja nikad nisu bila njegovim dijelom.
*glavna nazivoslovna zbrka dolazi od upotrebe pojma «Krajina», koji implicira da je uistinu između 1881. i 1991. opstojao, ili kao zemljopisno-povijesni, ili kao kvazinacionalni entitet, dio Hrvatske kao «corpus separatum» sa stanovitim, iako teško odredivim identitetom. No, tu se radi o ideološkoj fantaziji: pojam «Krajine» izumljen je u srpskim ekspanzionističkim krugovima tijekom kasnih 1980-ih kao stepenica u teritorijalnom rastroju Hrvatske, s ciljem postupne inkorporacije osvojenoga i etnički očišćenoga područja u državni ustroj buduće proširene Srbije. Stoga je on, izvan područja srpske iredentističke ideologije, prazan i besmislen.
Ukratko, «Krajina» je naziv srpskog ekspanzionističkoga projekta koji je pokušao spojiti tri sastavnice:
# povijesnu Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjina,
# područja poput dijelova sjeverne [[Dalmacija|Dalmacije]] u kojima su Srbi bili većina, no koja nisu bila dijelom Vojne krajine,
# područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjina. Ti teritoriji nisu bili dijelom Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu, no bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.
Cijeli je plan, razvidno je, imao jedan cilj: izdvajanje što više Srba iz jurisdikcije Republike Hrvatske, teritorijalno okljaštrenje hrvatske države i uključivanje odvojenih dijelova Hrvatske u zamišljenu proširenu Srbiju u za to pogodnoj budućnosti. Stoga pojam «Krajine», čak i kao oznaka za srpske nacionalne aspiracije u Hrvatskoj prije pokreta kojem je čeonikovao [[Slobodan Milošević]], ne postoji i neće biti u porabi za opis kratkoživuće «Republike Srpske Krajine».
== Situacija do raspada SFRJ ==
Političko ponašanje srpskoga stanovništva od ukidanja Vojne granice [[1881]]. do stjecanja samostalnosti Hrvatske 1991. mijenjalo se: u doba Austro-Ugarske monarhije, Srbi su u kontinentalnoj, banskoj Hrvatskoj većim dijelom razdoblja banovanja Khuena-Hedervarya, izrazito [[protuhrvatstvo|protuhrvatski]] nastrojenoga i vještoga madžarskoga političara, činili okosnicu njegove vlasti (tzv. «Khuenovi Srbi»), što im je omogućavao manipulativni izborni zakon koji je efektivno blokirao hrvatska nastojanja za promjenom vlasti i većom samostalnošću Hrvatske. U Dalmaciji je pak, nakon suradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama, što je rezultiralo obaranjem talijanaške vlasti u gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik,..), u 1880-ima došlo do raskola na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u [[Dalmatinski sabor|Dalmatinskom saboru]], te početka njihove suradnje s talijanaškim iredentistima. Tako su se od osmoga desetljeća 19. stoljeća u cijeloj Hrvatskoj Srbi politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskima.
=== Suprotstavljene nacionalne ideologije ===
Uzroci polarizacije Hrvata i Srba leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, srpska se nacija u glavnoj mjeri oblikovala na crtama ideologije koju su formulirali [[Vuk Karadžić]], [[Ilija Garašanin]] i dr., a koja je, potpuno formirana, kanila ujediniti sve Srbe u jednoj državi.
Hrvatska je nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala [[Stranka prava]] predvođena [[Ante Starčević|Antom Starčevićem]] i [[Eugen Kvaternik|Eugenom Kvaternikom]], te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali [[Franjo Rački]] i [[Josip Juraj Strossmayer]]. Obje ideologije imale su dubokoga korijena u hrvatskoj povijesti. Gledano post festum, južnoslavenska (jugoslavenska) ideologija često je protuslovno ocijenjivana, a prosudba se kretala između dva ekstrema: po jednima je ta ideologija dobar pokazatelj nezrelosti hrvatske političke elite i njene slabosti koja je utočište tražila u imaginarnim nadnacionalnim kombinacijama; po drugima je južnoslavenska ideologija izraz lukavstva hrvatskoga političkoga uma i predstavlja najbolji mogući izbor u situaciji ograničenoga manevarskoga prostora.
Bilo kako bilo, obje su se hrvatske nacionalne misli srazile sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne Habsburške monarhije i stvaranje svesrpske države bijaše strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskoga nacionalnoga individualiteta kroz razne kompromise, bilo s Peštom, bilo Bečom, bilo Zagrebom. Cijela se situacija još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada dolazi do snaženja jugoslavenskoga integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, uglavnom među sveučilišnom omladinom, no i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenoga otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i suradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji bijahu [[Frano Supilo]], [[Ante Trumbić]] i [[Svetozar Pribićević]]). Neto rezultat je bilo priznanje hrvatskim Srbima političke individualnosti (nejasno definirane) i zajedničkoga rada na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti.
Hrvatski Srbi nisu pokazivali želju za teritorijalno-političkom autonomijom budući da je zajednički cilj bila opća južnoslavenska država. Izbijanjem [[1. svjetski rat|1. svjetskoga rata]] položaj Srba u cijeloj zemlji se pogoršao (došlo je i do progona i raznih maltretiranja), a [[Hrvatsko-srpska koalicija]], koju je vodio [[Svetozar Pribićević]], postala je, različitim manevrima i kroz promjenljive okolnosti, glavnim političkim čimbenikom u aktu stvaranja [[država SHS|države Slovenaca, Hrvata i Srba]] 1918.
