Otapalo: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Dodana podkategorija
Uređeno, izvor
Redak 1:
'''Otapalo''' je kapljevina koja može otapati različite tvari i stvarati [[Otopine|otopine]]. Otapalo je sastojak otopine kojeg ima u većoj količini od ostalih sastojaka. <ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=45847] Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatska enciklopedija: Otapala</ref>
'''Otapalo''' je sastavnica [[otopina|otopine]] koje ima u većoj količini od ostalih sastavnica, najčešće [[kapljevina]] koja može otopiti neku drugu krutu, kapljevitu ili plinovitu tvar. Tvari se uglavnom otapaju u kemijski sličnim otapalima, pa tako polarna otapala (npr. [[voda]], [[etanol]]) otapaju ionske i kovalentne spojeve koji se [[ioniziranje|ioniziraju]], a nepolarna otapala (npr. organska otapala) nepolarne kovalentne spojeve (masti, ulja, smole, kaučuk, voskove, lakove, celulozne derivate i sl.). U kemijskim laboratorijima i u industriji upotrebljavaju se mnoga organska otapala: [[aceton]], [[alkohol]]i, [[esteri]], naftni ugljikovodici, [[eter]], [[kloroform]], [[trikloretilen]], [[ugljik-tetraklorid]], [[benzen]] i njegovi homolozi. Većina je organskih otapala lako zapaljiva, pare su im često otrovne, a u smjesi sa zrakom lako eksplodiraju, pa s njima treba oprezno postupati. U otapala se ubrajaju i kemikalije koje čvrste tvari prevode u otopine prouzročujući pritom kemijske reakcije (npr. mineralne kiseline koje otapaju metale).
 
U širem smislu, u otapalo se može ubrojiti u kemijski [[Reagens|reagens]] koji kemijskom reakcijom prevodi čvrste tvari u otopine (npr. mineralne kiseline koje otapaju metale).
==Izvor==
 
U užem smislu pojam otapala se ograničava na organska otapala, hlapljive tekućine različita sastava.
*''[[Tehnički leksikon]]'', Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: [[Zvonimir Jakobović]]. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 813.
 
==Vrste Otapala==
Otapala se dijele na ''polarna otapala'' (s visokom dielektričnom konstantom), npr. dimetil-sulfoksid, (CH3)2SO, i ''nepolarna otapala'' (s niskom dielektričnom konstantom), npr. ugljikovodici. Najviše upotrebljavano polarno otapalo je [[Voda|voda]].
 
U kemijskim laboratorijima i u industriji za otapanje masti, ulja, smola, kaučuka, voskova, lakova, celuloznih derivata i sl. upotrebljavaju se različiti ugljikovodici, alkoholi, esteri, glikol-eteri, aceton, kloroform, trikloretilen, ugljik-tetraklorid, benzen i njegovi homolozi kao toluen i ksileni, i dr. Mnoga organska otapala vrlo su zapaljiva, pare su im otrovne i u smjesi sa zrakom lako eksplodiraju.
 
==Svojstvo otapanja==
Za uspješnost otapanja dovoljno je da su veze između čestica otapala podjednake vezama između čestica tvari koja se otapa, kao što je to kod kemijskih spojeva slična sastava i građe. Tako će se slabo polarne ili nepolarne tvari (s ugljikovodičnim lancem, npr. masti) lako otapati u nepolarnim otapalima kao što su ugljikovodici, a polarne tvari, npr. anorganske soli, otapat će se dobro u vodi.
 
Otapala se primjenjuju pri provođenju kemijsko-tehnoloških operacija i separacijskih tehnika (ekstrakcija, ekstrakcijska destilacija), kao medij za odvijanje mnogih vrsta kemijskih reakcija, kao sastavni dijelovi lakova, tiskarskih boja i ljepila, za odmašćivanje metala i pri kemijskom čišćenju tekstila. Pri ocjeni uporabne vrijednosti otapala treba uzeti u obzir i njihovu zapaljivost i fiziološki učinak.
 
 
==Izvori==
 
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Tehnički leksikon, Zagreb 2007. ISBN 978-953-268-004-1, str. 813.
 
{{Mrva-kem}}
 
[[Kategorija:Kemija]]