Elefterios Venizelos: razlika između inačica

Njegovi predci iz [[18. stoljeće|18. stoljeća]] zvali su se Cravates i živjeli su u Mistri pored [[Sparta|Sparte]] na [[Peloponez|Peloponezu]]. Za vrijeme [[Albanci|albanske]] invazije na [[Peloponez]] [[1770.]], najmlađi član obitelji Cravates, Venizelos Cravates, izbjegao je na Kretu. Njegova djeca prezvala su se Venizelos.<ref name="Chester4">Chester, 1921, str. 4</ref>

Elefterios je rođen u selu ''Murnies'' (danas se zove njemu u čast Elefterios Venizelos) pored [[Khania|Khanije]] u tada [[Osmansko carstvo|osmanskoj]] [[Kreta|Kreti]] u obitelji grčkog nacionalista Kiriakosa Venizelosa, vrlo agilnog Kretskog ustanika.<ref name="SI1">{{cite web |last=Mitsotaki |first=Zoi |coauthors= |title=Venizelos the Cretan. His roots and his family |publisher=National Foundation Research |year=2008 |url=http://web.archive.org/web/20070518233157/http://www.venizelos-foundation.gr/endocs/biofamily.jsp}}</ref> Nakon gušenja Kretskog ustanka (1866–1869) obitelj Venizelos pobjegla je na otok [[Siros]] (tada u okviru [[Grčka|Grčke]]), jer se bojala odmazde zbog svog učešća u pobuni protiv [[Turci|Turaka]], tu su ostali sve dok nije proglašena amnestija za Kretske pobunjenike [[1872.]] godine. Elefterios je na Sirosu završio osnovnu i srednju školu, te je nakon toga otišao na studij prava u [[Atena (grad)|Atenu]]. Na Kretu se vratio [[1886.]] i počeo raditi kao odvjetnik u [[Khania|Khaniji]].

U tad vrlo nestabilnim i složenim političkim prilikama na Kreti (autonomija pod [[Osmansko carstvo|turskim]] [[Sultan|sultanom]], ali pod patronatom velikih sila) Venizelos postaje član Liberalne stranke na Kreti, i uspjeva postati njihov zastupnik nakon izbora [[2. travnja]] [[1889.]] Kreta je bila eksplozivni lonac, većinsko grčko stanovništvo otoka dizalo je stalne bune protiv otomanske vlasti (1821., 1833., 1841., 1858., 1866., 1878., 1889., 1895., 1897.) želivši kao krajnji svoj cilj ujedinjenje s Grčkom. Venizelos je skrenuo pažnju na sebe i postao mitološka figura Grčkih ustanika za vrijeme predizbornih aktivnosti u veljači [[1897.]] godine. Tada se stavio na čelo jedne radikalne grupe grčkih ustanika (2000 ljudi) u mjestu Malaxa pored [[Khania|Khanije]], koja izvršila napad na otomanske postrojbe u mjestu Akrotiri - strateškoj točci koja dominira Kanijskim zaljevom. Kako su tad velike sile bile garant mira i stabilnosti na Kreti, zapovjednici savezničkih brodova naredili su Grcima da se povuku i skinu zastavu, Venezelos je to odbio, rekavši da će radije svi izginuti nego skinuti zastavu, i tako uspio pokolebati moćnu savezničku flotu. <ref>Anne O'Hare, McCormark, ''Venizelos the new Ulysses of Hellas'', The New York Times Magazine, 2. rujan, str. 14</ref>Čitav taj događaj doživio je u Grčkoj javnosti lavinu komentara i inačica, opjevan je u brojnim pjesmama koje su Venizelosa uzdizala do nivoa [[Antika|antičkih]] heroja.

Venizelos je bio radikalni Grčki nacionalist, kojem je krajnji cilj bio ujedinjenje s Grčkom (Enozis) i protjerivanje svih [[Turci|Turaka]] s [[Kreta|Krete]]. Nakon Kretskog ustanka [[1897.]] i Grčko-turskog rata [[1897.]] u kojem su Grci zapravo gubili bitke s [[Osmansko carstvo|osmanskom]] vojskom, a naročito nakon tadašnjih velikih medijskih događaja poput masakra u [[Heraklion|Heraklionu]] - došlo je do intervencije tadašnjih velikih sila; [[Velika Britanija|Britanije]], [[Francuska|Francuske]], [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], [[Rusko Carstvo|Rusije]] i [[Kraljevina Italija|Italije]]. One su poslale svoje brodove na Kretu, koji su protjerali [[Osmansko carstvo|osmanske]] jedinice s Krete. Nakon toga Kreta je postala neovisna država pod pokroviteljstvom tadašnjih velikih sila; Britanije, Francuske, Rusije i Italije (njihove jedinice zapravo su okupirale Kretu). Na čelo te države kratkog vijeka postavljen je grčki kralj Đuro I. koji je postao je Visoki povjerenik za Kretu, on je uzeo Venizelosa kao ministra pravosuđa ([[1899]] - [[1901.]]). Venizelos je pomogao ustanovljenju te države napisavši joj ustav, i kod organizacije vlasti , no ubrzo se počeo razilaziti sa svojim šefom Đurom I., oko praktičnih pitanja - kako i kojim tempom ostvariti krajnje ciljeve. Zbog svog radikalizma

