Štokavsko narječje: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 108:
Prijepori o »nacionalnoj pripadnosti« štokavskoga narječja počinju s rođenjem [[Slavistika|slavistike]] kao jezikoslovne discipline u početku 19. stoljeća. U prijašnjim se razdobljima auktori djela napisanih na nekom štokavskom dijalektu (ili mješavini nekoliko njih) nisu previše obazirali na ime jezika kojim pišu, tako da je prevladavalo knjiško ilirsko ime, imaginacijom vezano za drevni Ilirik, te slovinsko, što bijaše u južnoslavenskim uvjetima neka vrst renesansno-baroknoga panslavizma katoličke provenijencije ([[Vinko Pribojević]], [[Mavro Orbini]]). Uz ta su imena za štokavski vernakular bila dominirala nacionalna imena (hrvatsko), područna ili regionalna (dubrovačko, bosansko, bošnjačko, slavonsko, dalmatinsko…). <br>
Prijegledi tiskanih knjiga napisanih na štokavskome vernakularu do početka Hrvatskoga narodnoga preporoda (1832.) jasno pokazuju da prevladava ilirsko ili slovinsko ime, uz mjestimično hrvatsko u dubrovačkih renesansnih i baroknih pjesnika. Taj jasni oris situacije prekida srpski jezični i uljudbeni reformator [[Vuk Karadžić]] u prvoj trećini 19. stoljeća, pokušavši protegnuti isključivo srpsko narodnosno ime za sav do onda napisani korpus na štokavskome vernakularu, kako na polju umjetničke književnosti, tako i leksikografije i gramatikologije te, posebice, narodnih umotvora što ih je skupljao (v. [[srpsko-hrvatski jezik]]; [[bosanski jezik]]). Na to je bio potaknut pansrpskim tvrdnjama što bijahu u temeljima rane slavistike (v. [[srpskohrvatski_jezik_%28povijest%29\Povijest srpskohrvatskog jezika]]), a i vlastitom nacionalno-političkom ideologijom koja se oblikovala upravo u takovom ozračju.<br>
Bit je svih sporenja oko pitanja: »što je po nacionalnoj pripadnosti izvorni govornik nekog od dijalekta iz spektra govora u južnoslavenskome kontinuumu?«, što ga ovo, po mišljenju kabinetskih [[Filologija|filologa]], ali i književne inteligencije, ima i treba imati u nacionalnom samoodređenju Slovenaca, Hrvata, Srba, Bošnjaka-Muslimana, Crnogoraca i Bugara. Ne shvaćajući da je štokavsko narječje po svojoj naravi višenarodno, tj. da izvorni govornici toga narječja i njegovih dijalekata pripadaju raznim etnosima (poput govornika [[Donjonjemački jezik|Plattdeutscha]]), većim je dijelom 19. stoljeća buktila snažna polemika u kojoj su sudjelovali [[Vuk Karadžić]], [[Pavel Šafaržik]], [[Bogoslav Šulek]], [[Ante Starčević]], [[Josef Dobrovsky]], [[Đuro Daničić]], [[Vatroslav Jagić]], a koja se u nekim vidovima protegnula i u 21. stoljeće, poglavito u stavovima ekstremističkih srpskih lingvista koji niječu identitet i postojanje hrvatskog i bošnjačkoga jezika. <br>
Također, nazivi za štokavsko narječje i njegove dijalekte su se mijenjali tijekom vremena: često su nazivi »ilirski jezik« (iako je to ime označavalo i kajkavsko i čakavsko narječje, a nekda i slovenski jezik), zatim »bosanski jezik« (u nekoliko slučajeva baroknoga i klasicističkoga Dubrovnika, te Slavonije u 18. stoljeću), a u 19. stoljeću najčešće štokavsko narječje.<br>
| |||