=== Prva Jugoslavija ===
Kao najutjecajniji operativni političar novonastale države, Pribićević je vodio politiku nasilnoga jugoslavenskoga unitarizma, što je u praksi značilo potiranje hrvatskih značajki i sloboda, gospodarsku eksploataciju Hrvatske, te je dovelo do opće zatrovanosti hrvatsko-srpskih odnosa. Sam Pribićević nije bio protagonistom velikosrpskih ideja, pa se vremenom sukobio sa srbijanskom političkom elitom i zasnovao savez sa [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]], tzv. [[Seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratsku koaliciju]]. Na terenu su ta vrludanja i napetosti imali raznorodne oblike: domaći [[Srbi]] su (nerijetko privilegirani) sudjelovali u vojno-policijskoj represiji nad [[Hrvati]]ma, a u drugim su situacijama ulazili u saveze i koalicije protiv srbijanskih stranaka. Još su veću zbrku unijelo savezništvo dijela srbijanskih stranaka, jugoslavenskih [[komunizam|komunista]] i više regionalnih stranaka, poglavito u 1930-ima kada je glavni protivnik bio beogradski centralizam i omrznuta korupcionaška vlast.
Osnutkom [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] po prvi je puta u moderno doba došlo do artikulacije srpskoga iredentizma u područjima Hrvatske u kojima su Srbi bili većina ili znatna manjina: budući da granice banovina koje su obsezale Hrvatsku nisu mijenjane (jedini je izuzetak bila općina [[Dvor]]), pojavile su se (doduše prilično slabe) inicijative za izdvajanjem tih područja iz okvira Banovine Hrvatske.
=== Drugi svjetski rat ===
Izbijanje rata, slom Jugoslavije i nastanak [[NDH]] doveli su do posve novoga stanja: ustaški progon i pokolji Srba na praktički cijelom području NDH rezultirali su vojnim sukobom znatnoga dijela Hrvata i Srba tijekom 1941., i to najviše u krajevima u kojima su živjeli izmiješani. Srbi u Hrvatskoj su se digli protiv NDH vođeni različitim motivima: golom samoobranom, borbom za ostvarenje velikosrpske države, kao i borbom za federalnu jugoslavensku državu predvođenu komunistima. Ovi posljednji su prevladali u većem dijelu Hrvatske, s izuzetkom jugoistočne [[Lika|Like]] i sjeverozapadne Dalmacije u kojima je bio dominantan [[četnici|četnički]] utjecaj. Znak svojevrsne autonomnosti bijaše klub srpskih vijećnika [[ZAVNOH]]-a, hrvatske komunističke vlade, dok je prijedlog srbijanskog partijskoga čelnika Moše Pijade za uspostavom srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj jugoslavenski vođa [[Josip Broz Tito]] rezolutno odbio jer je komunistička nacionalna politika polazila od toga da teritorijalno-politička autonomija može doći u obzir samo tamo gdje živi veći dio pripadnika naroda koji nisu [[južni Slaveni]].
=== Razdoblje druge Jugoslavije ===
Svršetak rata Srbi su u Hrvatskoj dočekali s postotno većim gubitcima od Hrvata, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja [[Nijemci|njemačkoga]] stanovništva. U razdoblju do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih Srbi su tvorili 11-14% pučanstva (blizu 12% godine 1991.) Hrvatske.
=== Velikosrpski projekt ===
[[File:Territories controlled by the Republic of Srpska and Republic of Serbian Krajina in 1993 hr.png|thumb|Teritoriji pod kontrolom srpskih snaga tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH 1991.-1995.]]
Velik je dio Srba migrirao u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči razmahivanja velikosrpskoga pokreta na čelu sa [[Slobodan Milošević|Slobodanom Miloševićem]] situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije ([[Obrovac]]) do [[Banija|Banovine]] (Dvor). U tim je rijetko naseljenim općinama živjelo manje od 25% hrvatskih Srba, no samo je područje bilo dosta prostrano, tako su stratezi pansrpskoga pokreta zamislili da na temelju činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorija zemlje pokrenu [[iredenta|iredentističku]] pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalno raskolila hrvatsku državu i onemogućila njeno funkcioniranje.
Zahvaljujući memoarskim djelima samih protagonista projekta pokušaja stvaranja pansrpske države ([[Borisav Jović]], [[Veljko Kadijević]]), te vojnim raščlanama stupnjeva realizacije toga cilja ([[Davor Domazet]]), dovoljno je jasna opća slika nastanka «Republike Srpske Krajine» - što je pojava neodvojiva od procesa koji su rastočili SFRJ.
