Posljednji Stipančići: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 188.125.9.187 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Ivica Vlahović |
poprawljeno |
||
Redak 1:
{{Infobox knjiga
| naziv
| naziv_izvornika = Posljednji Stipančići
| prijevod =
| |
| ilustrator =
▲| autor = [[Vjenceslav Novak]]
|
▲| država = [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarska Monarhija]] (točnije Hrvatska)
▲| jezik = Hrvatski
▲| žanr = [[Roman]]
| izdavač = [[Matica hrvatska]]
▲| vrsta_djela = Povijesni roman
|
| vrsta_korica =
|
|
|
| vrijeme_radnje
▲| vrijeme_radnje = Početak [[18. stoljeće|18. stoljeća]] i prva polovica [[19. stoljeće|19. stoljeća]], doba [[Ilirski pokret|ilirskog pokreta]] i buđenje nacionalne svijesti u [[Hrvati|Hrvata]]
▲| mjesto_radnje = [[Senj]], mjesto zatvoreno u samo sebe, izolirano od svijeta i učmala sredina
▲| glavni_lik = Obitelj Stipančić (Ante, Valpurga, Juraj i Lucija)
| teme
▲| vrhunac =
▲| teme = Propast jedne hrvatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta, negativne strane patrijarhalnog odgoja, intimna tragedija Lucije, povijesno politički trenutak [[Senj]]a
▲| isbn =
}}
Redak 53:
==Likovi==
'''Ante Stipančić''' je zgodan čovjek, vrlo sebičan i hladan, strogi otac i obrazovan. Bio je ugledan građanin i patricij iz stare porodice, koja je u gradskim javnim poslovima još od početka [[18. stoljeće|18. stoljeća]] slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga [[pleme]]na i oženio s Valpurgom, iz porodice starih [[Plemstvo|plemića]] i senjskih patricija Domazetovića. Njegovo široko lice s mirnim [[Oko|očima]], velikom
'''Valpurga Stipančić''' je suhonjava, sitna žena senjskog [[patricij]]a, stara oko 46 godina. Nježna i svjesna majka koja sluša muža i brine se o djeci i po ponašanju sasvim suprotna mužu. Srednje visine, tamne [[kosa|kose]], smeđih očiju s nježnim, brižnim pogledom i sramežljivim smiješkom. Tipičan prikaz tadašnje žene, koja se udala za Stipančića, a obzirom da je on bio iz više obitelji, smatrala ga je savršenim. Nema mnogo utjecaja na muža i ponaša se kao sluškinja, jer ne bi voljela da ju muž odbaci, što bi za nju bila velika sramota. Bila je poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, premda je bilo u suprotnosti s njenim mišljenjem i željama. Premda je iz pronađenih spisa uvidjela njegov pravi karakter i negativne osobine, za nju je on bio najbolji čovjek. Sve bi učinila za svoju djecu, pokazala pravu majčinsku ljubav i kada nije bilo oca svima je ugađala. Luciji je ispunjavala želje jer je bila takva osoba, koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon što je muž umro, mnogo je patila u siromaštvu. Sin se promijenio, ne samo duševno, nego je ime i prezime promijenio u [[Mađarska|mađarsko]], ali je ona smatrala da je tako moralo biti i ništa mu nije zamjerala. Sve je željela dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj kćer ne bi nikada oprostila da sazna za njezinu tajnu. Zato je molila Martina da on piše Luciji ljubavna pisma u ime Alfreda. Nadživjela je svoju kćer i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojega u biti nije nikada niti imala. Patnja njenog srca je konačno završila kada se smrznula jedne hladne noći tražeći milostinju.
Redak 91:
===III. poglavlje===
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća Ante Stipančića i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan. Oženio se tek u četrdesetoj godini, s gospođom Valpurgom koja je
Dan prije [[Svi sveti|Svih svetih]] bile su posljednje pripreme za [[krštenje]] Jurja u Stipančićevu [[vinograd]]u. Točno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i [[mač]], a to je bilo zabranjeno po [[Statut Marije Terezije|Statutu Marije Terezije]] jer nije imao plemićku titulu. Svečanost je bila u toku, kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoću!» - no Wintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske večere navalila gradska čeljad, kao roj muha.
Redak 149:
Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na očigled venula. Počela je pobolijevati, a Alfredova pisma nisu stizala. Kada je Lucija otkrila da je trudna, poslala je Alfredu pismo s vijestima, a on joj je iz Zagreba poslao pošiljku lijekova za izazivanje pobačaja. Od straha da se ne sazna za tu sramotu, majka se skanjivala poslati po liječnika, dok se Lucijino stanje iz dana u dan pogoršavalo. Majka je sve pokušala da bi pomogla kćeri. Pisala je sinu, ali se pismo vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao Mađar i da se sada zove Istvanffy György.
Lucija je venula i plakala i pred [[raspelo|raspelom]] se molila za svoju smrt. Majka i kći tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna, kada dobije pismo od
molbu.
|