Francisco Pizarro: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 35:
Rat je zapravo bio nasljedna borba među suparničkim kandidatima za prijestolje Inka. Posljednji car, [[Huayna Cápac]], pospješio je krizu podjelivši carstvo između svoja dva sina. [[Atahualpa]], sin kojeg je imao s princezom Quito, trebao je vladati sjevernim djelom carstva, što je današnji Ekvador. [[Huáscar]], njegov nasljednik (jer je začet i rođen u zakonitom braku s njegovom sestrom), trebao je vladati nad ostalim djelom ogromnog carstva.
== Huayana Capac je umro [[1527]]. godine. Nemirno primirje trajalo je svega nekoliko mjeseci. Tada je izbio okrutan petogodišnji rat. Pizarro je stigao u Tumbes odmah nakon Atahulpine konačne i potpune pobjede nad bratovim snagama, Huascar je bio u zatvoru u Cuscou, a Atahulpa je sad smatrao vladarom čitavog carstva Inka. Namjeravao je trijumfalno ući u prijestolnicu kad se potpuno oporavi od rane na nozi koju je zadobio u borbama. Da bi ubrzao ozdravljenje, povukao se u sumporno lječilište, visoko u Andama. Lječilište se zvalo Cajamarca. Cajamarca, oko 570 km udaljena od mjesta gdje su se okupili Pizarro i njegovi ljudi, nije bila nedostižno daleka. Dovoljno je dvanaest dana brzog hoda. Cusco, s druge strane, bio je udaljen oko 2100 km i do njega bi valjalo tjednima pješačiti. Kad je Pizarro saznao da je njegov plijen u blizini, bio je siguran da je sudbina na njegovoj strani. Odlučio je da odmah stupi u akciju, ne čekajući na Almagrova pojačanja. Sa 106 pješaka, 62 konjanika i nekoliko topova, Pizarro je krenuo da osvoji jedno carstvo. U svojoj teškoj opremi konkvistadori su započeli nevjerojatno težak marš. Ostavivši osamdesetak ljudi u garnizonu u San Miguelu, Pizarro je poveo svoje vojnike na jugoistok preko pustinje Sechure, i odatle na istok u smjeru planina prekrivenih snijegom. Ljudima nije dopuštao da uspore, iako im je disanje bilo sve teže zbog sve strmijeg uspona i zbog prorijeđena zraka. Athualpa im ne smije izbjeći ni u kom slučaju. Ubrzo su se Španjolci uspinjali Andama. U planinama je bio razdoblje kiša, pa je grupa uz veliku opasnost napredovala kroz klance i strme klisure, ili preko njih. Iznad uskih staza kojima su išli korak po korak, nalazile su se dobro zaštićene tvrđave. Šačica ratnika Inka mogla ih je uništiti u svako doba. Konji su počeli patiti od ozeblina, a na toj su visini ljudi jako teško disali. Pa ipak su nailazili samo na mjestimični otpor. Duž puta gotovo da nije bilo otvorena neprijateljstva. Je li građanski rat uništio svako djelotvorno suprostavljanje u ovim krajevima? Uskoro će naći odgovor. Jedan plemić Inka došao je u susret grupi i izrazio dobrodošlicu Pizarru i njegovoj grupi. Atahulpa će sa zadovoljstvom primiti španjolske strance i iskazati im gostoprimstvo u Cajamarki. Već je nekoliko tjedana Atahulpa sa zanimanjem pratio napredovanja Španjolaca. Nije se imao čega bojati. Bez obzira na njihove namjere, prijateljske ili drugačije, njihove su sudbine prepuštene njegovoj milosti. Siguran nakon svoje velike pobjede, Atahulpa je sebi mogao priuštiti luksuz čekanja i iščekivanja što će se dogoditi, prije nego preurani s nekom akcijom. Njegovi su glasnici potvrdili da je brojčana snaga Španjolaca beznačajna. Drugi su izvještaji spominjali da im oružje nije izvan uobičajenog. Bit će to prijatna razonoda prije velikog povratka u Cusco. Rano izjutra, 15. studenog [[1532]]., šest tjedana nakon odlaska iz San Miguela, Pizarro i njegovi ljudi stigli su u Cajamarku. Logorište Inka se prostiralo po višim obroncima. Pizarro je otkrio da je grad sumnjivo tih. Nitko nije izašao da dočeka ili pozdravi. Vođa je oprezno vodio svoje ljude naprijed. Kad su stigli do središnjeg trga, uputio je svog brata i Hernarda de Sota da potraže cara. Trebali su pozvati Atahuplu da se ''sastane sa svojim bratom''. Španjolci su našli vladara Inka kako sjedi na stolici bez naslona, okružen velikašima i brojnim službenicima. Cieza de Leon, španjolski povjesničar, opisao