Poslije [[Josip Broz Tito|Titove]] smrti i pobune Albanaca na Kosovu, u sljedećim je godinama došlo do jačanja međunacionalnih napetosti i polarizacija, što je nakon srpske ideološke homogenizacije ([[Memorandum SANU]]) dovelo do dolaska [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] na vlast 1987. Po više pokazatelja, dio je srpskoga vrha JNA još sredinom 1980-ih pripremao razne varijante ili državnoga prevrata, ili amputacije većega dijela Hrvatske u scenariju zamišljenoga raspada (crte na kojima su se odvijali vojni manevri frapantno su se poklapale s Moljevićevom granicom Velike Srbije). Opcije koje bijahu na raspolaganju su sljedeće, silaznim redom poželjnosti:
*centralistička Jugoslavija s ukinutim (kon)federalnim elementom kod odlučivanja
*»Srboslavija», tj. centralistička Jugoslavija u kojoj dominiraju Srbi- bez etnički homogene Slovenije
*optimalna [[Velika Srbija]] u koju su od republika zapadno od Drine uključene cijela Bosna i Hercegovina i oko 65% Hrvatske (linija amputacije Virovitica-Karlovac-Karlobag)
*proširena Srbija koja uz cijelu ili bar većinsku BiH uključuje i svih 11 općina sa srpskom većinom
Problem s ovom zadnjom opcijom je bilo postojanje općine [[Slunj]] s 65% Hrvata, a koja je prekidala teritorijalni kontinuitet luka većinski srpskih općina od sjeverne Dalmacije do Banovine, kao i činjenica da u još 18 općina u Hrvatskoj, od njih ukupn 115, Srbi tvore 10-50% pučanstva - dakle, ne većinu, no nezanemarivu manjinu.
===
Konsolidacija svesrpskoga pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskoga stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako 28. veljače 1989. u Kninu dolazi do prosvjeda protiv navodne hrvatske i slovenske potpore «albanskom separatizmu». Iste godine, 9. srpnja, kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću, popraćen velikosrpskim parolama (''Ovo je Srbija'', ''Ne damo te, zemljo Obilića..''). Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhićeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcije hrvatskoga SUP-a. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4. veljače) i Petrovoj gori (4. ožujka), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubojstvo [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]], tada još samo predsjednika [[HDZ]]-a u tek raspisanim višestranačkim izborima.
17. veljače [[1990]]. u Kninu je osnovan [[SDS]] kao stranka Srba u Hrvatskoj. 14. svibnja 1990. [[JNA]] oduzima Hrvatskoj oružje [[Teritorijalna obrana|Teritorijalne obrane]], kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi (oko 200.000 pušaka, 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te iz toga arsenala počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđena za potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevima za promjenu Jugoslavije u centralističku državu.
Cijela je srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i, kasnije, u ostalim republikama SFRJ) bila fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko pučanstvo za vojni sukob, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći naputke iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. srpnja dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. kolovoza počinje «balvan revolucija» u Kninu i okolici, kojom se udarilo na hrvatski turizam i gospodarstvo u cjelini - JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije.
U kolovozu je održan monoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvorili većinu glasovali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% sudionika glasovalo «za», Hrvatski je sabor odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. rujna 1990. krajiški Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je «autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i povijesnih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije». 18. kolovoza 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadaju policijske postaje, što se može računati kao kao službeni početak pobune, pa i rata u Hrvatskoj.
== Stvaranje Republike Srpske Krajine ==
[[Datoteka:Graffiti on destroyed house in Brod, RS.jpg|mini|Zapaljena hrvatska kuća]]
Prvi je vođa hrvatskih Srba, još u doba raspadanja komunizma, bio psihijatar i član [[SANU]] [[Jovan Rašković]]. No, iako je sam u nemaloj mjeri doprinio radikalizaciji situacije, Rašković nije smatran za dovoljno odlučnog vođu, a po nekim podatcima nije bio ni do kraja slijepi provoditelj Miloševićeve politike. Stoga je zamijenjen tipičnim poslušnicima poput kninskoga zubara [[Milan Babić|Milana Babića]] i policajca [[Milan Martić|Milana Martića]]. Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnutak «Srpske autonomne oblasti Krajina» ([[SAO Krajina]]) [[21. prosinca]] [[1990]], dok je [[1. travnja]] [[1991.]] vlada «SAO Krajine» objavila da se [[separatizam|odvaja]] od Hrvatske i priključuje Srbiji.<ref>[http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=7450:1-travnja&catid=42:na-danasnji-dan-u-domovinskom-ratu&Itemid=42 Dragovoljac.com] Na današnji dan u Domovinskom ratu - 1. travnja</ref> Također, lokalni vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj (u zapadnoj i u istočnoj Slavoniji, te Baranji), koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priključuju «SAO Krajini».
=== Srpski vojni plan ===
Radikalizacija stanja je bila od samoga početka orkestrirana od pansrpskoga pokreta kojem je čeonikovao [[Slobodan Milošević]]. Sudeći prema iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada», 1993., plan je bio sljedeći: krajem rujna je trebalo ''«poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.»''. Plan je operacije predviđao da se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću:
:''«Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: - potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora; - pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac-Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split... jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; - nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj»''. (Veljko Kadijević: «Moje viđenje raspada», Beograd, 1993., str. 134.-136.)
Iz navedenoga je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskoga vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u rujnu 1991., no od nje se moralo odustati zbog slabog odziva vojnika (kako novaka, tako i rezervista) u Srbiji i BiH. Prilično uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početku plana te jačanje hrvatskih obrambenih snaga prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna inačica svela na goli rat za zemlju i teritorij, kojih integralni dio bijaše etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskoga naroda u svim krajevima Hrvatske.
