Marin Držić: razlika između inačica

Držićevo stvaralaštvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuđivalo prijepore i dvojbe. Nakon praizvedbe ''Tirene'' Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti [[Mavro Vetranović]]. Ovaj je ipak odlučno to zanijekao te je napisao pjesmu podrške u kojoj brani Držića nazvanu "Pjesanca Marinu Držiću u pomoć". Držićeva lirska [[poezija ]] nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno područje njegova stvaralaštva bijaše [[drama]]. Držićev dramski opus tvore dva temeljna odvjetka: idilični i komediografski. Osnovu Držićevih [[drama]] predstavlja antiteza: suprotstavljanje pastoralnih ili mitoloških motiva rustikalnim motivima, viših stilova nižima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Držićevo komediografsko stvaralaštvo većim dijelom predstavlja, za [[renesansa|renesansu]] karakteristična, regularna [[komedija]], tzv. ''commedia erudita''. Držić je pisac visoke književne kulture, upoznat s antičkom tradicijom (posebice s [[Plaut]]om, odomaćenim u [[Dubrovnik]]u), kao i sa suvremenom talijanskom [[komedija|komedijom]] i talijanskom novelistikom koja je toj komediji bila važnim izvorom inspiracije.

 

 

Držićevi su najveći umjetnički dosezi u [[komedija]]ma ''[[Dundo Maroje]]'' i ''[[Skup (drama)|Skup]]''. Karakterističnim za njegovo stvaralaštvo je [[renesansa|renesansni]] vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovješćuje manirističko razdoblje. Držić nije kreator podijeljenih ličnosti, nije tvorac nezaboravnih karaktera - iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najbliži su mu komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, čija djela obiluju energijom nabijenim skiciranim likovima, a ne ličnostima. Možemo samo žaliti što se od njegova djela nije sačuvalo više, a ni što on sam nije utrošio više energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne [[politika|političke]] projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao svu raskoš i potenciju [[Hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]] sredine 16. stoljeća, i u tom stoljeću, predstavljenom najviše [[poezija|poezijom]], on je praktički jedini [[proza|prozni]] autor čiji izraz doživljavamo kao moderan i posve razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatsku [[proza|prozu]]. Suprotstavljanje visoke retorike i pučke burleske daje životnost i tečnost njegovu izričaju- nešto što je hrvatska [[proza]] ponovo polučila tek u drugoj polovici 19. stoljeća. «Otkriven» ponovo u 19. stoljeću, Marin Držić je najživotniji hrvatski [[renesansa|renesansni]] [[pisac]] i temelj hrvatskoga dramskoga repertoara.