je carev izgled kako ga se kasnije sjećao jedan pripadnik Pizarrove grupe: ''Atahulpa je bio čovjek od otprilike trideset godina, zgodna izgleda, iako donekle prekrupan, imao je donekle lijepo lice, upečatljivo i ponosno, zakrvavljene oči. Govorio je veoma dostojanstveno, poput velikog vladara. Govoreći dobro je argumentirao i dobro zaključivao, a kada su Španjolci shvatili što je rekao, shvatili su da je to pametan čovjek. Bio je i oveseo; ali kad se obraćao svojim podanicima bio je veoma uznosit i nije pokazivao ni znaka zadovoljstva''. Najprije Athualpa nije odgovorio na molbu posjetilaca. Tek kad je Hernando Pizarro ponovio poziv, obraćajući se caru na najuljudniji način, car je progovorio. Obavjestio ih je da posti i da će to trajati do idućeg dana. Kad mu završi post ručat će sa Španjolcima. Hernardo de Soto, izvanredan konjanik, izabrao je taj trenutak da učini dojam na indijanskog vladara i njegovu pratnju. Naglo je okrenuo konja i svom brzinom zagalopirao prema Athualpi; konja je zaustavio tako blizu monarha koji je sjedio, da su nosnice konja gotovo dodirnule indijančevo lice. Athualpa koji nikad ranije nije vidio konja sjedio je dostojanstveno i naizgled sasvim, ravnodušno. Njegova je pratnja, lišena kraljevskog dostojanstva, nehotice užasnuta uzmaknula. Neki kažu da su oni koji su pokazivali strah bili smaknuti, jer su pred strancima iskazali kukavičluk. Dvojica su se časnika razočarano vratila vođi ekspedicije, jer Inke, za razliku od [[Asteci|Asteka]] ne pate od straha spram stranaca. Prema njihovim procjenama, u logoru na obroncima nalazi se 30 ili 40 000 ratnika. Španjolci su te noći jako slabo spavali. U podne idućeg dana, Athualpa se polagano približavao gradu. Nosili su ga velikaši na zlatnoj nosiljci. Sluge su mele tlo preko kojeg će prolaziti car. Car je prihvatio Pizarrov poziv i rekao da on i njegovi ljudi dolaze kao gosti, ne noseći oružja. Pizarro je bio izvan sebe od veselja kad je čuo tu posljednju vijest. Athaulpa igra njegovu, Pizarrovu, igru mnogo lakše nego što je ovaj mogao i sanjati. A ne sumnjajući na čijoj je strani bog, saopćenje Inka da ni car ni njegovi ljudi neće doći naoružani, učinilo mu se kao božanski odgovor na njegove molitve. Upoznao je svoje vojnike s planom. Na unaprijed dogovoreni znak Španjolci skriveni u zgradama koje okružuju trg otvoriti će vatru, a onda nasrnuti na kraljevu pratnju. Dvadesetorici je vojnika određen zadatak da uhvate cara i da vode računa da mu se ništa ne dogodi. Ostali će biti istrebljeni. Atahualpa je došao na trg sa svojom pratnjom koja je brojala između tri i četiri tisuće ljudi. Njegov je ulazak u Cajamarku bio neobično sličan Pizarrovu dolasku prethodnog dana. Povorka je prolazila praznim ulicama do trga u smrtnoj tišini. Nije bilo ni traga španjolskim vojnicima. ''Gdje su bradonje?'' zapitao je vladar Inka. Ali je franjevac Valderve, a ne Pizarro krenuo ususret da pozdravi cara Inka. Valderve je nosio [[Biblija|Bibliju]] i odmah započeo dugim govorom o kršćanskoj vjeri. Zahtjevao je da Atahualpa izrazi vjernost katoličkoj crkvi i kralju Španjolske. Ljutit tbog drskosti i nametljivosti tog priprostog čovjeka niskog podrijetla, koji inzistira da se car odrekne svojeg božanstva i da ga zamjeni s raspetim božanstvom, Atahualpa je, kako je rečeno, bacio Bibliju na zemlju i viknuo: ''moj bog još živi''. U tom je trenutku Pizarro dao znak. Vojnici i konjica jurnuli su na nenaoružane Inke, sjekući prolaz kroz tijela. Pokolj je završio za tridesetak minuta. Atahualpa je bio Pizarrov zarobljenik. Njegova je tjelesna straža bila mrtva ili raspršena. Atahualpa je pod španjolskom stražom i nadzorom nastavio upravljati dvorom u minijaturi. U očajnom nastojanju da se dokopa slobode, Pizarru se obratio fantastičnom ponudom. Obećao je da će pod prostorije u kojoj se nalazio, dugačke 6,70 m a široke 5,20 m, prekriti zlatom. Vjerojatno sasvim zatečen, Pizarro nije odmah odgovorio. Inka je odmah povisio cijenu, rekavši da će