=== Tijek agresije ===
Sam tijek događanja je bio prilično brz: cijela se operacija pokušaja podčinjavanja ili komadanja Hrvatske odigrala, sve većim intenzitetom, u nekoliko koraka:
*u pripremnom razdoblju, otprilike od prijelaza [[1988.]] na [[1989.]] do «[[balvan revolucija|balvan revolucije]]» u ljeto [[1990.]] traju pokušaji provociranja hrvatskih vodstava i traženja saveznika u hrvatskoj političkoj eliti za rušenje vlasti u Hrvatskoj
*od ljeta 1990. do samoproglašenja «SAO Krajine» u travnju 1991. i slovenskoga rata u lipnju i srpnju 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestriraju niz sukoba i incidenata ne bi li se dobilo povoda za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnoga kliženja u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpsko-JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i, gdje je god to bilo moguće, progona Hrvata s teritorija unutar zamišljenih granica [[Velika Srbija|Velike Srbije]]
*poslije slovenskoga rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko tisuća ljudi, možda i desetaka tisuća), integriranih u zapovjedno-operativni sustav JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u razdoblju od srpnja do prosinca 1991. Vojne su operacije, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]].
Osnovne su značajke razdoblja vojne agresije sljedeće:
a) JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), no, zbog više činitelja, od kojih su najvažniji bili otpor hrvatskoga naroda, uspješna strategija hrvatskoga vodstva, slab borbeni moral srbijanskih postrojbi te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije i Bosne i Hercegovine- nije ostvaren velikosrpski projekt. Okupirano je 26 % područja RH, a sama je agresija, kao i uspostava novoga sustava vlasti na svim razinama (vojnoj, policijskoj, gospodarskoj, monetarno-financijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. Taj su dio samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. prosinca 1991. za Republiku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila u veljači 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.
b) od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik je broj bio zahvaćen ideologijom srpskoga ekspanzionizma i komadanja Hrvatske- što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Iako je proteklo dosta vremena, još nije dovoljno jasno koliki je dio hrvatskih Srba sudjelovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Glede samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina se Srba na područjima u kojima su činili etnički majoritet priključila velikosrpskom projektu, dok je manjina, ne želeći sudjelovati u tom, emigrirala u Hrvatsku, Srbiju, [[Crna Gora|Crnu Goru]], Sloveniju i druge europske i izvaneuropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima bijahu u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom «RSK» također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio se priključio hrvatskim vojnim snagama. Također, određeni je broj, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, a do kojih je došlo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili su bili izrazom šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja- prešao na područje «RSK». U svim tim komešanjima može se reći da je neto rezultat bio da je na ozemlju «RSK» 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je u samoj Hrvatskoj ostalo 150.000-180.000 Srba. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Europu i druge zemlje.
c) samo je stvaranje «RSK» dovelo do etničkih progona i izbjeglištva: u 1991. Hrvatska je imala preko 550.000 prognanika i izbjeglica, te još 150.000 izbjeglica u inozemstvu. Došlo je do pravoga egzodusa Hrvata s područja izloženoga agresiji, poglavito hrvatskoga Podunavlja, Banovine, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i dijelova Slavonije. Od početka 1992. velik se dio ljudi vratio, no prognanici Hrvati iz «RSK» nisu: još 1995., uoči [[Operacija Oluja|»Oluje»]], broj prognanih Hrvata bio je blizu 200.000, uz oko 60.000 u inozemstvu.
d) ponašanje tzv. međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežito, na crti potpore očuvanju Jugoslavije i blokadi pokušaja Hrvatske da se naoruža i slomi srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, poglavito [[Cyrus Vance|Cyrusa Vancea]] i lorda Carringtona, velik dio hrvatskoga javnoga mnijenja drži da su efektivno pomagali srbijanskoj agresiji.
U siječnju [[1992.]] predsjednici [[Tuđman]] i [[Milošević]] potpisali su prekid vatre, pa je došlo do primjene tzv. [[Vanceov plan|Vanceova plana]], po američkom diplomatu [[Cyrus Vance|Cyrusu Vanceu]]. Po tom su planu Ujedinjeni narodi trebali preuzeti privremenu vlast nad okupiranim hrvatskim područjem. Značajke plana bijahu: podjela područja u četiri tzv. [[UNPA]] (United Nations Protected Area) zone; povlačenje JNA iz tih zona; povratak prognanika u domove; zaštita ljudskih, građanskih i nacionalnih prava na područjima pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Postrojbe UN-a, porijeklom iz više zemalja (Finska, Irak, Danska, Francuska, Nigerija, Kanada, Rusija,...) bile su organizirane u [[UNPROFOR]] (United Nations Protection Force)- tzv. zaštitne snage Ujedinjenih naroda, s početnim mandatom od godine dana.
[[30. ožujka]] [[1994.]] potpisan je [[Zagrebački sporazum]] o prekidu vatre, a [[2. prosinca]] iste godine [[Gospodarski sporazum]] o obnavljanju prometnih, opskrbnih i infrastrukturnih veza. To su bila jedina dva uspješna sporazuma između Hrvatske i pobunjenih Srba.