Sukob između kralja i Venizelosa produbio se i doveo do događaja koji Grci zovu - Veliki narodni raskol, koji je obilježio grčki politički život za nekoliko slijedećih decenija. Venizelosove pristaše iz Grčke vojske uz pomoć [[Francuzi|francuskih]] visokih časnika, izveli su [[30. kolovoza]] [[1916.]] vojni puč, i osnovali "Privremenu vladu narodne odbrane". Ta vlada kontrolirala je sjevernu Grčku, Kretu i veći dio egejskih otoka, dok je kralju ostao jug zemlje. Ubrzo su saveznici priznali sjevernu vladu kao jedinu legitimnu, a ona je [[7. prosinca]] [[1916.]] objavila rat Centralnim silama. U međuvremenu su saveznici povećali pritisak brojnim ultimativnim zahtjevima na kralja Konstantina I., te je on [[15. lipnja]] [[1917.]] otišao u izgnanstvo. Venizelos se već [[29. svibnja]] [[1917.]], vratio u [[Atena (grad)|Atenu]] i preuzeo vladu, te odmah potpisao ulazak Grčke u savez sa Antantom. U vrlo kratkom roku uspio je mobilizirati Grčku vojsku (koja je iako podijeljena na monarhiste i venizeloste) uspjela do jeseni [[1918.]] sakupiti čak 9 [[Zbor (vojska)|divizija]], te je tako postala najveća savezničke vojska na makedonskom frontu. Rat se nakon toga brzo primakao kraju, već [[30. rujna]] [[1918.]] bugarska vlada zatražila je primirje a ubrzo je došao i kraj rata [[11. studenog]] [[1918.]] godine.

Po završetku rata, Venizelos je bio predstavnik Grčke na [[Pariška mirovna konferencija 1919.|Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919.]] godine. On je bio i sudionik i potpisnik ''Mirovnih pregovora s Bugarskom iz Neuillya'' (predgrađe Pariza) [[1919.]] kao i [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Mirovnih pregovora u Sèvresu]] s [[Turska|Turskom]].

Nakon svih tih mirovnih pregovora i potpisanih ugovora Grčkoj je odobreno zaposjedanje [[Istočna Tracija|Istočne Tracije]] i područja oko grada [[Izmir|Smirne]] u [[Anatolija|Anatoliji]]. Diplomatski uspjesi Venizelosa navukli su bijes njegovih protivnika, tako da je već pri povratku s tih pregovora na njega je izvršen [[atentat]] na glavnoj željezničkoj stanici u Parizu. Venizelos je preživio, te se nakon oporavka, trijumfalno vratio u Grčku, gde je dočekan kao nacionalni heroj onaj koji je ostvario gotovo cijelu Veliku Grčku. Ubrzo je uslijedio šok na

U politiku se vratio na mala vrata, sudjelujući na Mirovnim pregovorima u [[Lausanne|Lausanni]] s Turskom nakon [[Grčko-turski rat 1919.-1922.|Grčko-turskog rata 1919.-1922.]] on je u ime Grčke potpisao mir s Turskom [[24. srpnja]] [[1923.]] godine.

U politiku se na velika vrata vratio nakon izbora održanih [[5. srpnja]] [[1928.]], tad je njegova stranka pobijedila na izborima a on preuzeo vlast. Kako su biračima obećali nove izbore, to su obećanje i ispunili te su u kolovozu te iste godine i održani, ovaj put Venizelosovi Liberali osvojili su 228 od 250 poslaničkih mjesta. Venizelos je bio predsjednik vlade do [[1932.]] godine. Kako je to bilo doba velike gospodarske krize, njegova politička karizma je blijedila te je izgubio na izborima [[1932.]] godine. No već [[1933.]] ponovno je meta atentatora, nakon čega je došlo do dramatičnog pogoršanja političkih prilika u Grčkoj i velikih uličnih demonstracija. Nakon toga Venizelos je pokušao uz pomoć vojske ([[general]] Nikolaos Plastiras) preuzeti vlast u dva neuspjela vojna udara ([[1933.]] i [[1935.]]) nakon drugog neuspješnog udara Venizelos je protjeran iz zemlje. Uslijedila su masovna hapšenja njegovih pristaša a nakon provedenog referenduma Grčka je ponovno postala monarhija te je ustoličen novi kralj Đuro II.