Bosanski Petrovac: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Kubura (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Šedrvan (razgovor | doprinosi)
Redak 44:
=== Dvadeseto stoljeće ===
 
Petrovac je relativno mirno prošao kroz 1. svjetski rat i 1918. je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije kraljevina Jugoslavija. Srbi su privilegirani, dok su muslimani i katolici petrovačkog kraja izloženi velikosrpskoj represiji.
Petrovac je relativno mirno prošao kroz 1. svjetski rat i 1918. je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije kraljevina Jugoslavija. Srbi su privilegirani, dok su muslimani i katolici petrovačkog kraja izloženi velikosrpskoj represiji. Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije travnja 1941. Petrovac se, kao i čitava Bosna i Hercegovina, našao u sastavu Nezavisne države Hrvatske (NDH), u okviru župe Psat, čije je sjedište bio Bihać. Za vrijeme postojanja [[NDH]], nosio je ime ''Hrvatski Petrovac''. 1941. godine, teško je bilo razdvojiti partizanske od četničkih pobunjenika, jer su pobunjenici u mnogim terorističkim akcijama nad zaklanim civilima razvijali crveni stijeg boljševičke revolucije i klicali kralju Petru i generalisimusu Staljinu. Srbi s područja NDH priključili su se 1941. partizanima i četnicima iz mržnje prema hrvatskoj državi, a ne zato što je ona bila na strani sila Osovine, jer je i Kraljevina Jugoslavija pristupila prije NDH Trojnom Paktu, pa nisu poveli oružanu borbu za njezino rušenje. Braneći privilegirani položaj naroda gospodara koji su imali u Kraljevini Jugoslaviji odnosno u «Velikoj Srbiji», i zbog nestanka velikosrpske tvorevine, potaknuti propagandom mržnje prema Hrvatima, koju su širila vodstva partizana i četnika, nazivajući Hrvate kolektivno «kolaboracionistima» njemačkih fašista, srpski pobunjenici su 1941. mnogobrojna hrvatska sela i mnogobrojne gradove pretvorili u prah i pepeo, a neistomišljenike, nekoliko desetaka tisuća hrvatskih katolika i bosanskih muslimana poubijali . Lokalni Srbi priklonili su se progonima malobrojnih lokalnih Hrvata i Hrvata koji su dezertirali iz vojske Kraljevine Jugoslavije. Od ustanka u Hrvatskoj izbio je u Bosanskoj krajini srpski ustanak još širih i okrutnijih razmjera gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno protiv muslimanskog i malobrojnog katoličkog stanovništva i gdje srpske vođe ustanka pozivaju na «borbu protiv Turaka». Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Petrovački kraj je bio poznat po četničkoj aktivnosti. Puk kralja Aleksandra I. [[četnici u NDH|četnika]] Momčila Đujića bio je smješten u Petrovcu. Ljeta 1941. četnici iz petrovačkog kraja etnički su očistili ove krajeve od Hrvata, u Petrovcu, Krnjeuši i Vrtočama. 2. kolovoza 1941. hrvatski stanovnici bosanskih sela Krnjeuša i Vrtoče nisu ni u snu mislili da će tog vrućeg ljetnog dana njihova sela biti sravnata sa zemljom, zapaljena i uništena, i da će svoj život krvavo završiti. Snašao ih je zulum velikosrpske horde koja je s predumišljajem mučila i zaklala 130 zarobljenih, nedužnih i nenaoružanih hrvatskih seljaka. Neposredno nakon pokolja, prilikom očevida provedenog od tadašnjih hrvatskih vlasti, pronađeno je više tijela ubijenih seljaka koja nisu mogla biti identificirana, među njima i odsječena glava jednog djeteta. Dok su četnici i partizani u koaliciji držali Petrovac, [[Vrhovni štab NOVJ-a]] skrivao se u ovom kraju. 