|
Tek kad su Osmanlije [[1536.]] osvojili [[Požega|Požegu]] i veliki dio Slavonije, te 1537. [[Klis]], konačno se aktivnije počelo raditi na boljim obrambenim rješenjima. Po Ferdinandovu nalogu sazvan je slavonski sabor u [[Križevci]]ma. Kralj je na sabor poslao Katzianera s četama iz unutrašnjoaustrijskih zemalja da zajedno sa staležima zavede opći mir i pripremi vojni pohod kojim bi se Osmanlije istjerale iz Slavonije. Sabor se sastao [[15. travnja]] [[1537.]] i pozvao na opći ustanak protiv Osmanlija.
Do kraja kolovoza okupila se u kršćanskom taboru vojska od 24.000 ljudi, 16.000 pješaka i 8.000 konjanika. Vojska je bila heterogena i sastojala se od četa iz Hrvatske i Slavonije, Štajerske, Koruške, Kranjske, [[Tirol]]a i [[Češka (povijesna pokrajina)|Češke]]. Vrhovnim zapovjednikom te vojske postao je Katzianer, češki kontingent vodio je grof Albrecht Schlik, austrijski grof Julius Hardegg, Štajerce Johannes Ungnad, Kranjce sam Kazianer, Koruščance Erasmus Mager, a SrbeMadžare PavlePaul BakićBokics, Madjare Ladislaus More i Pekri. Tirolce i Talijane vodio je grof Ludwig Lodron. Za opskrbu vojske bio je zadužen zagrebački biskup Šimun Erdödy. Vojska je imala 7-8 teških topova i oko 40 lakih. Ta je vojska krenula preko [[Virovitica|Virovitice]] prema [[Osijek]]u. Putem su planuli sukobi između Katzianera i zapovjednika pojedinih četa jer se Katzianer nije pokazao sposobnim zapovijedati velikom heterogenom vojskom. Ostajavši često bez hrane jer zagrebački biskup očito nije mogao osigurati redovitu opskrbu tako velikoj vojsci, kršćanska je vojska pljačkala Slavoniju poput Osmanlija od kojih ju je išla oslobađati. Došavši pred Osijek Katzianer se nije usudio opsjedati ga jer su ga branile jake snage [[Smederevski sandžak|Smederevskog]] i [[Bosanski sandžak|Bosanskog sandžaka]] nego je krenuo prema [[Valpovo|Valpovu]]. Vojska je bila izmorena od dugog putovanja, a zbog nestanka hrane i raznih bolesti umrlo je nekoliko tisuća vojnika. Za njima je krenuo Mehmed paša. Tako izmorena i oslabljena vojska stigla je do [[Gorjani|Gorjana]]. Počele su čarke s Turcima. Pao je BakićBokić (Bokics), jedan od najhrabrijih ljudi svog vremena. U taboru kod Gorjana, uoči odlučne bitke, neki su zapovjednici nezadovoljni Katzianerovim vođenjem vojske, i ne mogavši se dogovoriti o daljnjem povlačenju, napustili tabor i otišli: zagrebački biskup Erdödy, Ungnad sa Štajercima, češke postrojbe sa Schlickom i madžarske sa More-om. U svitanje nestao je i treći zapovjednik mađarskih postrojbi Ljudevit Pekri [[|Ljudevit (Ludovik) Pekri](nesuđeni hrvatski ban)], kao i sam zapovjednik svih postrojbi Katzianer sa KrajišnicimaKrajncima ili SrbimaHrvatima. Lodron sa svojim Tirolcima, Mager sa Koruščancima i nešto Austrijanaca, ostali su sami. Kad je Lodronu neki pješak rekao, da je njemu lako, jer ima konja, navodno je sišao sa konja i prerezao mu tetive. Borbeni sukob bio je neizbježan. Prvi je pao Mager i mnogi pješaci. Osmanlije su [[9. listopada]] [[1537.]] uništili ostatak kršćanske vojske. Lodron, teško ranjen u glavu i prsa, bude zarobljen, glava odječena, i zajedno sa onom BakićaBokića i Magera poslana u Istambul. Turcima je u ruke pao čitav logor i svi preostali topovi, među njima osobito veliki top zvan „Katzianerica“. Ovom pobjedom Turci su zavladali velikim dijelom Slavonije.
Poraz kršćanske vojske kod Gorjana neugodno je odjeknuo u zemljama [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]]. Osuđivao se Katzianerov kukavičluk i nesloga među vojnim zapovjednicima. Na vratima bečke katedrale osvanuo je natpis:
|