=== Dvovlašće 1992. godine ===
Prvi predsjednik RSK [[Milan Babić]] je od 27. prosinca 1991. preuzeo također i dužnost predsjednika Vlade RSK. Dana 26. veljače 1992. god. je u skupštini smijenjen, jer je odbio "[[Vanceov plan]]" o dolasku mirovnih snaga UN-a na područje RSK. Milan Babić i njegovi sljedbenici više mjeseci nisu prihvaćali tu smjenu i nisu htjeli kao novog predsjednika vlade priznati [[Zdravko Zečević|Zdravka Zečevića]], te su do ožujka 1992. istodobno u RSK djelovale dvije "vlade".<ref>[http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_12382 "Vlada Republike Srpske Krajine"], Arhinet, pristupljeno 7. listopada 2015.</ref>
=== Odlučujući značaj vojne i gospodarske potpore iz Srbije ===
Od samih početaka je Srbija (tada: "[[Savezna Republika Jugoslavija]]") pružala odlučujuću podršku pobunama Srba u Hrvatskoj i BiH. Postrojbe pobunjenih Srba su zapravo predstavljale [[brigada|brigade]] i [[korpus|korpuse]] vojnih snaga Jugoslavije, koje su čitavo vrijeme rata popunjavane zapovjednim kadrom koji je dolazio iz Srbije i bile podupirane na svaki drugi način<ref name=":0" />: tako je samo u prvoj polovini 1994. godine iz Srbije ustupljeno snagama bosanskih i hrvatskih Srba 3.640 tona raznog strjeljiva. Krajem 1994. godine, prezentirajući "Prijedlog financijskog plana RSK za 1995." predsjednik "Vlade RSK" [[Borislav Mikelić]] jasno iznosi da je “[[logistika]] RSK ipak Jugoslavija i naravno Srbija”.<ref>[http://centardomovinskograta.hr/?p=1114 Prezentacija edicije "DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ, Knjiga 14 (srpanj – prosinac 1994.)"], Centar domovinskog rata, 17. ožujka 2015.</ref>
== Procjene broja stanovnika ==
Jedna od teško provjerljivih varijabli je broj stanovnika «RSK». Po podatku koji se nalazi na službenoj stranici MKSJ-a<ref>http://www.un.org/icty/indictment/english/mil-ii011008e.htm</ref>, etnički raspored uoči rata je bio sljedeći:
{|style="center" class="wikitable"
|-
|
! UNPA zone Sjever i Jug
! UNPA sektor Zapad
! UNPA sektor Istok
|-
!Srbi
|align="right"|168.437 (67%)
|align="right"|14.161 (60%)
|align="right"|61.492 (32%)
|-
!Hrvati
|align="right"|70.708 (28%)
|align="right"|6.864 (29%)
|align="right"|90.454 (47%)
|-
!ostali
|align="right"|13.101 (5%)
|align="right"|2.577 (11%)
|align="right"|40.217 (21%)
|-
|colspan="4"|<small>(Izvor: [http://www.un.org/icty/indictment/english/mil-ii011008e.htm MKSJ])</small>
|}
Po ovim je brojkama 1991. na četiri UNPA sektora živjelo 168,026 Hrvata, 244.090 Srba i 55.895 hrvatskih državljana drugih nacionalnosti.
No, to se razlikuje od brojaka koje su objavljene u službenim hrvatskim glasilima - a koje su u pogledu UNPA sektora Zapad obuhvaćala i područje [[Pakrac|Pakraca]] i [[Daruvar|Daruvara]] na kojem su se nalazile snage UN, ali koje je bilo pod kontrolom hrvatskih civilnih vlasti - a koje iznose:
{|style="center" class="wikitable"
|-
|
! UNPA zone Sjever i Jug
! UNPA sektor Zapad
! UNPA sektor Istok
|-
!Srbi
|align="right"|169.906 (67%)
|align="right"|35.206 (35%)
|align="right"|57.208 (30%)
|-
!Hrvati
|align="right"|69.646 (28%)
|align="right"|43.063 (43%)
|align="right"|92.398 (49%)
|-
!ostali
|align="right"|13.183 (6%)
|align="right"|21.183 (21%)
|align="right"|35.578 (21%)
|}
Po hrvatskim je podatcima na području četiri UNPA sektora prije rata živjelo 205.107 Hrvata, 258.320 Srba i 72.944 hrvatska državljana drugih nacionalnosti.
Uzmu li se u obzir svi mogući elementi demografskih promjena kod srpskoga pučanstva: iseljavanje iz UNPA sektora, useljavanje iz krajeva RH pod legitimnom vlašću, useljavanje iz Srbije i BiH (nelegalno, zbog drugoga državljanstva), broj popisanih srpskih izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj polovici 1990-ih, broj popisanih iseljenika u zapadnoj Europi - potpuno je nemoguće da je broj stanovnika «RSK» bio takav kakvim su ga prikazivali provizorni «krajinski» popisi, a koji govore o preko 400.000 stanovnika «RSK» (katkad i preko 450.000), mahom Srba.