1. studenoga osnovana je [[Prva proleterska divizija NOVJ-a]] koja je sjedište imala u Petrovcu. 7. studenoga 1942. Tito je izvršio smotru, a 8. studenoga u Petrovcu [[Prva proleterska brigada NOVJ-a]] je od Vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a Josipa Broza Tita dobila je proletersku zastavu. [[Datoteka:Tito predaje zastavu Prvoj proleterskoj brigadi.jpg|minijatura|300px|lijevo|Tito vrši smotru Prve proleterske brigade 7. studenog 1942. godine u Bosanskom Petrovcu.]] 6. prosinca 1942. godine u Bosanskomu Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji osnovana je [[Antifašistička fronta žena|Antifašističkom frontom žena Jugoslavije]].<ref>Žena u borbi : glasilo Antifašističke fronte žena Hrvatske</ref> Za predsjednicu je izabrana [[Kata Pejnović]]. 18. prosinca u Petrovac je stigao [[Velimir Škorpik]]. Vodio je razgovor sa Vrhovnim zapovjednikom NOV i POJ Josipom Brozom Titom o stvaranju mornarice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i mogućnosti partizanskog ratovanja na moru. Istog dana, Vrhovni štab je naredbom osnovao Sekciju za ratnu mornaricu pri Štabu četvrte operativne zone i za šefa Sekcije postavio Velimira Škorpika. Tako je Škorpik postao prvi zapovjednik partizanske ratne mornarice. Do kraja rata izmijenile su se četnička i endehazijska vlast. Četničko-partizanska koalicija držala je ovaj kraj do veljače 1943., kada su Nijemci započeli svoju operaciju Weiss 1 i potisnuli partizane prema Neretvi. Petrovac je 1942. godine postao sjedište sjedište episkopata [[HPC|Hrvatske pravoslavne crkve]]. Petrovac je poslije II svjetskog rata imao 23 [[Narodni heroj Jugoslavije|narodna heroja]].
Do Drugog svjetskog rata bilo je oko dvije tisuće katolika u Krnjeuši, Vrtočama, Koluniću, Oštrelju i u samom gradu, a 2015. samo desetak. <ref name="zajednički">[https://www.klix.ba/vijesti/bih/muslimani-i-katolici-uz-podrsku-pravoslavaca-zajedno-cistili-groblje-u-bosanskom-petrovcu/150517008 Klix.ba] ''Muslimani i katolici uz podršku pravoslavaca zajedno čistili groblje u Bosanskom Petrovcu'', 17. svibnja 2015. (pristupljeno 1. veljače 2017.)</ref>
Petrovac je relativno mirno prošao kroz 1. svjetski rat i 1918. je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije kraljevina Jugoslavija. Srbi su privilegirani, dok su muslimani i katolici petrovačkog kraja izloženi velikosrpskoj represiji. Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije travnja 1941. Petrovac se, kao i čitava Bosna i Hercegovina, našao u sastavu Nezavisne države Hrvatske (NDH), u okviru župe Psat, čije je sjedište bio Bihać. Za vrijeme postojanja [[NDH]], nosio je ime ''Hrvatski Petrovac''. 1941. godine, teško je bilo razdvojiti partizanske od četničkih pobunjenika, jer su pobunjenici u mnogim terorističkim akcijama nad zaklanim civilima razvijali crveni stijeg boljševičke revolucije i klicali kralju Petru i generalisimusu Staljinu. Srbi s područja NDH priključili su se 1941. partizanima i četnicima iz mržnje prema hrvatskoj državi, a ne zato što je ona bila na strani sila Osovine, jer je i Kraljevina Jugoslavija pristupila prije NDH Trojnom Paktu, pa nisu poveli oružanu borbu za njezino rušenje. Braneći privilegirani položaj naroda gospodara koji su imali u Kraljevini Jugoslaviji odnosno u «Velikoj Srbiji», i zbog nestanka velikosrpske tvorevine, potaknuti propagandom mržnje prema