tu prostoriju ispuniti zlatom i srebrom do visine do koje on može doseći rukom (nešto više od dva metra), a to će učiniti u roku od dva mjeseca! Pizarro je povukao crvenu crtu označujući visinu. Od toga su trenutka rijeke nosilaca iz svakog kutka carstva počeli donositi i stavljati jedno zlatno remek-djelo na drugo. S veljačom [[1533]]. godine, kad je Almagro stigao u Cajamarku s toliko očekivanim i nužnim pojačanjima, Atahualpa je već tri mjeseca proveo u zatočeništvu. Car Inka je ispunio svoj dio pogodbe. Prostorija je bila ispunjena zlatnim bogatstvom kojega je vrijednost procjenjena od 8 do 20 milijuna dolara. Sad je ostalo neriješeno mučno pitanje, što učiniti sa zatočenim kraljem? Čast je zahtijevala da Atahualpu puste čim ispuni svoj dio pogodbe. Pizarro je, međutim, bio svjestan moći toga čovjeka. Bude li oslobođen, ponosni će car biti kadar okupiti svoje carstvo oko sebe i zbrisati Španjolce. Sve češće su se širile glasine da se vojska Inka okuplja na jugu u namjeri da napadne španjolski logor. Atahualpa je opovrgavao da se okuplja njegova vojska, ali su Španjolci bili sve nervozniji. Preklinjali su svog vođu da ubije cara i tako spriječi opasnost pobune. Hernardo de Soto i Pizarrov brat Hernardo, prosvjedovali su protiv tako nečasna rješenja. Kako su mjeseci prolazili napetost se sve više osjećala. Španjolci, koji su sad posjedovali dosad neviđenu količinu blaga, bili su u neobičnom položaju, jer se nisu mogli okoristiti svojim izmjenjenim okolnostima. Kako je bilo veoma malo [[Željezo|željeza]], konjske su potkove kovali od [[Srebro|srebra]] kojeg je bilo u izobilju. Dio oklopa ili pušaka u [[Zlato|zlatu]] vrijedili su cijelo bogatstvo. Časnici i vojnici su zahtjevali od Pizarra da smakne Atahualpu, jer su u tome vidjeli jedini način da se oslobode svih briga. Pizarro se najprije skanjivao i oklijevao, ili se takvim pravio. Konačno je pristao na sudski postupak. Vladar Inka optužen je zbog ''izdaje'', jer je, tobože, pokušavao okupiti svoje snage s ciljem da svladaju Španjolce. Bez obzira koliko je to Atahualpa nijekao, optuživali su ga i za drugo, kao što je [[incest]], uzurpiranje prijestolja Inka, ili bilo što su se još su se Španjolci mogli dosjetiti. Sud se sastao 29. kolovoza [[1533]]. godine. Pizarro je oprezno poslao svog brata Hernarda i de Sota da ispitaju istinitost lažnih glasina o okupljanju vojske na stanovitoj udaljenosti od grada. Kad su se vratili u logor, nedjelo je već bilo počinjeno. Atahualpa je proglašen krivim i osuđen na smrtnu kaznu na lomači. Nešto prije smaknuća smrtna je kazna izmjenjena, pa će umjesto na lomači, kao [[heretik]], umrijeti zadavljen. Sudsko umorstvo čovjeka koji je održao svoju riječ i koji ni na koji način nije pokazao da se Španjolcima kani osvetiti, bilo je potez barbarske i brutalne ekspeditivnosti, a ne pravde. ==
Pizarro je čvrsto odlučio da napadne na prijestolnicu. Otpor je bio beznačajan. Činilo se da su Inke sasvim demolizirani naglom promjenom događaja. Upravo godinu dana nakon ulaska u Cajamarku, 15. studenog 1533., Pizarro je ušao u Cusco na čelu vojske od 480 Španjolaca. Obuzdavanje i oskudica koje su vojnici trpjeli za vrijeme pješačenja, bili su prošlost čim su vojnici stigli u prijestolnicu. Iz divnog grada Cuscoa, starog više od tristo godina, odnijeli su sve što je imalo neku vrijednost. Hramove, palače i kuće sistematski su opljačkali. U nekim su zgradama Španjolci pronalazili srebrne podnice duge oko šest metara. Čak su i svete mumije prvotnih careva Inka opljačkali: sa njih su skidali dragulje.
Kad je pljačka Cuscoa bila završena, Pizarro je počeo uspostavljati red u rastrojenom gradu. Imenovao je novog cara Inka, [[Manco Cápac|Manca Capaca]], marionetskog vladara. Stvarna je vlast, međutim, bila u rukama gradskog vijeća koje se sastojalo od osam regidora, od kojih su dvojica bila njegova braća Juan i Gonzalo. Svakome je Španjolcu dodijeljena kuća, zemlja i druga imovina, a Indijanci su im radili kao sluge.
| |||