Ako dodamo tomu da je po procjenama hrvatskih vlasti nakon «Oluje» izbjeglo sve skupa oko 130.000 - 140.000 stanovnika iz UNPA zona Sjever i Jug, a po procjeni UN-a između 150.000 i 200.000 stanovnika, nameće se podatak da se broj ljudi na okupiranim hrvatskim područjima ustrojenima u 4 UNPA sektora kretao od 200.000 do 250.000. Također, podatci o broju nesrpskoga stanovništva na okupiranim područjima potvrđuju hrvatska izvješća od tom da je u prvoj polovici 1995. Hrvatska imala 200.000 prognanika, uz još 60.000 u inozemstvu: «RSK» je bila posve negostoljubiva ne samo prema hrvatima, nego prema svima koji nisu bili Srbi, te su izuzev manjeg broja starijih ljudi (koji su nerijetko živjeli kao pravi robovi svojih srpskih susjeda, te bili izloženi zlostavljanju i ubojstvima<ref>[http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2005&mm=06&dd=17&nav_category=64&nav_id=170765 "Ko je ubijao u Antinu?"] B92, 17. lipnja 2005.</ref>) i jednog broja osoba u brakovima s etničkim Srbima, skoro svi ne-Srbi morali su otići s tog područja.
== Prikaz RSK do nestanka ==
[[Datoteka:Takozvana Republika Srpska Krajina.JPG|thumb|mini|Isprave tzv. RSK izložene u Muzeju Oluje na kninskoj tvrđavi]]
Tijekom tri i pol godine, na hrvatskim su se okupiranima područjima pod nominalnom zaštitom UNPROFOR-a odvijali sljedeći procesi:
UNPROFOR nije izvršio svoje osnovne zadaće, pa su se lokalni Srbi angažirali na nekoliko polja koje bijahu u suprotnosti s bilo kakvim mirovnim projektima; na područjima pod «nadzorom» UNPROFOR-a ubijeno je oko 600 Hrvata, najviše staraca i starica; srušeni su do kraja praktički svi katolički vjerski objekti i uništeni i opljačkani hrvatski kulturni spomenici-muzeji, arhive, arheološki spomenici, dok su bila ugrožena i najveća prirodna blaga RH kao Plitvička jezera i Kopački rit.
O razlozima neučinkovitosti UNPROFOR-a postoje različite prosudbe – po jednima je to bio posljedak parazitiranja i dobre plaćenosti samih snaga UN-a, koje u povijesti nijedan sukob nisu dovele do pravednoga kraja, nego su samo cementirale stanje na terenu jer im je ostanak ad infinitum odgovarao zbog materijalnih povlastica; po drugima radilo se o svjesnoj politici koja je, teledirigirana od srpskih političkih simpatizera (Rusija, Britanija, Francuska), smjerala iscrpljivanjem i odugovlačenjem prisliti Hrvatsku na gradualnu kapitulaciju.
Budući da su se u svibnju i lipnju srpske snage na UNPA zonama osjećale zaštićenima odbile su se razoružati i svesti na razinu policijskih snaga; vojno su se angažirale u napadima na [[Bihaćki džep]] i proboju Posavskoga koridora; nastavili su granatirati hrvatske gradove (Zadar, Gospić, Karlovac, Sisak, Novu Gradišku, Osijek, Vinkovce,..); nastavljena je politika stvaranja srpske države na tlu UNPA područja preko jačanja institucija «Republike Srpske Krajine» i odbijanja ili opstruiranja pregovora s hrvatskim državnim vlastima; intenzivirana je pljačka hrvatskoga gospodarstva, najvidljivije u sektoru Istok gdje su lokalne paravojne postrojbe predvođene Željkom Ražnatovićem-Arkanom crpile i krijumčarile naftu iz postrojenja u Đeletovcima, te pljačkale vinarske podrume u Erdutu.
===
Gospodarski život na četiri UNPA zone u tih je tri i pol godine okupacije bio praktički zamro: osim eksploatacije navedenih područja, u postojećim zauzetim proizvodnim pogonima (Gavrilović u Petrinji, TVIK u Kninu, Pamučna predionica u Glini,..) nije bilo iole značajnije gospodarske aktivnosti, dok se o pokretanju novih pogona nije ni mislilo. Poljodjelstvo je bilo na niskoj razini, prometna infrastruktura je propadala, građevinska je djelatnost bila skoro nepostojeća, stopa nezaposlenosti tolika da ju bijaše besmisleno ocjenjivati u racionalnim ekonomskim kategorijama.
Cijela je «Krajina» ostavljala dojam politički napuhanoga projekta održavanoga, koliko-toliko, nadom da će splet srbijanske pomoći i međunarodne opstrukcije hrvatske želje za integracijom UNPA područja trajati do neke neodređene, po mogućnosti «vječne» budućnosti. Jedan od pokazatelja neodrživosti «RSK» je i praktički nikakva gospodarska djelatnost- samo 1993. ondašnja SR Jugoslavija dala je za održanje te tvorevine milijardu i dvjesto sedamdest milijuna US $ (1.270 milijuna US $). U «RSK» je vladala hiperinflacija domaćega dinara- platežnoga sredstva nepriznatoga igdje drugdje.