Hrvatima, koju su širila vodstva partizana i četnika, nazivajući Hrvate kolektivno «kolaboracionistima» njemačkih fašista, srpski pobunjenici su 1941. mnogobrojna hrvatska sela i mnogobrojne gradove pretvorili u prah i pepeo, a neistomišljenike, nekoliko desetaka tisuća hrvatskih katolika i bosanskih muslimana poubijali . Lokalni Srbi priklonili su se progonima malobrojnih lokalnih Hrvata i Hrvata koji su dezertirali iz vojske Kraljevine Jugoslavije. Od ustanka u Hrvatskoj izbio je u Bosanskoj krajini srpski ustanak još širih i okrutnijih razmjera gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno protiv muslimanskog i malobrojnog katoličkog stanovništva i gdje srpske vođe ustanka pozivaju na «borbu protiv Turaka». Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Petrovački kraj je bio poznat po četničkoj aktivnosti. Puk kralja Aleksandra I. [[četnici u NDH|četnika]] Momčila Đujića bio je smješten u Petrovcu. Ljeta 1941. četnici iz petrovačkog kraja etnički su očistili ove krajeve od Hrvata, u Petrovcu, Krnjeuši i Vrtočama. 2. kolovoza 1941. hrvatski stanovnici bosanskih sela Krnjeuša i Vrtoče nisu ni u snu mislili da će tog vrućeg ljetnog dana njihova sela biti sravnata sa zemljom, zapaljena i uništena, i da će svoj život krvavo završiti. Snašao ih je zulum velikosrpske horde koja je s predumišljajem mučila i zaklala 130 zarobljenih, nedužnih i nenaoružanih hrvatskih seljaka. Neposredno nakon pokolja, prilikom očevida provedenog od tadašnjih hrvatskih vlasti, pronađeno je više tijela ubijenih seljaka koja nisu mogla biti identificirana, među njima i odsječena glava jednog djeteta. Dok su četnici i partizani u koaliciji držali Petrovac, [[Vrhovni štab NOVJ-a]] skrivao se u ovom kraju. 1. studenoga osnovana je [[Prva proleterska divizija NOVJ-a]] koja je sjedište imala u Petrovcu. 7. studenoga 1942. Tito je izvršio smotru, a 8. studenoga u Petrovcu [[Prva proleterska brigada NOVJ-a]] je od Vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a Josipa Broza Tita dobila je proletersku zastavu. [[Datoteka:Tito predaje zastavu Prvoj proleterskoj brigadi.jpg|minijatura|300px|lijevo|Tito vrši smotru Prve proleterske brigade 7. studenog 1942. godine u Bosanskom Petrovcu.]] 6. prosinca 1942. godine u Bosanskomu Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji osnovana je [[Antifašistička fronta žena|Antifašističkom frontom žena Jugoslavije]].<ref>Žena u borbi : glasilo Antifašističke fronte žena Hrvatske</ref> Za predsjednicu je izabrana [[Kata Pejnović]]. 18. prosinca u Petrovac je stigao [[Velimir Škorpik]]. Vodio je razgovor sa Vrhovnim zapovjednikom NOV i POJ Josipom Brozom Titom o stvaranju mornarice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i mogućnosti partizanskog ratovanja na moru. Istog dana, Vrhovni štab je naredbom osnovao Sekciju za ratnu mornaricu pri Štabu četvrte operativne zone i za šefa Sekcije postavio Velimira Škorpika. Tako je Škorpik postao prvi zapovjednik partizanske ratne mornarice. Do kraja rata izmijenile su se četnička i endehazijska vlast. Četničko-partizanska koalicija držala je ovaj kraj do veljače 1943., kada su Nijemci započeli svoju operaciju Weiss 1 i potisnuli partizane prema Neretvi. Petrovac je 1942. godine postao sjedište sjedište episkopata [[HPC|Hrvatske pravoslavne crkve]]. Petrovac je poslije II svjetskog rata imao 23 [[Narodni heroj Jugoslavije|narodna heroja]].