===
{{glavni|Politika Republike Srpske Krajine}}
Na lokalnom su se planu nastavili obračuni političkih čelnika pripadnika ove ili one struje, pristaša i protivnika Miloševića i/ili Šešeljevih radikala (često motivirani osobnim materijalnim interesima). Na vlasti su se smjenjivali, u ovisnosti o lojalnosti [[Slobodan Milošević|Miloševiću]] Goran Hadžić, Milan Babić i Milan Martić. Sam je srbijanski predsjednik igrao dvostruku igru: pokušavao je, koliko je mogao, održati «RSK» i sprječavao njenu integraciju u hrvatski društveno-pravni poredak, kaneći slabiti i iscrpljivati RH u najvećoj mogućoj mjeri; s druge je strane, svjestan nerealnosti pružanja vojne potpore u vidu ulaska u mogući totalni rat s Hrvatskom i pritisnut međunarodnim gospodarskim sankcijama i spoznajom o nepovrjedivosti međunarodnih granica kako ih je definirala Badinterova komisija, odbijao formalnu integraciju sa srpskim političkim tvorevinama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Jačanje Hrvatske (iako usporeno zbog [[Bošnjačko-hrvatski sukob|hrvatsko-muslimanskoga sukoba]] u [[BiH]] 1993.-1994.) na svim poljima, te slabljenje Srbije i njenih depandansi, pogotovo u 1994. i kasnije, dovelo je do vojnoga sloma i nestanka «RSK». Vojska «RSK» (službeno nazvana [[Srpska vojska Krajine]]) brojala je 1994 i 1995. oko 50.-60.000 ljudi, od toga oko 40.000 u UNPA zonama Sjever i Jug, oko 15.000 u sektoru Istok, te oko 8.000 u sektoru Zapadna Slavonija. Dobro naoružana, ta je vojska ipak dijelila sudbinu ukupnoga stanovništva što se očitovala u demoralizaciji, iscpljenosti i besperspektivnosti. Nakon nekoliko vojnih operacija u kojima je Hrvatska načela područje pod vlašću «RSK» ([[Operacija Maslenica|Maslenica]], [[Operacija Medački džep|Medački džep]])- u svibnju 1995. nestala je bivša «Sao Zapadna Slavonija» ([[Operacija Bljesak]]), a u kolovozu 1995. glavno područje «Krajine» u [[Operacija Oluja|Oluji]]. U obje je posljednje operacije, zajedno s vojskom, pobjeglo praktički svo srpsko pučanstvo- po većini procjena, zajedno oko 150.000-200.000 ljudi iz triju UNPA sektora. Posljednji je sektor, Istok, koji je pokrivao Baranju, dio Srijema i najistočniji dio Slavonije, mirno integriran u pravni sustav RH 1998., nakon sporazuma u Daytonu 1995. i Erdutu- proces je proveden pod nadzorom postrojbi UN-a nazvanih UNTAES.
== Ocjena ==
{{esej}}
«Republika Srpska Krajina» rezultat je fenomena koji je obilježio posljednje desetljeće 20. stoljeća: sloma komunističkoga sustava i nastanka nacionalnih država na razvalinama propalih višenacionalnih zemalja održavanih mješavinom ideološke diktature i vojne sile. No, za razliku od mirnoga razlaza koji se zbio u Čehoslovačkoj i lokalnih nasilnih međunacionalnih sukoba i obračuna koji nisu prerasli u širi rat (osim, djelomice, u slučaju Armenije i Azerbejdžana) na području raspadnutoga SSSR-a, u državama je bivše SFRJ došlo do pravoga rata i rasplamsavanja jednoga od glavnih svjetskih žarišta, sve zbog jedne jedine stvari: ideologije [[Velika Srbija|Velike Srbije]].
Nijanse i razjašnjenja se mogu razlikovati u detaljima, no neke su stvari, po svemu sudeći, neprijeporne: prirodna težnja svakoga naroda da živi u vlastitoj nacionalnoj državi, u praksi suprotstavljena za nacionalnu integraciju neugodnoj činjenici da najudaljeniji otoci nacionalnoga korpusa žive u drugim zemljama, u slučaju je SFRJ i Hrvatske vodila oživotvorenju srpskoga nacionalnoga projekta staroga preko 150 godina. Također, povijest je više puta, a bjelodano u slučaju nacističke Njemačke, pokazala da pokušaji inkorporiranja vlastitih udaljenih nacionalnih zajednica nužno vode nasilnomu prekrajanju granica, radikalnoj indoktrinaciji o manjoj vrijednosti protivnika koji su preprjekom teritorijalnomu ujedinjenju, ratnomu sukobu s većim brojem susjednih naroda zbog velikih apetita koji imaju za cilj prisvajanje prostora koji nisu pokriveni etnosom koji navodno «traži prava», te, konačno, slomu samoga zacrtanoga projekta.
U slučaju «Republike Srpske Krajine» ta je politika kanila okupirati cijelu Hrvatsku, pa, kada to nije uspjelo, oko 70 % RH, a nakon neuspjeha i toga plana, zaustavila se, do svoga kraha, na okupaciji 26 % područja Hrvatske. Mogu se navoditi uzroci i posljedice takvoga ponašanja, ići u prošlost koliko god se hoće, no, nespornim ostaje sljedeće: srpska politika što je smjerala otkinuti dio Hrvatske i pripojiti ga, tempom koji ovisi o nizu silnica, zamišljenoj proširenoj srpskoj državi- imala je i ima, bar idejnu i verbalnu, potporu u većini srpskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u cjelini. I deset godina poslije sloma «RSK» to je vidljivo u publicističkoj, povjesničarskoj i ideološko-nacionalnoj produkciji glavne struje u srpskom i srbijanskom životu: o tom bjelodano svjedoče kako primitivni bulevarski pamfleti, tako i ekskluzivna izdanja središnjih srpskih znanstvenih i kulturnih institucija, od SANU do raznih instituta i fakulteta. O tom svjedoči i popularnost pojedinačno najsnažnije srpske političke stranke, radikala, te niz drugih pokazatelja- od ispitivanja javnoga mnijenja do poteza u glavnoj struji srbijanske i srpske politike.
Nakon nestanka «RSK» moguće je pitanje: je li išta ostalo od nje i koja je njena baština? Osim groteskne «vlade u izbjeglištvu» i sličnih institucija- postoje li dublji i trajniji povijesni posljedci?
Zaključno se može navesti nekoliko procjena: hrvatski Srbi, koji su doživjeli nacionalno buđenje sredinom 19. stoljeća i u narednih stoljeće i pol bijahu nezaobilaznim činiteljem oblikovanja hrvatske sudbine i povijesti, prestali su to definitivno biti – kao što je rekao jedan britanski publicist: «Htjeli su imati sve i izgubili su sve.». S tim u svezi valja spomenuti dva nedovoljno razjašnjena fenomena: naime, po podatcima hrvatskih vlasti (iako to još nije do kraja obrađeno), trećina Srba koja je ostala živjeti na područjima pod kontrolom legalnih vlasti, sudjelovala je u [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]] nadprosječno: čineći oko 3-4% stanovništva, hrvatski su Srbi tvorili preko 10% pripadnika Hrvatske vojske. Ta pojava, kao i još neke, svjedoči da je velikosrpska ideologija, iako i dalje prisutna u dijelu srpskoga stanovništva u Hrvatskoj, nerealna kao ozbiljna politička opcija u budućnosti. Na pitanje o ozbiljnosti kao i težini srpskoga iredentizma u Hrvatskoj može se jednoznačno odgovoriti: kao i talijanski i madžarski iredentizam, vjerojatno će ostati nazočan kao iritacija koja može kao rezultantu imati samo rast hrvatske nacionalne homogenizacije.
Drugi, još interesantniji fenomen je neuspjeh u realizaciji velikosrpskoga projekta u samoj Srbiji: ima li se u vidu da je odziv na mobilizaciju u Srbiji bio veoma slab (npr. po Kadijeviću, od predviđenih 5 brigada iz Srbije na zapadnoslavonsko bojište stigla je svega jedna i pol, a i ta se ubrzo razbježala; na Gospić su trebale doći 4 srbijanske brigade, a došla je nepopunjena jedna, sa sličnom bojnom učinkovitošću), može se zaključiti da većina stanovnika u Srbiji, iako spremna za nacionalno parolašenje i mitingašenja- ne vjeruje u srpski velikonacionalni projekt na toj razini da bi bila voljna boriti se za nj. Taj raskol između relativne ideološke homogenosti u teoriji i pasivnosti u praksi najbolji je znak besperpektivnosti srpskoga nacionalnoga projekta u obliku kakav je i sada eksponiran u medijskome prostoru. Post festum, moglo bi se zaključiti: baština je «RSK» slom srpskih iredentističkih planova na tlu Hrvatske, masovni bijeg privrženika te ideologije i integracija ostalih hrvatskih Srba u hrvatsko društvo.
==
*[http://www.glas-koncila.hr/tzv_republika_srpska_krajina_rsk_dokumenti.html Feljton "Glasa koncila": ''Vjersko pojmovlje u izvornim dokumentima tzv. Republike Srpske Krajine'']
== Pogledajte ==
* [[Domovinski rat]]
== Literatura ==
* [[Dragutin Pavličević]] (ur.): Vojna krajina: povijesni pregled-historiografija-rasprave, SN Liber, 1984, Zagreb
* [[Mirko Valentić]]: Vojna krajina i pitanje njezina ujedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, CHP, 1981, Zagreb
* Kronologija rata (1989-1998), HIC, 1998, Zagreb
* [[Dušan Bilandžić]]: Hrvatska moderna povijest, GM, 1999, Zagreb
* [[Davor Marijan]]: Smrt oklopne brigade, Zoro, 2002, Zagreb-Sarajevo
* Davor Marijan: Bitka za Vukovar, HIP, 2004, Zagreb
* [[Davor Domazet-Lošo]]: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv. Jurja, 2002, Zagreb
* [[Nikica Barić]]: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995, GM, 2005, Zagreb
* [[Ozren Žunec]]: Goli život I, II: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, Demetra, 2007, Zagreb
==
* "The Army of Serbian Krajina", ''Jane's Intelligence Review'', 1 October 1993
* ''[http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX/III.htm Final Report of the United Nations Commission of Experts, 28 Dec 1994: The military structure, strategy and tactics of the warring factions]''
* "Operation Storm - Attack on the Krajina", ''Jane's Intelligence Review'', 1 November 1995
* ''[http://www.un.org/icty/cases/indictindex-e.htm Initial Indictment of Slobodan Milošević - Croatia]'', [[ICTY]], 8 October 2001
* ''[http://www.un.org/icty/indictment/english/bab-ii031117e.htm Initial Indictment of Milan Babić]'', 17 November 2003
{{izvori}}
[[Kategorija:Republika Srpska Krajina| ]]
| |||