U Drugom svjetskom ratu porušene su katoličke crkve u Krnjeuši i na Oštrelju, a one u Drvaru i Bosanskom Petrovcu srušene četiri godine poslije svršetka ratnih operacija. Katolička crkva nalazila se u samom središtu grada, a porušena je 1949. naredbom tadašnjih komunističkih vlasti.<ref name="zajednički"/>
 
== Od raspada Jugoslavije do danas ==
Iz improviziranog letilišta u Petrovcu JNA je ratno djelovala po Hrvatskoj 1991. formirana je avio-helikopterska eskadrila JNA, koja je bila nukleus zrakoplovstva "crvenih beretki" koje je dijelovalo pod kontrolom Druge operativne uprave Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije. Djelovali su sa improviziranih letilišta Medeno Polje, Petrovac, Velika Popina, Srb i Udbina. Prenijeli su tone specijalnih pošiljaka, opreme, ljudstva i tehnike radi pomaganja pobunjenih hrvatskih Srba, napada na hrvatske jedinice i poslije radi ratnih operacija protiv Hrvata i Muslimana kad su srpske snage počele s osvajačkim pohodom po BiH.<ref>Igor Salinger, Aleksandra Radić: [http://www.vreme.com/cms/view.php?id=337398 Tajna avijacija državne bezbednosti], vreme.com, preuzeto 16. listopada 2016.</ref> U doba srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bosanski Petrovac je bio pod kontrolom snaga bosanskih [[Srbi|Srba]] koji su u od ožujka do rujna 1992. ubili 72 petrovačka Muslimana među njima i dvogodišnju djevojčicu i 15-godišnjeg dječaka a sve Bošnjake su bili poveli na strijeljanje 13. rujna 1992, ali neki savjesni Srbi iz Bos Petrovca su pozvali Odred JNA iz Drvara i oni su spriječili veći masakr. Svi Muslimani su protjerani ka Travniku a neki u logore (Kamenica Drvar). [[Partizanski spomenici|Partizanski]] spomenik "Palim borcima" srušen je. Nakon vojne akcije u ljeto [[1995.]], grad su oslobodile jedinice 5. korpusa [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije BiH]] 13. rujna 1995., sutradan Ključ i dospijeva nadomak S. Mostu.
[[Daytonski mirovni sporazum|Daytonskim mirovnim sporazumom]] veliki dio Bosanskog Petrovca je pripao [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federaciji BiH]] dok je manji dio (Bukovača i Drinić) pripao Republici Srpskoj i taj dio je formirao općinu Petrovac. Od 1996. do danas svi izbjegli (Srbi i Bošnjaci) koji su to htjeli su se vratili i grade suživot. [[Milorad Dodik]] pokrenuo je inicijativu za autonomijom srpskih općina u [[Federacija Bosne i Hercegovine|Federaciji Bosne i Hercegovine]] ([[Drvar]], [[Glamoč]], [[Bosansko Grahovo]], [[Bosanski Petrovac]]).
 
Obnova katoličkih crkvi u Titovoj Jugoslaviji bila je nezamisliva, poglavito u gradovima narodnih heroja. U ratu u BiH razumljiva je nemogućnost gradnje jer je gotovo cijeli rat bila u Republici Srpskoj, sve do završnih operacija kad je Petrovac došao pod vladinu kontrolu. Prošlo je dvadesetak godina, a stara crkva u Bosanskom Petrovcu još nije obnovljena. Mnogi su se Petrovčani muslimanske vjeroispovijesti obratili župniku Klečini pitajući ga zašto katolici ne obnavljaju svoju crkvu na mjestu stare. <ref name="zajednički"/>
 
Godine 2015. dogodila se hvale vrijedna akcija, primjer vjerskog suživota. Župa Drvar – Bosanski Petrovac inicirala je, a na poticaj pojedinih građana muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti, akciju čišćenja zapuštenoga katoličkog groblja u tom gradu. Sprovedena je 16. svibnja 2015. Sudionici akcije bila je skupina mladih iz drvarske župe koje je predvodio župnik don Davor Klečin te nekolicina domaćih Petrovčana muslimana. I načelnik općine Zlatko Hujić pobrinuo se da se osigura sav potreban alat i strojevi za čišćenje, kao i da se nakon akcije svi sudionici počaste uz druženje. Cilj akcije bio je poslati zajednici poruku brige za kulturno-povijesnu baštinu, poruku mira, suradnje i suživota, te kako bi se u svim sredinama u BiH većinske zajednice trebale odnositi prema manjinskim. Čišćenje je urodilo neočekivanim plodom. Pronađen je nadgrobni spomenik uglednog Petrovčanina [[Nikola Turić|Nikole Turića]], ljekarnika, koji je živio 113 godina, od 1808. do 1921. godine. Spomenik je u devastiranom stanju. <ref name="zajednički"/>
 
== Stanovništvo ==